„Imaginarni“ episkopat

N

akon odgovora Kongregacije za nauk vjere koji podsjeća da Crkva ne može blagoslivljati istospolne zajednice (15. ožujka 2021.), biskup Bonny izjavio je 17. ožujka nizozemskom dnevniku De Standaard: „Osjećam se posramljeno zato što sam zastupnik svoje Crkve“.

Intervju s don Faustom Buzzijem za Il Giornale

Prenosimo intervju s don Faustom Buzzijem, pomoćnikom poglavara Talijanskoga distrikta FSSPX-a, koji je prošli tjedan objavljen u talijanskim dnevnim novinama Il Giornale.

Il Giornale: Što još razdvaja zajednicu Bratstva sv. Pija X. od Katoličke Crkve?

Don Fausto Buzzi: Potrebno je istaknuti da Bratstvo sv. Pija X. ni na koji način nije odvojeno od Katoličke Crkve. Mi smo sjedinjeni s Katoličkom Crkvom i nikada se od nje nismo odvojili, usprkos neslaganju s autoritetima Crkve. Mi nismo odgovorni za ta neslaganja. Nadbiskup Lefebvre je uvijek govorio da je on osuđen zbog samih onih stvari radi kojih su ga pape (posebno papa Pio XII.) prije hvalili. Rim je onaj koji se promijenio te se s Drugim vatikanskim udaljio od stoljećima stare Tradicije Crkve.

IG: Jedan župnik mi je jednom rekao: „Mnogi ljudi govore o raskolu, ali oni nemaju teološku stručnost Marcela Lefebvrea“. Je li to tako?

FB: Mnogi ljudi kritiziraju ili osuđuju Bratstvo sv. Pija X., a da ga ne poznaju i bez razumijevanja su ozbiljnih razloga koji ga stavljaju u tu neprijateljsku situaciju u odnosu na crkvene autoritete. Danas se mnogi ljudi, svećenici i laici, počinju pitati što se događa u Crkvi i otvaraju oči za činjenicu da su oni koji su godinama kategorizirani kao raskolnici možda oni koji su ostali vjerni Katoličkoj Crkvi i, paradoksalno, najvjerniji papinstvu. U našim bogoslovijama nadbiskup Lefebvre je želio da studiramo Summu Theologicu svetog Tome Akvinskog i druga klasična djela teologije. Uvjeravam vas da je bila velika milost za nas primiti tako duboku i čvrstu formaciju.

IG: Kakvo je vaše mišljenje o Papi Franji?

FB: Za nas papa Franjo nije ni gori ni bolji od drugih koncilskih ili postkoncilskih papa. On radi u istoj radionici koju je postavio Ivan XXIII., onoj koja ruši Katoličku Crkvu da bi sagradila drugu – onakvu koja je usklađena s liberalnim duhom svijeta. Usudio bih se ići i dalje: sadašnji Papa nije toliko odgovoran koliko je bio papa Pavao VI. On je bio taj koji je održao koncil, zaključio ga i donio sve reforme. A sve je to sada uzrok velike krize koju vidimo u Crkvi. Naravno, djela i riječi pape Franje čine se ozbiljnijima od onih njegovih prethodnika. Ali to nije tako. Današnji mediji imaju efekt da sve preuveličaju puno više nego u prošlosti. U biti su djela Pavla VI. bila mnogo ozbiljnija od Franjinih.

Biskup Fellay: Zašto sam potpisao Correctio filialis

Nakon što je u nedjelju, 24. rujna, objavljen Correctio filialis koji je potpisalo 62 uglednih klerika i laika, gdje razotkrivaju sedam krivovjernih tvrdnji sadržanih u apostolskoj pobudnici Amoris laetitia, stranica FSSPX.News upitala je biskupa Fellaya, generalnog poglavara Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., zašto je potpisao dokument.

FSSPX.News: Zašto ste podržali Correctio filialis?

Biskup Fellay: Ovaj sinovski pristup uglednih klerika i laika koji su zabrinuti hetedoroksnim tvrdnjama u Amoris laetitia vrlo je važan. Kristov nauk o ženidbi ne može se suptilno mijenjati pod izlikom da se vrijeme promijenilo i da bi se pastoralna briga trebala prilagoditi da ponudi putove da se izbjegne nauk.

