U
povodu blagdana Imena Marijina donosimo prijevod teksta o opsadi
Beča. Uz Marijinu su pomoć kršćani, vođeni Božjom Providnošću,
uspjeli poraziti Turke i spasiti kršćanski Zapad koji je bio
ozbiljno ugrožen. Papa Inocent XI. ovaj je blagdan kao „Dan
pobjede“ proširio na cijelu Crkvu.
Četiri
velike bitke kršćanstva radi obrane od islama ne bi se u svijesti
kršćana nikada trebale zaboraviti: Bitka kod Toursa i Poitiersa
(732.), Obrana Beograda (1456.), Pomorska bitka kod Lepanta (1571.) i
Opsada Beča ili Druga bitka kod Beča (1683.). Bile su to bitke u
kojima su se kršćani u velikoj muci morali obraniti od navale
islama. Sve su dobivene premda su kršćani brojno bili puno slabiji.
„Bogu hvala“ možemo reći u punom smislu riječi.
Kada
se Turska bila oporavila od teških unutarnjih nereda u koje je bila
upletena u prvoj polovici 17. stoljeća, i kada je pod sposobnim
velikim vezirima Mehmedom i Ahmedom Köprülüjem ponovno otpočela
preuzimati tradiciju Sulejmana Veličanstvenoga, Sveto Rimsko Carstvo
njemačkog naroda po riječima velikog satiričara Voltairea nije
bilo ni sveto, ni rimsko, a ni carstvo. Iskrvarilo je zbog
razbojničkih pljačkaških pohoda, Tridesetogodišnjega rata,
poharano neprijateljskom soldateskom koja je palila ili pljačkaškim
marodirajućim četama plaćenika, ono je bilo bezvoljnim oruđem
interesa stranih sila.
Sjever
je bio pod švedskom kontrolom, na zapadu je kralj sunce Luj XIV.
krenuo k ostvarenju svojih pretjeranih zahtjeva, a na jugoistoku su
žestoki udarci osmanskog imperijalizma protiv Mletačke Republike,
protiv Poljske i Rusije pripravljali glavni juriš na srce Europe.
Dok se njemački kneževi nisu mogli osloboditi uskogrudnosti svoje
partikularističke politike, Austrija je držala stražu na Rajni i
na Dunavu. Njezinomu caru, Habsburgovcu Leopoldu I., tihomu i
mirotvornomu čovjeku, pripala je dužnost od važnosti za svjetsku
povijest da u nizu slavnih pohoda zaustavi francuski nagon za
širenjem kao i da se na jugoistoku suoči s turskom opasnošću koja
je dugo pritiskivala Europu. Austrijska najprirođenija i
najobvezatnija zadaća čuvanja europskoga središta ušla je u
kulminirajuće razdoblje smrtne ugroze.
Godine
1664. domišljati je vojskovođa Raimund Montecuccoli mogao još
spriječiti prodor turske vojske pod Ahmedom Köprülüjem na
austrijsko područje. Teške su pak brige zacijelo već mučile i
austrijske državnike ovoga vremena: polumjesec je postavio svoj
sveti barjak pred vratima Donje Austrije, Francuska je posegla za
Rajnom, u Mađarskoj su se pobunili kuruci, a dvorski je ratni
rizničar javljao da u blagajni nije bilo više ni sto guldena.
U
međuvremenu su naznake sveobuhvatnih turskih priprava za rat
prerasle u prijeteću sigurnost.
U
ožujku 1683. godine osmanlijska je vojska s ogromnom opremom i
opskrbom iz Adrijanopolisa, gdje se okupila, krenula prema sjeveru.
