Integritet i dosljednost nadbiskupa Lefebvrea

U ovom članku p. Paul Robinson bavi se temom je li nadbiskup Lefebvre promijenio svoju politiku u odnosima s Rimom nakon biskupskih posvećenja 1988.

Nadbiskup Marcel Lefebvre je bio poznat kroz cijeli svoj život kao čovjek velikog integriteta. Bio je nepopustljiv u svojim načelima, pošten u svojim djelima, iznimno velike ljubavi. Među temeljnim idejama koje su ga vodile bio je katolički pojam o autoritetu i poslušnosti koje su pridonijele njegovoj herojskoj razboritosti u mnogim teškim odlukama koje je trebao poduzeti u njegovim odnosima s Rimom.

Čini se da neki ljudi ipak niječu da je Nadbiskup bio čovjek načela u svojim idejama o Crkvi i u svojim odnosima s rimskim vlastima. Neki ga optužuju da je imao protuslovna načela, dok ga drugi optužuju da ih je promijenio nakon biskupskih posvećenja.

Ovaj članak će pokušati obraniti njegovo dobro ime razmatrajući Nadbiskupovu poziciju i pokazujući da je nikad nije promijenio. Prvo ćemo razmotriti Nadbiskupov pojam autoriteta i kako je taj pojam utjecao na njegov stav prema rimskim autoritetima. Zatim ćemo, kao drugo, pokazati da posvećenja nisu uzrokovala da Nadbiskup promijeni svoja načela ili njihovu primjenu.

Nadbiskupova načela o autoritetu

Najbolji način da razmotrimo Nadbiskupova načela o autoritetu je usporediti tri različite pozicije koje postoje u vezi autoriteta pokoncilske hijerarhije, gdje je većina klerika zaražena modernizmom u manjoj ili većoj mjeri. Te tri pozicije su sljedeće:

1. Modernistička hijerarhija nema autoriteta

2. Modernistička hijerarhija ima neograničeni autoritet

3. Modernistička hijerarhija zakonito vrši svoj autoritet kada izdaje odredbe u skladu s vjerom, ali ne vrši zakonito svoj autoritet kada izdaje odredbe protiv vjere.

Prva pozicija prosuđuje autoritet na temelju osobe. Ako osoba loše rabi svoj autoritet ili je zastranila u teologiji, onda gubi svoju službu. Ona više ne posjeduje nikakav autoritet. Ovo je protestantski model prosuđivanja autoriteta i sedisvakantistički kamp naginje prema ovom pogledu na autoritet.

Druga pozicija prosuđuje autoritet čisto na temelju službe. Ako osoba ima određenu službu, onda moramo učiniti sve što ona kaže. Neokonzervativni katolici naginju u ovom smjeru jer drže da se papu mora slijepo slijediti, osim ako zapovijedi nešto očito grešno, poput naredbe o ubojstvu.

Treća pozicija odgovara katoličkom pojmu autoriteta i nju je držao nadbiskup Lefebvre. On je prosuđivao o autoritetu na oba načina: i prema službi i prema osobama. Oni koji imaju službu primaju svoj autoritet od Boga i nastavljaju držati tu službu zakonito, čak kada zlorabe svoj autoritet. Treba ipak razlikovati u pogledu načina na koji rabe svoj položaj. Ako netko izda odredbu o nečemu što je moralno dopušteno, onda ga treba poslušati, ako pak izda odredbu o nečemu što je protiv Boga, tada on djeluje izvan svog autoriteta i treba mu odbiti poslušnost. Ovo je katolička pozicija o poslušnosti i vrijedi za sve situacije.

Jedinstvo vjere s papom Franjom i kanonsko priznanje FSSPX-a

U ovom članku, objavljenom s dopuštenjem Generalne kuće FSSPX-a u Menzigenu, p. Paul Robinson bavi se pitanjem je li nužno da papa ima vjeru tradicionalista da bi FSSPX od njega prihvatio priznanje.

Uvod

U raspravi bi li Bratstvo sv. Pija X. trebalo prihvatiti osobnu prelaturu za pontifikata pape Franje, neki smatraju da Bratstvo ne bi trebalo razmatrati kanonsko priznanje kao nešto prikladno ili mudro. Umjesto toga, pravo je pitanje dijele li Bratstvo i papa Franjo isti cilj i imaju li istu vjeru. Ako ne, onda je krivo u načelu uopće razmatrati prihvaćanje kanonskog priznanja. Ako da, tada i samo tada može to biti u načelu ispravno te se može razmišljati je li to i mudro.