Razumijem da su autori Correctio filialis pogođeni podjelom koju je izazvala Amoris laetitia, papinim pojašnjenjima o tome dokumentu u nedavnim izjavama, kao i o izjavama o Luheru. U nekim zemljama biskupi sada dopuštaju pričest za rastavljene i građanski ponovno oženjene, dok u drugim zemljama to odbijaju. Je li katolički moral promjenjiv? Može li biti podložan proturječnim tumačenjima?

Ugledni klerici i laici poslali Papi Correctio filialis na Amoris laetitia

Nekoliko uglednih klerika i laika je 16. srpnja poslalo correctio filialis – sinovski ispravak – papi Franji. Otkrivaju sedam krivovjerja sadržanih u apostolskoj pobudnici Amoris laetitia.

Za tu prigodu je stvorena web-stranica: www.correctiofilialis.org. Ona nudi obavijesti o širenju correctio filialis.

Ova iscrpno dokumentirana kritika je jedna vrsta nastavka na Dubiju o Amoris laetitia (19. rujna 2016.) kardinalā Waltera Brandmüllera, Raymonda L. Burkea, Joachima Meisnera i Carla Caffarre (posljednja dvojica su preminuli ove godine, 5. srpnja i 6. rujna). Oni su s poštovanjem zatražili papu Franju da ,,razjasni” pet nepravovjernih točaka iz Amoris laetitia.

Dubija je ostala neodgovorenom, a nakon nje su četvorica autora zatražili audijenciju (25. travnja 2017.). Tome zahtjevu nije udovoljeno. 29. lipnja 2016. je 45 teologa podnijelo kardinalu Angelu Sodanu, dekanu kardinalskoga zbora, još jednu kritičku studiju 19 točaka iz Amoris laetitia. I ta kritika je ostala neodgovorenom.

Na popisu 62 potpisnika correctio filialis su imena nekoliko osoba koje su već potpisale kritiku 45 teologa iz 2016., a među novim imenima je biskup Bernard Fellay, generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X. On je jedini biskup koji je zasada potpisao dokument, iako – kako objašnjava predstavljanje correctio filialis – popis ostaje otvorenim.

Šutnja kao odgovor na pomutnju i podjelu?

Šutnja je jedini odgovor koji su do danas dobila četvorica kardinala, koji su 19. studenog 2016. poslali papi upit za razjašnjenjem posinodalne pobudnice Amoris laetitia.

Kardinal Carlo Caffarra, jedan od potpisnika toga pisma papi, nedavno je pojasnio svrhu tog upita uputivši na sadašnju pomutnju koja vodi do rastuće podjele među katolicima: ,,Posljednji mjeseci su pokazali da na temeljna pitanja, koja se tiču sakramentalnog poretka (ženidbe, ispovijedi i euharistije) i kršćanskog života, neki biskupi, dok namjeravaju iste tekstove ispravno tumačiti, kažu jedno, a drugi suprotno od toga“. Stoga je podjela, koja u Crkvi već postoji, uzrok te pobudnice, a ne njezin učinak.

Najnoviji film Martina Scorsesea ima naslov ,,Šutnja“. Njegova su tema isusovci pred mučeništvom tijekom progona katolika u Japanu u 16. st. Taj film, kao i roman na kojemu se temelji, ne govori o mučeništvu, nego o načinu kako ga izbjeći: o otpadu od vjere. Godine 2003. govorio je Ivan Pavao II. u posinodalnoj pobudnici Ecclesia in Europa o ,,tihom otpadništvu“ da bi opisao raskršćanjenje zapadnih društava.

