Duhovne vježbe svetog Ignacija u našem vremenu

Nakon Luciferove pobune jedini je realistični pogled na povijest da je ona beskrajna bojišnica između sila dobra i zla: Bog koji u svojem planu ljubavi želi da razumna stvorenja imaju dioništvo u njegovom blaženstvu, Sotona koji naprotiv pokušava da ih odvuče u propast.

U svom padu anđeo buntovnik povlači „trećinu zvijezda nebeskih“ (Otk 12,4), sjajna bića, čisto duhovna koja pripadaju svakom Anđeoskom koru i koja, zbog oholosti, postaju strašni zlodusi.

Sotonino djelovanje će se javno očitovati nakon stvaranja čovjeka, koji je pozvan zauzeti mjesto pobunjenih anđela u Nebeskom kraljevstvu, navodeći ga na istočni grijeh.

Sukladno Otkupiteljevom obećanju će pali anđeli, koje pokreće mržnja prema Bogu i zavist na ljude, raditi žestoko protiv jadnih sinova Evinih, baštinika naravi koja je izgubila posvetnu milost i koja je ranjena posljedicama istočnoga grijeha.

Otkupljenjem koje je Isus izvršio svojom smrću na križu gdje našu zadužnicu „on ukloni pribivši je na križ“ (Kol 2,15), Sotona doživljava strašan poraz, ali ne odustaje od svojeg pogubnog djelovanja – ometati Crkvu koja je rođena iz Isusova otvorenog boka da ljudima donosi plodove spasenja.

Izazvat će nasilne progone protiv Kristove Zaručnice, najprije od židova koji, odbacujući Mesiju, stvaraju novu religiju s potpunim prekidom sa Starim zavjetom koji je ispunjen u našemu Gospodinu. Farizejske tradicije koje je Isus žigosao postat će temeljem nove religije koja je sintetizirana u Talmudu, novoj „svetoj“ knjizi koja će istisnuti riječ Božju.

Potom će doći na red rimski carevi koji će pokušati fizički uništiti Crkvu Božju. Ali krv mučenika će biti sjeme novih kršćana i Crkva će, herojskim svjedočanstvom svojih članova, zaslužiti obraćenje poganskoga carstva.

Onda zloduh će preko hereza pokušati uništiti objavljeni nauk koji je sam kadar voditi spasenju pojedince i narode: arijanstva, nestorijanstva, monofizitizma…

Međutim, Crkva koju vodi Papa, ekumenskim saborima uspjet će izbaciti otrov zablude iz svojeg krila i sve će više produbljivati objavljeni nauk.

Veliki napad na kršćanstvo društveno uređenje utemeljeno na evanđeoskim načelima donijet će protestantska revolucija koja će uspjeti odvojiti od Crkve polovinu Europe.

Od tog trenutka otpočinje proces koji teži za tim da iščupa temelje kršćanskog društva radi ostvarenja novog svjetskog poretka utemeljenog na novim načelima koja su razrađena najprije u ložama te potom eksplodirala s Francuskom revolucijom čija će Magna Charta biti Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz kolovoza 1789., gdje se odbacuje Božja vlast nad društvom i proglašava se autonomija od svakog zakona, bilo naravnoga bilo objavljenoga, zastupajući načelo demokratizma: odsada će većina (kojom na prikladan način upravljaju oni koji drže poluge vlasti) odlučivati što je istinito i dobro.

Knez tame pokušat će ubaciti ove zablude u unutrašnjost mističnog Tijela Kristova: djelo takozvanog liberalnog katoličanstva pokušat će oženiti Crkvu s revolucionarnim načelima. Prvosvećenici, kao Grgur XVI. i Pio IX., otvoreno će stati protiv takvog pokušaja opetovano ga osuđujući.

Sveti će Pio X. sa svojim pastoralnim i učiteljskim djelovanjem omesti infiltraciju modernizma u Crkvu, sinteze svih revolucionarnih ideja.

Iz ovog djelovanja Rimskih prvosvećenika vidi se temeljna uloga papinstva u borbi protiv vlasti tame: i zbilja, kako nas uči sveti Pavao, otajstvo bezakonja ne će se moći pojaviti u svojim krajnjim posljedicama dok ne bude uklonjena prepreka koja ga zadržava (2 Sol 2,3-7). Sada ova prepreka, kako uči sveti Toma, … jest Crkva, a ponaosob njezina glava, Papa. (Opusc. 68, De Antichrist.)

U svakoj krizi papinstva Sotona je pokušavao u potpunosti ostvariti svoje djelo koje će, kako naviješta Sveto pismo, završiti vladavinom Antikristovom.

U trenutačnom poteškoćama Crkve, plod prihvaćanja revolucionarnih načela koje su potvrdili službeni tekstovi posljednjeg Koncila i koje su širili i sami prvosvećenici, Sotonino djelo teži što je moguće više razviti ovu situaciju tomu u prilog i ako ne dođe do zaokreta unutar Crkve, u tomu će i uspjeti. No čini se da mu Gospodin sprema zapanjujući poraz, barem prema Gospinom obećanju u Fatimi: „Na kraju će moje Bezgrješno Srce pobijediti“.

