Duhovne vježbe svetog Ignacija u našem vremenu

Nakon Luciferove pobune jedini je realistični pogled na povijest da je ona beskrajna bojišnica između sila dobra i zla: Bog koji u svojem planu ljubavi želi da razumna stvorenja imaju dioništvo u njegovom blaženstvu, Sotona koji naprotiv pokušava da ih odvuče u propast.

U svom padu anđeo buntovnik povlači „trećinu zvijezda nebeskih“ (Otk 12,4), sjajna bića, čisto duhovna koja pripadaju svakom Anđeoskom koru i koja, zbog oholosti, postaju strašni zlodusi.

Sotonino djelovanje će se javno očitovati nakon stvaranja čovjeka, koji je pozvan zauzeti mjesto pobunjenih anđela u Nebeskom kraljevstvu, navodeći ga na istočni grijeh.

Sukladno Otkupiteljevom obećanju će pali anđeli, koje pokreće mržnja prema Bogu i zavist na ljude, raditi žestoko protiv jadnih sinova Evinih, baštinika naravi koja je izgubila posvetnu milost i koja je ranjena posljedicama istočnoga grijeha.

Otkupljenjem koje je Isus izvršio svojom smrću na križu gdje našu zadužnicu „on ukloni pribivši je na križ“ (Kol 2,15), Sotona doživljava strašan poraz, ali ne odustaje od svojeg pogubnog djelovanja – ometati Crkvu koja je rođena iz Isusova otvorenog boka da ljudima donosi plodove spasenja.

Izazvat će nasilne progone protiv Kristove Zaručnice, najprije od židova koji, odbacujući Mesiju, stvaraju novu religiju s potpunim prekidom sa Starim zavjetom koji je ispunjen u našemu Gospodinu. Farizejske tradicije koje je Isus žigosao postat će temeljem nove religije koja je sintetizirana u Talmudu, novoj „svetoj“ knjizi koja će istisnuti riječ Božju.

Potom će doći na red rimski carevi koji će pokušati fizički uništiti Crkvu Božju. Ali krv mučenika će biti sjeme novih kršćana i Crkva će, herojskim svjedočanstvom svojih članova, zaslužiti obraćenje poganskoga carstva.

Pater Franz Schmidberger drugi put boravio među nama

Celebracija svete Mise svih vremena u Splitu

  

Imali smo veliku čast ugostiti patera Franza Schmidbergera, rektora Bogoslovije Presvetog Srca Isusova u bavarskom Zaitzkofenu i dugogodišnjeg bliskog suradnika nadbiskupa Marcela Lefebvrea te prvog Generalnog poglavara Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nakon samog nadbiskupa Lefebvrea.

U Hrvatskoj je boravio od 5. do nedjelje 12. srpnja 2015. U petak 10. srpnja u Splitu je celebrirao svetu Misu koju je svojim pjevanjem uveličao muški zbor i potom održao predavanje o temi 50 godina od II. vatikanskog sabora (1965.-2015.) te u nedjelju 12. srpnja 2015. u Zagrebu je na sv. Misi koju je celebrirao pater Marko Tilošanec, prvi hrvatski svećenik koji je primljen u Bratstvo, održao veličanstvenu propovijed o „Strahopoštovanju i nedostatku strahopoštovanja“ te potom i predavanje o istoj temi kao i u Splitu.

„Kršćanska kultura bitno je strahopoštovanje u podložnosti i nadređenosti, naredbama radi dobra podložnika, poslušnosti poradi Boga. K ovoj kulturi koja zrači plemenitost, dostojanstvo i ljepotu mora nas vratiti živi Božji Duh. Spoznati Boga, služiti mu u strahopoštovanju bitno je kršćansko ispunjenje života. Stoga se Ona koja je Prijestolje mudrosti naziva majkom lijepe ljubavi i straha Božjega, spoznaje i svete nade. (Sir 24,18)

Dođi, Duše Presveti, Ti Duše istine, ljubavi i strahopoštovanja, obnovi srca ljudska, obnovi lice zemlje!

INITIUM SAPIENTIAE TIMOR DOMINI –

POČETAK MUDROSTI STRAH GOSPODNJI. (Ps. 110)“

(Odlomak iz propovijedi patera Schmidbergera u Zagrebu 12. srpnja 2015.)