Sultan Mehmed IV., koji sam nije bio ratnikom, nije se dao odgovoriti
da sa svojom cijelom dvorskom svitom - samo je harem zahtijevao preko
sto kola - isprati svoju vojsku do Beograda. Gonili su sa sobom krda
stoke, a kontingenti svih naroda Istoka i Zapada, turske
spahije, janjičari, Bošnjaci, Slaveni i Tatari ovome su pohodi
davali šaroliki okvir. S više od 300 000 ljudi, skupa s mađarskim
Tökölijevim četama i silnom opremom i opskrbom, krenuli su Turci,
predvođeni slavohlepnim velikim vezirom Kara Mustafom, iza zelenog prorokova barjaka koji se vijorio, preko Beogradskog mosta put
Zapada. Njihovo je geslo glasilo: Beč, Prag, onda Rajna. U Rimu,
tako se zakleo turski vezir Köprülü, trebali su se smjestiti konji
u visokom prostoru crkve sv. Petra.
U
ovoj je situaciji Europa bila sve drugo nego jedinstvena i udružena.
Naprotiv. Diplomati Kralja Sunca trudili su se u svakom pogledu
podržati Turke protiv Austrije. Kada je car Leopold tražio
saveznike, samo su malobrojni kneževi bili spremni pružiti pomoć.
Kao prvi se pojavio Papa s bogatom materijalnom pomoći koja je očajnoga dvorskoga ratnoga rizničara djelomično mogla umiriti. Španjolska,
Portugal i talijanski gradovi-države slijedile su ovaj primjer.
Poljska pod kraljem Sobjeskim izmijenila je s Austrijom obećanje
recipročnog pružanja pomoći. Niz njemačkih kneževa, nadasve iz
Bavarske, Saske, Franačke, pridružili su se Caru. Mnogobrojni drugi
pak nisu imali veze s ratom, na čelu s velikim izbornim knezom
Brandenburga.
Koordinacija
mnogolikog pružanja pomoći vojsci od 80 000 ljudi zahtijevala je uz
sto drugih muka, ponajprije vrijeme - a upravo je toga nedostajalo. Tako
je carski vojskovođa, vojvoda Karlo Lotrinški uvidio da je suočen
s nerješivom zadaćom, s operativnim postrojbama koja su brojila 24
000 ljudi spriječiti deset puta jačeg neprijatelja kod prodora u
glavni grad i rezidenciju Carstva. Bilo je nemoguće sučeliti se s
neprijateljem. Tako je odlučio vratiti vojsku natrag iza utvrđenoga
Beča i pričekati dolazak pomoćnih naroda sa sjevera i zapada. Tek
kad su čopori Tatara prodrli do u Bečku Šumu - 7. srpnja - Car je sa
svojim dvorom napustio grad koji se sada velikom brzinom počeo
spremati za opsadu. U međuvremenu je napredovala turska vojska do
granice na rijeci Litavi (Leitha), mjesto je za mjestom nestalo u
plamenu. Pokraj glavnog grada prolazili su divlji čopori, paleći i
rušeći, do duboko u unutrašnjost. Bez daha se u svim dijelovima
Europe pratila sudbina Austrije. Već je onda Beč bio poznat kao
društven grad pun životnog poleta. S obzirom na neposrednu opasnost
nestala je lakoumnost i obijest te je građane obuzela odlučnost vrijedna divljenja. Jako zapuštene utvrde grozničavo su brzo opet
osposobljene; ispred sviju stajao je primjer neumornog, hrabrog
gradonačelnika Liebenberga. Glavni vojni stožer utvrde preuzeo je
Rüdiger grof Starhemberg kojemu je za obranu stajalo na raspolaganju
oko 16 000 ljudi, postrojbe gradskih dobrovoljaca već uračunate.
Studenti su se formirali pod vodstvom svojeg rektora, cehovi su
stvorili slobodne čete, čak su i žene živo sudjelovale u
utvrđivanju. 14. se srpnja pojavila glavnina turske vojske pred Bečom
i počela se spremati za opsadu. Već se sljedećeg dana prostirao
grad šatora od Laaerberga pa sve do Heiligenstadta. Glavni se napad
usmjerio na gradska vrata Burgtor i Schottentor. Ovdje su logorovali
također i janjičari i druge turske elitne postrojbe. Pomoćni
narodi te narodi iz balkanskih zemalja koji su plaćali danak
postrojili su se na sjeverozapadu kod Heiligenstadta, a
azijsko-afričke postrojbe na Laaerbergu. 16. srpnja vojvoda se Karlo
Lotrinški, koji se dotada zadržao u Leopoldstadtu, sa svojom
malenom vojskom konjanika - pješaštvo je bio predao
Starhembergu - prebacio preko Dunava i iza sebe je porušio most. Onda
su Turci prešli kanal i zatvorili su Beč i sa sjevera.