Kardinal Caffarra pojasnio je u vezi sebe i svoje braće povodom slanja ove Dubije papi, da nisu htjeli biti poput ,,nijemih pasa“ koje osuđuje prorok Izaija: ,,Stražari su njegovi slijepi: Svi oni ne zapažaju ništa, svi su psi nijemi, ne mogu lajati, drijemaju i leže, i najdraže im je spavati“ (Iz 56,10). A talijanski prelat dodaje da ne mogu šutjeti jer ,,su ova pitanja za život Crkve i vječno spasenje vjerničkih duša vrlo važna“.

p. Alain Lorans

Izvor: DICI.org

Amoris laetitia: osvrt na 8. poglavlje

P. Jean–Michel Gleize, profesor ekleziologije u FSSPX-ovoj Bogosloviji sv. Pija X. u Ecȏneu komentira osmo poglavlje posinodske  Apostolske pobudnice Amoris laetitia objavljene 8. travnja 2016.

1. Apostolska pobudnica  upadljiva je kako po opsegu, tako i po svojem ustroju.  Podijeljena je u devet poglavlja s ukupno više od 300 članaka. Najosjetljivije teme razmotrene su u osmom poglavlju (br. 291-312), počev od br. 293. Nakon razmatranja o katoličkom braku i katoličkoj obitelji, dokument istražuje „situacije slabosti“. Ograničit ćemo se ovdje na onaj dio koji je bio dugo iščekivan. Svjesni smo dakako drugih točaka vrijednih razmatranja i analize, primjerice  o homoseksualcima (250), odsječka o erotskom aspektu ljubavi, „specifično ljudske manifestacije seksualnosti“  (br. 150-152), kao i pozitivnih i u većoj mjeri normalnih gledišta koja se pozivaju na nauk o braku, njegovu uzvišenost i nerazrješivost. Sve ovo bit će u dogledno vrijeme proučeno: obzirom da nije moguće reći sve odjednom, učinit ćemo distinkcije... a učiniti distinkcije ne znači zanijekati ili zaboraviti.

2. Pobudnica govori u prvom redu o čisto civilnim zajednicama i kohabitacijama u br. 293-294: „Odabir građanskog braka ili, u mnogim slučajevima jednostavnog suživota, često nije motiviran predrasudom ili otporom prema sakramentalnoj zajednici već kultorološki i kontingentnošću situacije. U takvim slučajevima može se iskazati uvažavanje za one znakove ljubavi koji na neki način odražavaju ljubav samoga Boga“ (...) „'Sve ove situacije zahtijevaju konstruktivan odgovor njihovom transformacijom prema prilikama koje mogu voditi prema punoj stvarnosti braka i obitelji u skladu s Evanđeljem. Ove parove treba voditi strpljivo i diskretno'. Tako se Isus ophodio sa Samaritankom (usp. Iv. 4, 1-26): on se obratio njenoj čežnji za istinskom ljubavi kako bi je oslobodio tame u njenom životu i doveo je do pune radosti Evanđelja.“

3. Papa ovdje tvrdi da zajednice za koje se do sada držalo da su nezakonite, predstavljaju „znakove ljubavi koji na neki način odražavaju ljubav samoga Boga“ koji mogu biti „prilikama koje mogu voditi prema punoj stvarnosti braka i obitelji“. Prestaje li onda grešna prilika biti grešnom prilikom i postaje li prilikom za brak? Čudna teologija! Što je njeno izvorište i na kakvim doktrinarnim temeljima je papa Franjo postavio tu teologiju? Ovdje se uvodi ono što se u dokumentu naziva načelom postupnosti u pastoralnoj skrbi, ono što je Ivan Pavao II zvao „zakonom postupnosti“ u pobudnici Familiaris Consortio iz 1981., br. 34: „Ovo nije 'postupnost zakona' već prije postupnost u razboritom primjenjivanju slobodnih čina od strane subjekata koji nisu u poziciji da razumiju, cijene ili u cijelosti sprovedu objektivne zahtjeve što ih pred njih stavlja zakon“.

4. Ovo je igra riječi. Istina je da razboritost zahtijeva od pastira da uzme u obzir duševno stanje; takva razboritost može značiti privremeno se suzdržati od toga da osobama kažemo da je grešan način kako žive, ali usprkos tome, to nikada ne bi smjelo značiti da je način kako žive dobar. Jedna je stvar ne obznaniti odmah grešno stanje kakvo ono jest, a drugo reći da je već grešna situacija put prema dobru, ili znakom ljubavi proglasiti nešto ljubavi protivno. Svidjelo se to nekom ili ne, „zakon postupnosti“ vodi u postupnost zakona i moralni relativizam.