Ovdje donosimo fotografije koje nam je poslao jedan prijatelj iz Splita:

Zahvala nakon svete Mise

Sveta Misa i liturgijska revolucija

Ako postoji ijedna karakteristika koja može par excellence definirati život našeg utemeljitelja, onda je to jamačno želja da obnovi Kraljevstvo Kristovo u dušama i u društvu. Po ovome mons. Marcel Lefebvre posve nasljeduje svetog Pija X. koji je od „Instaurare omnia in Christo“ učinio cijeli program svog pontifikata.

Ostvarenje ovoga kraljevstva uključuje borbu protiv onih koji ga odbacuju i to objašnjava najoštrije suprotstavljanje svetog Pija X. prije, a mons. Lefebvrea kasnije modernizmu koji je prodro u Crkvu.

Isus je zacijelo kralj jer je Bog i njemu dakle sva stvorenja trebaju iskazivati počast, ali je kralj i kao čovjek jer nas je izbavio iz vlasti Sotonine, prolivši svoju krv na križu. Zbog toga pripadamo njemu i njemu moramo podložiti ponajprije svoj duh s potpunim pristajanjem uz istine koje nam je objavio i koje nam pokazuju put kako dospjeti do spasenja. Njemu moramo podvrći i volju usklađujući sve više svoj život s njegovim zakonom.

Kraljevstvo Kristovo ne širi se jedino na duše i na obitelji, nego i na društvo koje je u konačnici Božje stvorenje jer je on čovjeku dao društvenu narav. I ona mu dakle mora iskazivani javni kult u religiji koju je On objavio i temeljiti svoje uredbe na naravnom i božanskom zakonu.

Novus Horror Missae (VI.)

Komentar 1.: Sva sreća da Vojni ordinarijat nije organizirao duhovni program na naturalističkoj plaži!

 

 

Vojska se mora prilagoditi terenu, ali vojni kapelan don Milenko Majić je postupio više kao promicatelj Jovanovićeve rodne izobrazbe, nego kao Isusov vikar koji štiti kršćansko ćudoređe djece.

...Zanima me što bi za ove fotografije reako papa emeritus Benedikt XVI. a što papa Franjo? Hoće li ove ove fotografije biti povod neke rasprave na sjednicama Hrvatske biskupske konferencije, vidjet ćemo.

Odgovor: Vrlo vjerojatno neće jer ovakve inkulturirane 'Mise za mlade' susrećemo ljeti već godinama diljem Lijepe naše - uz znanje i vrlo vjerojatno odobrenje naših biskupa, ali bi na dnevni red mogli doći svećenici koji služe ili se zanimaju za Tradicionalnu latinsku Misu! Jer ona u praksi posaborske Crkve 'nije dopuštena', dok sve drugo jest.

Komentar 2.: Svo 'opravdanje' tih djevojaka ili njihovih dušebrižnika bilo bi u stilu 'pa vruće je, Bože moj, kak da se obučem po ljeti drugačije neg tak', vjerujte mi. Ovo je vrijeme opće duhovne raspuštenosti, krivog shvaćanja blagosti, servilnosti, licemjerja, glume, komotnosti zaodjenutih u katolički štih. Pogledajte samo taj jadni 'oltar', govor tijela svih nazočnih. To nije Misa, to nije žrtva našega Gospodina, to je dosadnjikava sjedeljka koja se odradi, do onog 'glavnog' - provod, ugoda, zabava, strasti...

Latinski – prvi jezik hrvatske književnosti

Ulomak zabata oltarne pregrade iz Rižinica, natpis s imenom kneza Trpimira, 852.

Uvodni komentar: Sve revolucije radi provođenja svojih subverzivnih ciljeva trebaju mitove i mitomane. Liturgijska je novusordovska revolucija tipičan primjer širenja opsjena i obećanja dok se rušilo ono najsvetije što je sveta Crkva kroz cijelu povijest brižno čuvala: tradicionalni rimski Obred za koji se slobodno može reći da u nekim bitnim dijelovima seže do u apostolsko vrijeme. U Crkvi u Hrvata osobito se širio mit o narodnom jeziku i liturgiji, o navodnom utjecaju hrvatskih biskupa na uvođenje narodnog jezika premda je glagoljaški obred i pjevanje odmah napušten nakon reforme – upravo jer je i to bio tradicionalni obred i to ne na narodnom jeziku, nego na jednom sakralnom svetom jeziku: crkvenoslavenskome. Da su se previše slobodno služili povijesnim podatcima, znanost sve više otkriva. Poslužili su tome i klevete i mitovi iz 19. stoljeća. Nažalost, znanstvenicima naši liturgijski „žandari“ ne mogu oduzeti kanonsku misiju i prijetiti i ne mogu im predbaciti neposluh ili raskolništvo.