Oni koji izražavaju to mišljenje impliciraju stajalište da papa Franjo nema istu vjeru ili isti cilj kao FSSPX te bi onda u samom načelu bilo krivo prihvatiti kanonsko priznanje pod ovim pontifikatom. Ne samo to, nego bi bilo i nelogično jer ,,uspostaviti zakonsko jedinstvo bez pravog jedinstva... bilo bi proturječno”.

Ovaj članak će nastojati pokazati da nije u načelu krivo prihvatiti kanonsko priznanje od modernističkog pape te će također pokušati odrediti mjerilo po kojemu se može odrediti do kojeg stupnja je kolaboracija s modernističkim Papom prihvatljiva. Ovaj članak neće razmatrati je li u sadašnjim okolnostima mudro za FSSPX da prihvati osobnu prelaturu od pape Franje.

Povijest FSSPX-a

Prva činjenica koju treba primijetiti je da takvo stajalište ide protiv cijelog duha koji prožima povijest FSSPX-a. Pogledajmo ukratko tu povijest da bismo uvidjeli da je to stvarno tako.

Nije preteško ustanoviti da je papa Pavao VI. imao snažne modernističke tendencije. Ipak, FSSPX je bio kanonski ustanovljen pod pontifikatom Pavla VI. i bio priznat kao ,,pia unio” od 1970.-1975. Tako prema razmišljanju nadbiskupa (Lefebvrea) ne može biti loše u svim okolnostima surađivati s modernističkim papom do stupnja da se pod njim ima kanonsko uređenje.

Riječ mons. Lefebvrea o lošem duhu

Na koncu svoga života nadbiskup Lefebvre spoznao je da je povijest Bratstva bila povijest njegovih rascjepa. Teška situacija družbe unutar Crkve pokazala se navlastito u slučajevima prepirki i raspri. Ni isusovci se u vremenu u kojem su opet donosili vjeru u svijet nisu nalazili u drukčijem položaju: jednom im se divilo, onda ih se progonilo, isto tako ih se pozdravljalo kao i oštro kritiziralo, nekada i cijepalo.

Bratstvo je, dakle, doživjelo odvajanja s jedne kao i s druge strane. Vidjelo je upravitelja Écônea kako odlazi, odlazak američke Bogoslovije, jednoga od generalnih asistenata, jednog poglavara argentinske Bogoslovije La Reja, jednog bivšeg župnika pariške crkve Saint-Nicolas-du-Chardonnet, jednoga od četvorice biskupa. Nitko nije izuzet, čak ni posve veliki! Utemeljitelj, koji je u jednog trenutku u Bogosloviji koju je on sam utemeljio gotovo maknut s položaja, a drugi je put poslao van cijelo osoblje američkog Distrikta, nije nipošto bio iznenađen ovim kušnjama. Na određeni su način ove kušnje bile dokazom za to da se zloduh borio protiv jednog djela koje je u dušama prouzročilo beskrajno puno dobra dok je svoje dužnosti i dalje djelatno ispunjalo.

Kada je jedanput jedna skupina svećenika napustila Bratstvo, nadbiskup Lefebvre je opisao opasnosti kojima je Bratstvo bilo izloženo. Pokazao je da su neki pali zbog umora i obeshrabrenosti te su onda relativizirali zablude, prihvatili novu Misu. Pokazao je također, kako je trenutačno slučaj, da su mnogi naveli izgovore i krive optužbe kako bi opravdali odlazak; kod toga su se obrušili na navodno odstupanje autoriteta Bratstva sv. Pija X. Pred svojim svećenicima 16. srpnja 1989. ovako se izrazio:

„Drugu napast koju đavao pobuđuje u duhu nekih od naših svećenika koji izazivaju novi rascjep u Bratstvu, može se ovako sažeto izložiti: 'U početku smo vjerovali Bratstvu, njemu, njegovim načelima, u ono što čini. No, sada konstatiramo da je duh Bratstva postao neki drugi i iz vjernosti prema prvotnom Bratstvu napuštamo sadašnje Bratstvo!'

Kako bi se opravdao ovaj stav, moraju se potom tražiti naznake promjene. I od ovog se trenutka iskorištavaju čak i najmanje sitnice, njih se grubo zlorabi, napuhuje, dok ne postanu pravim klevetama. To je bilo ovako kod patera (ime) i kod patera (ime), tada bi optužba išla čak i do mene. Onda je valjalo zavarati vjernike kako bi slijedili one koji su nas napustili. Cijeli je pothvat utemeljen na laži. Zbilja su oni, koji su tvrdili da postoji protuslovlje između sadašnjega i negdašnjega Svećeničkog bratstva, bili 'sedisvakantisti' i otvoreno su se protivili moliti za papu.(…) Za ovaj odlazak su se morala naći obrazloženja. To je bilo jednostavno. 'Mi smo čisti, a drugi su nečisti.'