5. Nadalje, dokument se bavi onime što naziva „neregularne situacije“, a što bi označavalo javne grešnike u širem smislu, a osobito rastavljene i ponovno vjenčane – javne preljubnike. Načelo koje se utvrđuje je isto:

„Postoji potreba 'da se izbjegavaju sudovi koji ne uzimaju u obzir složenost različitih situacija'“ (296). „Pastiri moraju uvijek razlučivati 'prikladnim razlikovanjem kroz pristup koji pažljivo prepoznaje situacije'. Mi znamo da 'nema lakih recepata' (298). Obzirom na neizmjernu raznolikost konkretnih situacija poput onih koje sam već spomenuo, razumljivo je da se ni od sinode, ni od ove pobudnice ne može očekivati da ponudi novi set općih pravila, kanonskih po svojoj naravi i primjenjivih na sve slučajeve. Ono što je moguće je jednostavno ponovljeno ohrabrenje za poduzimanje odgovornog osobnog i pastoralnog razlučivanja pojedinačnih slučajeva, takvog koje bi prepoznalo da, obzirom da 'stupanj odgovornosti nije isti u svim slučajevima', posljedice ili učinci pravila ne moraju nužno biti isti“ (300).

6. Ako je točno da razboritost može ponuditi razna rješenja ovisno od okolnosti, ta se rješenja sva temelje na jednom jedinom načelu. U tom smislu posljedice s obzirom na pravilo uvijek su iste jer svoj temelj imaju u istom načelu. Ako primjerice moramo svetkovati dan Gospodnji (treću Božju zapovijed), primjenjujući ovo pravilo ishod će biti obdržavanje svetim dana Gospodnjeg, bilo na ovaj ili onaj način. Što može varirati je način kako ćemo izvršiti dužnosti što ih nalaže krepost pobožnosti. Uopćeno govoreći, bilo bi to pohađanje sv. Mise, a tamo gdje bi to bilo nemoguće ili vrlo otežano, tu bi obvezu iznimno zamijenilo produljeno vrijeme molitve. U svakom slučaju nalaže se vršiti krepost pobožnosti. Tako će obveza obdržavanja treće Božje zapovijedi biti uvijek jednako ispunjena. Na isti način objektivna situacija rastavljenih i građanski vjenčanih je javni grijeh bluda. Svaki kršćanin mora javno osuditi ovu situaciju, na ovaj ili onaj način. Kako god, prijekor mora biti javni.

7. Jasno je da to nije slučaj kada je riječ o papinom gledištu. Kako bismo se uvjerili dovoljno je pročitati sljedeće:

„Utvrditi jednostavno podudaraju li se čini pojedinca s općim zakonom ili pravilom bilo bi reduktivno jer bi bilo nedostatno razaznavati i osigurati punu vjernost Bogu u konkretnom životu ljudskog bića“. (304)

8. Pojednostavnjuje li onda previše svaki svećenik koji dok ispovijeda prosuđuje usklađenost pokornikovih djela s Božjim zakonom? I dalje, izlaže li se prigovoru pape Franje svaki onaj koji ispituje svoju savjest kako bi obavio valjanu ispovijed? Ako je ponekad ovo ispitivanje nedostatno, ipak je potrebno. A često jest dostatno. Ne govorili li nam Sveto Pismo za Božji zakon da je „besprijekoran, obraća duše“ i „daje mudrost malenima“? (Ps 18,8).

9. Ali sljedeći odlomak ovog istog broja (304) jasno pokazuje varku u podlozi ovakve obnovljene pastoralne teologije:

„Istina je da opća pravila utvrđuju dobro koje ne može biti izostavljeno i zanemareno, ali ona ne mogu ponuditi formulacije u apsolutno svim pojedinačnim situacijama. Istovremeno treba reći da, upravo iz tog razloga, ono što je dio praktičnoga razlučivanja u pojedinačnim okolnostima ne može biti uzdignuto na razinu pravila. To ne bi samo vodilo nepodnošljivoj kazuističnosti, nego bi još ugrozilo same vrednote koje s osobitom brigom treba očuvati.“ (304).