Latinski je nedvojbeno prvi jezik hrvatske književnosti, jedan od njezinih materinskih jezika – to vrlo uvjerljivo dokazuje veliki jezikoslovac Radoslav Katičić u svojoj novoj knjizi. Ovo stvaranje netrpeljivosti prema latinskome za Hrvate nikako neće imati dobre posljedice. Ne samo da se prekida veza s Predajom Katoličke Crkve, nego se ujedno odričemo i svojih korijena. Latinski nam je jezik pomogao da se izvučemo iz poganske bespismenosti, a modernisti nas ponovno guraju u novopogansku polupismenost i zatucanost.

Kada je zemlja Hrvata, zemlja hrvatske vlasti pod svojim ranim kneževima, a najpoznatiji su nam Borna, Vladislav, Mislav i Trpimir, pod sam kraj 8. i početkom 9. stoljeća po djelovanju franačke misije postala kršćanska, pa je u Ninu dobila i biskupiju, uključila se u pismenu Europu, pa i sama više nije mogla biti bez pismenosti. U njezinu najbližem susjedstvu dalmatinski gradovi na jadranskoj obali i na otocima pred njom: Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor, svaki sa svojim teritorijem, ali bez neposrednog prostornoga dodira jedan s drugim, živeći pod izravnom vlasti cara u Carigradu, bizantskoga, a to će reći rimskoga, čuvali su u vrlo nepovoljnim prilikama kontinuitet antičkog života, pa tako i crkvene organizacije i pismenosti. Svime su time nedvojbeno utjecali na brojem nadmoćan svijet koji ih je okruživao, slavenski, bespismen i poganski, pa je to ostavilo tragova u oskudnim povijesnim vrelima što ih imamo za to razdoblje, ali pismenost i organizirano pokrštenje nije u zemlju rodovske vlasti došla odatle, nego tek s franačkom misijom koja je došla odmah iza vojnih snaga što su pod kraj 8. stoljeća oborile Avarski kaganat i proširile vlast franačkoga vladara u daleka jugoistočna podunavska i jadranska prostranstva. Hrvatska rodovska vlast pod vladarima koji su se u njoj zaknežili predstavila se svijetu natpisima na svojim reprezentativnim zgradama, osobito crkvenima. Najraniji pisani jezik kojim se Hrvati predstavljaju svijetu jest latinski. Zato se i može reći da je latinski materinski jezik hrvatske književnosti.

Dušobrižništvo svetog Filipa Nerija

Sveti Filip Neri (1515.-1595.)

Princeza Camilla Doria-Pamphili imala je naviku napustiti crkvu neposredno nakon podjele svete Pričest i prije konca svete Mise. Sveti Filip Neri naložio je četvorici ministranata da svaki s po jednom svijećom prati plemkinju koja je žurila. Zbunjena dama pitala je koji je smisao neobične pratnje.


Objašnjenje je dao sam sveti Filip: „Principessa je upravo primila Tijelo Kristovo. Prilike još nisu prošle. U crkvene propise pripada: Svetootajstvo treba pratiti sa svijećama kada se nosi preko ulice. Stoga sam poslao ministrante sa svijećama za Vama“.



Princeza se onda posramljena, sva crvena u licu, vratila u kuću Božju i otada je odlazila s Mise tek nakon zahvale.


Dana 21. srpnja obilježava se petstoti rođendan „apostola Rima“ i „sveca humora, radosnog sveca“.

Namjerno ili slučajno neistinit Bitno.net-ov prijevod o počasnom doktoratu udijeljenom Benediktu XVI.

  

Ne vjerujem da da prevoditelj gosp. Miodrag Vojvodić nije jezično i bogoslovno osposobljen. Da nije, zasigurno ne bi radio ovaj posao.

Iz povijesti Bratstva

Kardinal Gagnon (+2007.) s bogoslovima

u francuskoj Bogosloviji Flavigniju 1987. godine

Dana 8. prosinca 1987. nadbiskup Lefebvre je u Écôneu primio kardinala Édouarda Gagnona koji je došao iz Rima radi vizitacije vjerskih ustanova Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i prijateljskih zajednica po nalogu Rima. Bilo je to vrijeme otvorenosti.