Unatoč krizi koju proživljava, Crkva još i danas pokazuje svoju božanstvenost u sposobnosti koju ima – i to da se pomlađuje, čak i u najtežim situacijama. Čak i danas, kada se vjerno slijedi objavljeni nauk, vidi se kako se kršćansko tkivo ponovno rađa oko svećenika koji su vjerni Tradiciji Crkve. Posljednje hodočašće Bratstva sv. Pija X. u Lourdes dalo je prelijepu sliku o tome.

Isus Krist želi još vladati u dušama i u društvu, a ovo će kraljevstvo utemeljiti Marija Bezgrješna koja će se poslužiti ljudima koji su spremni vojevati pod njezinim stijegom.

Kako se pripraviti na učinkovit način da budemo kovko oruđe u rukama Presvete Djevice u njezinom djelu obnove?

Još u počecima revolucionarnog procesa koji se razvio protiv Crkve i kršćanskoga društva Bog je podigao veliko sredstvo da mu se suprotstavi u svetom Ignaciju Lojolskome i u njegovim Duhovnim vježbama.

Nakon obraćenja ovaj mladi bojovnik kreće na hodočašće u svetište Montserrat gdje na koncu cjelonoćnog molitvenog bdijenja odlaže do Djevičinih nogu svoj mač i povlači se u samoću.

„Povukavši se u spilju u Manresi – govori nam papa Pio XI. – poučen od same Majke Božje u umijeću kako se boriti u Gospodinovim bitkama, primi kao iz Njezinih ruku onaj savršeni zakonik kojim se treba služiti svaki dobar Kristov bojovnik.“ (Meditantibus nobis, 3.12.1922.).

Sveti Pio je shvaćao današnju važnost Duhovnih vježbi svetog Ignacija u borbi protiv zabluda koje su pustošile Crkvu:

„Metoda svetog Ignacija osobito je prikladna da duše i srca unaprijed zaštiti od skrivenih zamki modernizma“ (sveti Pio X., Exercitiorum spiritualium, 8. 12. 1904.)

U raskršćanjenom svijetu duhovne vježbe pomažu izgradnji nutarnjeg života koji se temelji na razmatranju vječnih istina kako bi nam pomogle živjeti u svjetlu vjere i izbjeći smrtni stisak materijalizma. Papa Pio XII. tvrdi: „S obzirom na asketiku knjige Vježbi mogli bismo pomisliti da ju je sveti Ignacije napisao baš za naše vrijeme“.

U Duhovnim vježbama temeljno razmatranje je o dvije zastave koje sažima borbu u povijesti između Krista i Sotone, razotkrivajući taktiku kojom se neprijatelj služi kako bi duše povukao u propast i očitujući pravi put koji je pokazao Spasitelj.

U početku XX. stoljeća Bog je u osobi oca Françoisa Valleta (1884.-1947.) podigao apostola Duhovnih vježbi.

On je razumio njihovu nadnaravnu snagu i uspio je u pet dana sažeti, sačuvavši im bitne dijelove, ignacijansku metodu koja je bila zamišljena da se propovijeda mjesec dana da se tako omogući da je se lako prati.

p. François de Paule Vallet (1884.-1947.)

Držanje duhovnih vježbi u Španjolskoj u početku tridesetih godina prošlog stoljeća bila je prava epopeja obraćenja i formacije borbenih kršćana koji su, izišavši preobraženi s vježbi, vršili za njih izvanrednu propagandu. U samo nekoliko godina tisuće ljudi su ih mogle slijediti i za mnoge od njih je to bila providonosna milost. Otprilike osam tisuća muževa pripravljeno je vježbama na mučeništvo koje su podnijeli tijekom protukršćanskih progona koji su se dogodili u građanskom ratu koji je poharao Španjolsku od 1936.-1939. (Les Exercices de St Ignace Trésor céleste, Ed. Les Amis de St François de Sales, str. 27).

Nažalost, kongregacija koju je on utemeljio s ciljem vođenja ovih vježbi podnijet će posuvremenjenje (aggiornamento) koje je želio Koncil. A onda je jedan sin o. Valleta, o. Ludovic Maie Barielle, imao hrabrosti napustiti svoju duhovnu obitelj da ne sudjeluje u njezinu uništenju i priključio se mons. Lefebvreu u borbi za obranu Tradicije. On je Bratstvu sv. Pija X. prenio baklju ovih vježbi koje se sada održavaju po cijelome svijetu s velikom koristi za duše, stvarajući istinsku obnovu kršćanskog društva oko svećenika, oko svete Mise, utemeljenu na obitelji.

Ove vježbe su bez daljnjega izvrsno oruđe za formaciju Marijinih bojovnika i bitno je sudjelovati na njima, radi spasenja vlastite duše i kako bismo postali oruđa u Marijinim rukama u ostvarenju kraljevstva njezina Bezgrješnog Srca.

don Pierpaolo Maria Petrucci