Službeno priopćenje Svećeničkog bratstva sv. Pija X. o Amoris laetitia

“To je apostolska pobudnica pod nazivom Radost ljubavi, ali zbog nje plačemo.“ (Propovijed biskupa Fellaya u Puy-en-Velay, 10. travnja 2016.)

1. Među mnogim mišljenjima, objašnjenjima i komentarima koji su objavljeni na temu Amoris Laetitia, nedavno su se pojavile tri studije svećenika našeg Bratstva: “Amoris Laetitia: pobjeda subjektivizma” p. Matthiasa Gaudrona; “Kratki osvrt na 8. poglavlje Amoris laetitia” p. Jean-Michel Gleizea; i “Nakon Sinode: nerazrješivost stavljena u pitanje” p. Christiana Thouvenota. Generalna kuća odobrava te studije i daje im potpunu podršku. Oni skladno nadopunjuju jedan drugoga i daju jedan sveobuhvatni pogled na papinski dokument.

2. Stvari koje su se događale za vrijeme dvije sinode i okolnosti koje su ih okruživale već su podigle brojna pitanja. Na izvanrednom konzistoriju u veljači 2014. samo je kardinal Walter Kasper bio pozvan za određivanje teme Sinode, iako je već godinama poznat kao militantni pristaša ukinuća zabrane božanskog zakona što se tiče podjeljivanja Kristovog tijela javnim griješnicima. Privremeno izvješće (Relatio post disceptationem), objavljeno u listopadu 2014. za vrijeme Izvanredne Sinode, daje informacije koje nisu u suglasju s rezultatima rasprava. Zatim su u završno izvješće bile uključene određene teme koje nisu bile odobrene na Sinodi. Baš pred redovne sinode je papa objavio dva motuproprija koja se upravo bave temom Sinode i olakšavaju kanonske postupke za proglašenje poništenja braka. A povjerljivo pismo trinaest kardinala koji izražavaju svoje strahove u vezi ishoda Sinode javno je opisano kao „zavjera“.

3. Pitanjem koje se tiče dopuštanja razvedenima i „ponovno vjenčanim“ osobama primati Pričest Crkva se već nekoliko puta bavila, i tu su jasni odgovori čak nedavno ponovljeni.[1] Nova rasprava o crkvenom stalnom nauku i praksi je stoga jedino mogla biti štetna i zbunjujuća, umjesto da razjasni stvari. A to se i dogodilo.

Amoris laetitia: prevratnički nauk

P. Denis Puga, svećenik Bratstva sv. Pija X., komentira posinodsku apostolsku pobudnicu Amoris laetitia objavljenu 8. travnja 2016.

Putem dvije važne odluke unutar godine dana – reforme postupka u slučajevima poništenja brakova prošlog rujna i objavljivanjem Amoris laetitia, posinodske pobudnice o obitelji ovoga mjeseca – papa Franjo prouzročio je značajan prijestup o dogme o sakramentima ženidbe i svete Euharistije.

Mediji su navalili na taj prijestup, a iz Rima nije stigla nijedna službena izjava koja bi ispravila njihova pogrešna tumačenja. Njihovi naslovi jasno su upućivali na izvor problema: vrata za Pričest razvedenima i ponovno vjenčanima su otvorena (Le Figaro, 8.travnja 2016.).

Taj impresivno dugi dokument (260 stranica!) koji tvrdi da je pastoralni, a ne doktrinarni, prema svom kraju izlaže (in cauda venenum; otrov je u repu), pogotovo od br. 296 u poglavlju 8: ,,Pratiti, razlikovati i povezivati slabost“, jedan cijeli skup izjava i uputa koje će, kada se stave u praksu, uništiti nepromjenljiv nauk Crkve o nerazrješivosti ženidbe.