Tijekom ljeta 1987. godine nadbiskup Lefebvre se posve očito razilazio u mišljenju s kardinalom Ratzingerom o vjerskoj slobodi, a godinu dana prije toga se pokazao krajnje uznemirenim poradi skandala u Asizu. Unatoč svemu tome, posjet kardinala Gagnona bio je razlog za radost jer je na vrlo javan način očitovao želju da se održi vidljiva povezanost s crkvenom hijerarhijom pa sastojala se ona i od članova koji su često zavedeni novim uredbama pokoncilskog vremena.

Na blagdan Bezgrješnog Začeća, na drugoj strani Atlantika, pater Richard Williamson, rektor američke bogoslovije u Ridgefieldu, pozvao je svoje bogoslove da se žarko mole da se Bratstvu opet prizna ona kanonska regularnost koja mu je nepravedno oduzeta: ,,Molimo za Bratstvo. Molimo osobito za kardinala Gagnona koji se danas ponovno vratio u bogosloviju Bratstva u Švicarskoj. Dovršio je svoju jednomjesečnu vizitaciju u kućama Bratstva u Švicarskoj, u Francuskoj i u Njemačkoj. Molimo za to da on, kada bude sastavljao svoje izvješće o Svećeničkom bratstvu na uvid Svetom Ocu, predstavi istinu na takav način da ono dobije Papino odobrenje. Molimo se za Papu da on učini ono što bi jasnije trebao činiti: da dade Bratstvu pravni status koji ono posve zaslužuje i apsolutno treba radi dobra cijele Crkve, kao i samog Bratstva“.

U ovih nekoliko redaka ne može se pronaći ništa od onih krivih predodžbi koje su razvijene kasnije i prema kojima su rimske vlasti posve strane Katoličkoj Crkvi, da Bratstvo mora prekinuti svaku povezanost sa Svetom Stolicom ili da se ono jednom zauvijek treba držati podalje od njezinih predstavnika. Baš suprotno, tijekom cijelih posljednjih desetljeća koje je nadbiskup Lefebvre živio ovdje na zemlji, bio je nadahnut dvostrukom željom – da sačuva dvotisućljetnu Tradiciju Crkve, tražeći pravo da može nesmetano nastaviti upravo s ovim eksperimentom. Svojim nasljednicima na čelu djela koje je on utemeljio povjerio je zadaću da razotkriju one zapreke koje omogućuju ili ne omogućuju eksperiment Tradicije.

Izvor: http://credidimus-caritati.blogspot.de

Što je krivo u karizmatskom pokretu?

Prema svjedočanstvu Djela apostolskih i poslanica svetog Pavla, Duh je Sveti u prvim desetljećima kršćanstva često na vidljiv

Od nijekanja do izazova

Ove godine je u cijeloj Francuskoj bilo samo 68 ređenja dijecezanskih svećenika i 52 svećenička ređenja za redovničke zajednice, dakle sveukupno 120 novih svećenika za „najstariju kćer Crkve“.

Prognoze kažu da će za pet godina biti još 6000 svećenika, u usporedbi s 15000 koliko ih danas još ima, od kojih je 10000 starijih od 65 godina, a 7000 ih je starijih čak od 75 godina.

Kako će ovih 6000 svećenika biti kadro skrbiti za župe? Voditelj Velike džamije u Parizu ima neke ideje za prenamjenu nekadašnjih crkava za jednu „dobru svrhu“ u Francuskoj – naime u džamije – a biskup Michel Dubost de Evry koji „više voli da crkve postanu džamije nego restorani“ voljan je predati mu ključeve crkava.

Suočena s ovim neumoljivim smanjenjem svećeničkih ređenja, stručna vijeća daju sociološka objašnjenja i savjetovanja stručnjaka predlažu psihološke interpretacije dok zaključak svaki dan postaje očitiji i više je demografski: nema dovoljno novih svećenika da zamijene svećenike koji umiru.

Ova kritična situacija je prije nekoliko godina dovela jednog biskupa do toga da moli za dopuštenje „da krene s eksperimentom Tradicije“, ali u ime ideološkog a priori njegov zahtjev je odbačen: o Koncilu se ne može pregovarati, pokoncilske reforme su ireverzibilne, brojevi koji tomu proturječe moraju potjecati od „lefebvrovaca“ i stoga se im se mora pristupati s odgovarajućom skepsom.

To je neprihvaćanje stvarnog stanja stvari.

Ali činjenice su činjenice. A s eksperimentom Tradicije se još uvijek može otpočeti. A da bi se to dogodilo, moramo energično nijekati da je ovo smanjenje zvanja naša sudbina i mora postojati volja da se upotrijebe blaga koja nam nudi Tradicija od 2000 godina…To je izazov današnjoj Crkvi!

Izvor: dici.org