Već
u prvim danima opsade mogao se veliki vezir osvjedočiti da se grad
ne može zauzeti iznenadnim napadom. Pa čak i pobjeda koja bi se
izvojevala neprestanim topničkim bombardiranjem, pokazala se
bezizglednom s obzirom na činjenicu da su Bečani u 312 topova
postavljenih na bedemima imali dovoljnu topničku protutežu.
Osvajanje se moralo dakle pokušati polako i mučno korak po korak.
Srdobolja i bolesti svake vrste znatno su oslabile obrambenu snagu
opkoljenih. Grad je bio izložen gotovo neprestanom bombardiranju te
je više puta najteže bio ugrožen od vatrene stihije.
Podmukle
mine koje su Turci, predvođeni jedinicama francuskih inženjera,
postavljali podzemno uz bedeme i gradske zidine, komad su po komad
uništavale gradsko utvrđenje. Osim toga, uskoro se zamijetio
osjetljivi nedostatak namirnica. Pod neprekidnim janjičarskim
navalama svednevice se otapala mala hrpica branitelja, a jedva su se
mogli ukloniti leševi s ulica.
U
noći na 10. rujan 1683. - na Beč se jurišalo već 60 dana i 7 noći -odvažni je konjanik u velikoj opasnosti plivao mnogobrojnim
rukavcima Dunava s posljednjim pismom, posljednjim Starhembergovom
pozivom upomoć, koje je sadržavalo malobrojne, ali značajne
riječi: „Ne gubite više vrijeme, milostivi gospodine, da, ne
gubite više vrijeme!“
Vojvoda
Karlo Lotrinški doista nije gubio vrijeme. Istog je dana, 10. rujna, oslobodilačka vojska dovršila prijelaz preko Dunava kod Tullna i
Kremsa, 27 000 Austrijanaca, 20 000 Poljaka, potom Sasi, Bavarci,
Šveđani i Franci, sve skupa oko 80 000 ljudi. Sljedeće noći Karlo
je Lotrinški svoj logor postavio na Kahlenbergu, u spaljenim i
porušenim zidinama samostana kamaldoljana, rakete s gorske glavice
Hermannskogel nagoviještale su skoru pomoć, s kule Mölkerbastei
odgovorila su tri pucnja. Zaštićeni malenim odredima vojske u
smjeru Dunava, Klosterneuburga i Nussdorfa u kolonama su umarširale
ujedinjene vojske u šumama Bečke šume što je Kara Mustafa držao
nemogućim.
Blaga
i ugodna, izvješćuje kroničar, bila je noć na subotu 12. rujna. U
4 sata ujutro služio je kapucinski redovnik i papinski legat Marko
iz Aviana sv. Misu na oltaru načinjenu od bubnjeva u sakristiji
crkve na Kahlenbergu. U svitanje se vojska pripravila za bitku. Kara
Mustafa, koji protiv savjeta iskusnoga podvojskovođe Ibrahima nije
odustao od opsade grada kod dolaska pomoćnih vojnih postrojbi, bio
je sada uvučen u borbu na dvije bojišnice koja ga je uskoro dovela
u najnepovoljniji položaj. Lijevo krilo Karla Lotrinškoga postiglo
je prvi značajni uspjeh: na žilavo branjeni Nussdorf izvršen je
juriš i Heiligenstadt je bio ugrožen. Odmah nakon toga dospio je do
centra Grinzinga. Kada se lijevo krilo probilo čak dalje od
Döblinga, odlučio se Karlo na zaokret udesno koji je Tursku vojsku
napao s boka. Nakon napada rasterećene turske konjice na lijevom
krilu koji je propao zbog oklopljenih poljskih konjanika, morao je
tvrdokorni Turčin poražen predati bitku. Vojska koja se razbježala
na sve strane mogla se tek kod Raaba u Mađarskoj opet skupiti.