Katolička crkva je uvijek naučavala da je sakrament ženidbe nerazrješiv, da su osobe koje su se rastale i kasnije pokušale sklopiti novi brak javni grešnici i da zbog toga javno žive u bližoj i namjerno odabranoj prilici za grijeh i zbog toga ne mogu biti u stanju milosti. Iz tog razloga oni ne mogu pristupiti svetoj Euharistiji, sakramentu ljubavi Božje. Osobe u toj situaciji doista ne mogu iskreno reći Bogu da Ga vole iznad svega jer Mu javno, službeno i kroz navodno stabilnu ugovornu vezu, one odbijaju vjernost obećanju koje su Mu dale pred Njegovom Crkvom na dan njihovog vjerskog sklapanja ženidbe, obećanju da će biti vjerni svom supružniku cijeli život.

Stavljeno u praksu prije negoli se tinta osušila

P. Alain Lorans, glasnogovornik FSSPX-a i urednik DICI-ja, komentira glavne posljedice Amoris Laetitia: „ono što je bilo nedopušteno, sada je dopušteno“.

Tinta se još nije osušila na pobudnici Amoris Laetitia, koja dopušta „pastoralne iznimke“ da razvedene i građanski vjenčane osobe primaju pričest, a ona se već stavlja u praksu kao po hitnom postupku. Na Filipinima je nadbiskup Lingayen Daupana Socrates B. Villegas, predsjednik tamošnje biskupske konferencije, napisao 9. travnja: „Nakon zajedničkog savjetovanja, naši biskupi će razviti konkretne upute o primjeni apostolske pobudnice Amoris Laetitia. Ali milosrđe ne čeka. Milosrđe ne smije čekati. Od sada, biskupi i svećenici moraju raširiti ruke u dobrodošlici za one koje su bili držani udaljenima od Crkve osjećajima krivnje i sramote... To je postupak milosrđa, otvaranje srca i uma koji ne trebaju zakon, koji ne čekaju smjernicu. To se može i mora odmah učiniti.“

U Italiji je msgr. Alberto Carrara, urednik dijecezanskog biltena u Bergamu, napisao 14. travnja: „Razvedene i rastavljene osobe koje su se ponovno vjenčale mogu ponovno biti pripuštene sakramentima. To je jedna od novosti u Amoris Laetitia, apostolskoj pobudnici koju je papa Franjo napisao nakon dviju sinoda o obitelji.“

Teoloških i kanonskih kritika ove pobudnice može biti mnoštvo; njezine pastoralne primjene su iznad takvih analiza, koje se smatraju zastarjelima. Samo je jedna ideja zadržana: ono što je prije bilo nedopušteno zbog doktrinarne krutosti, sada je dopušteno zbog pastoralnog milosrđa.

Moramo se sjetiti da se od Koncila nauku ne proturječi izravno, niti ga se otvoreno napada: njega se jednostavno zaobilazi kao što se zaobilazi prepreka, u ime pastoralne prakse. Suprotstavljati tradicionalni nauk koncilskoj praksi raspravama na teološkom polju protiv prakse koja se povodi mentalitetom trenutka i prilagođava novim običajima, beskorisno je poput hvatanja skliskog sapuna pomoću znanstvenih ideja. Na koncilsku praksu se jedino može odgovoriti tradicionalnom disciplinom, utemeljenom na dvotisućljetnom nauku – disciplinom koja nije suprotstavljena praksi, već je suprotstavljena koncilskoj praksi.

Izvor: DICI, 22. travnja 2016.

Posinodska pobudnica ,,Amoris laetitia“ – pobjeda subjektivizma

Proteklog 8. travnja objavljena je dugo iščekivana posinodska pobudnica pape Franje. Papa ovdje nije udijelio opće dopuštenje za podjelu pričesti rastavljenima i ponovno oženjenima, a nije dao ni ovlast biskupskim konferencijama za uredbe o iznimnim slučajevima. Ponovio je i riječi protekle Biskupske sinode, da ,,nema nikakvog temelja za stvaranje usporedbi između homoseksualnih životnih zajednica i plana Božjeg s obzirom na brak i obitelji, čak ni u širem smislu“ (br. 251). Zaključno je pronašao i jasne riječi protiv dženderističkog nauka i označio ga kao ideologiju koja stoji u suprotnosti sa stvorenim poretkom (usp. br. 56). Zbog svega toga je papa Franjo razočarao puno nominalnih katolika i liberalni svijet.

Unatoč tome, ,,Amoris laetitia“ predstavlja potkopavanje bedema koje stavlja u pitanje cjelokupni katolički ćudoredni (moralni) nauk. U 8. poglavlju ,,Pratiti, razlikovati i povezivati slabost“ papa Franjo otvorio je put koji će u budućnosti dopuštati da se pozivanjem na papinsku uputu zaobiđe katolički ćudoredni nauk. Papa ne samo da ponavlja upitne izjave posljednje Biskupske sinode, prema kojima su rastavljeni i ponovno oženjeni 'živi članovi' Crkve preko kojih Duh Sveti izlijeva ,,darove i karizme radi spasenja sviju“ (br. 299), nego ide i dalje od toga. Katolički nauk o braku i sve dosadašnje norme ostaju doduše dalje valjane; dakle i dalje je zabranjeno onima koji žive u nebračnoj vezi ili samo građanskom braku podijeliti odrješenje i svetu Pričest, ali – postoje iznimke!

Trebalo bi, kaže Papa, izbjegavati sudove ,,koji ne uzimaju u obzir zamršenost različitih situacija“ (br. 286). Opće norme su doduše dobre, ,,ali ne mogu ipak u svojim formulacijama nikako obuhvatiti sve posebne situacije“ (br. 304). To možda vrijedi za mnoge ljudske propise, ali božanski zakoni, prema kojima je spolno sjedinjenje muškarca i žene dopušteno samo u valjanom braku i sakramentalnu i izvršenu ženidbu ne može rastaviti nijedna svjetska moć – dakle ni papa, ne poznaju izuzetke i vrijede neovisno o svim okolnostima.

Apostolska pobudnica i ukidanje grijeha preuzetnosti

Nova sinodalna Crkva na djelu: kardinali Dolan (lijevo) i Wuerl na Misi otvaranja Izvanredne sinode o obitelji u Rimu u listopadu prošle godine

Ne postoji drugi način da se to kaže: unatoč uvjeravanju u suprotno, Amoris Laetitia predstavlja pokušaj ostvarenja revolucije u katoličanstvu na štetu prethodnog učenja Crkve o nerazrješivosti braka i primanju Euharistije. Osim toga je to i na svjetovnoj razini jedno zamorno, dugačko i opširno djelo loše napisane i promišljene amaterske postmoderne dekonstruktivističke sociologije.

Kako bi postiglo svoj cilj razgradnje sakramenata Ženidbe i Euharistije, djelo ocrtava sliku sakramentalne bračne ljubavi kao mučilišta zlostavljanja, dominacije, seksizma, izrabljivanja i beskrajnih financijskih i emocionalnih tjeskoba. Sakrament ženidbe, tvrdi se, podvrgava bračne drugove potrebi međusobnog traženja stalnog oprosta i uzajamnog milosrđa na trajnoj osnovi.

Doista, predstavljajući naizgled vrlo uznemirujućim jezikom znatnu zbrku o naravi bračne ljubavi, ovo djelo pokušava istaknuti da su zapreke ostajanju u doživotnom braku sve veća ružnoća i nemoć koje prate starost. Takve tvrdnje su jednostavno neshvatljive i odražavaju ono što bi se, u svjetlu nedavnog ponašanja hijerarhije, moglo tumačiti kao uznemirujuće veličanje i očaranost mladošću.

Pozivanje na tako različite i značajne izvore kao što su "istočnjački majstori", Erich Fromm, Martin Luther King, Babettina gozba, te brojne i prekomjerne Franjine vlastite ranije izjave, a povremeno čak i selektivne citate iz Biblije, autor traži da Crkva prihvati i ne komentira negativno razvod i preljub. To će, tvrdi on, smanjiti učestalost tih pojava.