Blago velikog vezira i bogati plijen orijentalnog logora pali su u ruke
pobjednika. Beč je pak, tako je pisao kralj Sobjeski svojoj supruzi,
bio mjesto jada. Samo se polako ponovno mogao oporaviti teško
razoreni grad.
Utisak
koji je prouzročila pobjeda na Kahlenbergu, u cijeloj je Europi bio
snažan. Sada se veliki izborni knez opet približio caru i dao se
nagovoriti za sudjelovanje brandenburške čete u ugarskom pohodu
koji je nakon toga uslijedio.
Među
mnogobrojnim čestitkama koje su bile upućene Austriji, pristigle su
zbog zahtjeva etikete čak i od francuskog Kralja. Za neočekivano,
neshvatljivo oslobođenje Beča Luj XIV. je upotrijebio riječ
„miracle“: čudo.
U
carskoj se vojsci istaknuo hrabrošću slabunjavi časnik, princ
Eugen Savojski. Godine 1684. izašla je knjiga profesora W. von
Hörnigkha kojoj je autor stavio na početak: „Austrija iznad
svega ako to samo želi“.
Velika
je odluka donesena. Potučena Porta nije većma imala snage uspješno
obraniti svoje posjede.
Izvor:
Das Österreich buch, Beč 1948., str 66ff.
Iz
Martirologija
„Blagdan
Presvetog Imena Marijina; papa Inocent XI. nakon veličajne je
pobjede nad Turcima, koja je izvojevana uz pomoć Presvete Djevice
Marije pred zidinama grada Beča (1683.), uveo ovaj blagdan.“
Božja
je Providnost vodila kršćane:
13.
rujna ušao je poljski kralj Sobjeski u grad. Starhemberg mu je jahao
ususret, Sobjetski ga je zagrlio kao junaka i brata. U Augustinskoj
crkvi Sobjeski je kleknuo u molitvi, a onda je zapjevao „Tebe Boga
hvalimo“ što su svi prihvatili. Mnogi su plakali od ganuća. Prvi
su put opet zazvonila sva zvona. Mnoštvo je ljubilo Kraljeve ruke,
čizme, ogrtač kad je izišao iz crkve. „Bi čovjek poslan od
Boga, ime mu Ivan!“ uzviknuše mnogi. Bio je to jedan od najljepših
dana njegova života. Velika je pobjeda izvojevana i Beč je bio opet
postao bedemom protiv barbarstva s Istoka.“ (Weiß, J.B.v.,
Weltgeschichte, svezak 10 (1893.), str. 519)
„Tim
je veličajnije bilo klicanje u Rimu. Inocent XI., bez čijih novaca
Sobjeski svoju vojsku ne bi ni mogao pokrenuti iz Krakova, plakao je
suze radosnice. Opće rasvjetljenje u Rimu slavilo je pobjedu. Kada
je osvojena velika turska zastava nošena u Rim, u svim su
talijanskim gradovima bile procesije i slavlja. Koliko je Papa bio
zapravo dušom saveza protiv Turaka, vidi se po čestitkama koje mu
nisu samo poslali Sobjeski, Karlo Lotrinški, car Leopold, nego i
Mletačka Republika.“ (Weiß, Weltgeschichte, svezak 10, str. 522)
Ni pet dana…
„Danas
sam razgledao grad: ne bi se mogao održati ni pet dana.
Carska je tvrđava izrešetana hitcima, bedemi, podrovani i urušeni,
pružaju stravičan prizor, oni su samo još velike hrpe kamenja. Sve
su postrojbe revno izvršile svoju dužnost (Pismo poljskog kralja
Sobjeskoga; Weiß, Weltgeschichte, svezak 10, str. 519)
