Dragi
prijatelji i dobročinitelji,
ovo
vam je pismo trebalo prispjeti već prije puno vremena i upravo u
ovom uskrsnom vremenu s radošću želimo iznijeti nekoliko misli o
situaciji u Crkvi.
Kao
što znate, Bratstvo se našlo u delikatnoj situaciji tijekom jednog
dijela 2012. godine zbog posljednjeg pokušaja Benedikta XVI. u
traženju normalizacije naše situacije. Poteškoće su došle, s
jedne strane od zahtjeva koji su pratili rimski prijedlog, - koje,
kao i uvijek, ne možemo i ne želimo potpisati - a s druge strane
zbog nedostatka jasnoće kod Svete Stolice koja nam nije dopustila
točno prepoznati želju Svetog Oca, kao ni ono što nam je bio
spreman dopustiti. Pomutnja prouzročena ovim dvojbama, raspršila se
počevši od 13. lipnja 2012. jednom jasnom potvrdom, 30. istog
mjeseca, preko pisma samog Benedikta XVI. koje je izražavalo jasno i
bez dvosmislenosti uvjete koje su nam nametali za kanonsku
normalizaciju.
Ovi
su uvjeti doktrinarnog reda; oni dovode do posvemašnjeg prihvaćanja
II. vatikanskog sabora i Mise Pavla VI. I dakle, na doktrinarnom
planu, kako je napisao mons. Agostino di Noia, dopredsjednik
Povjerenstva Ecclesia Dei, u pismu upućenom članovima Bratstva
svetog Pija X. potkraj prošle godine, da smo još uvijek na polaznoj
točci, ista stvar koja se postavljala u sedamdesetima.
Moramo
nažalost potpisati ovu tvrdnju rimskih vlasti i priznati aktualnost
analize mons. Marcela Lefebvrea, utemeljitelja našeg Bratstva, koja
se, u desetljećima koja su slijedila nakon koncila, nikada nije
promijenila, sve do njegove smrti. Njegova ispravna procjena, i
teološka kao i praktična, vrijedi još i danas, pedeset godina
nakon početka koncila.
Želimo
se prisjetiti ove analize koju je Bratstvo sv. Pija X. vazda držala
svojom i koja ostaje crvenom niti njegova doktrinarnog stava i
njegova djelovanja: priznajući pak da kriza koja potresa Crkvu ima i
izvanjske uzroke, upravo je sam Koncil glavnim pokretačem njezinog
samouništenja.
Nakon
završetka koncila,
mons. Lefebvre je
u pismu
kardinalu Alfredu Ottavianiju 20. prosinca 1966. upozorio na
štete koje je koncil nanio cijeloj Crkvi. Citirao sam ih već u
Pismu prijateljima i dobročiniteljima broj 68, 29. rujna 2005.
godine. Korisno je pročitati danas nekoliko izvadaka:
„Odmah
su povučene posljedice i primijenjene su na život Crkve:
Sumnje
o potrebi Crkve i sakramenata dovode do nestanka svećeničkih
zvanja.
Sumnje
o potrebi i naravi „obraćenja“ svih duša dovode do nestanka
redovničkih zvanja, uništenja tradicionalne duhovnosti u
novicijatima, do beskorisnosti misija.
Sumnje
o zakonitosti autoriteta i o potrebi poslušnosti, prouzročene
prenaglašavanjem ljudskog dostojanstva, autonomije savjesti,
slobode, potresaju sva društva, počevši od Crkve do redovničkih
družbi, biskupija, građanskog društva, obitelji.
Normalna
je posljedica ove oholosti požuda očiju i tijela. Možda je jedna
od najstrašnijih konstatacija našeg vremena, vidjeti do koje mjere
moralnog propadanja je dospio veći dio katoličkih publikacija. Bez
ikakva pridržaja, u njima se govori o seksualnosti, o ograničenju
rađanja svim sredstvima, o legitimnosti rastave, o odgoju u
mješovitim sredinama, o flirtu, o plesovima kao nužnim sredstvima
za kršćanski odgoj, o svećeničkom beženstvu, itd.
Sumnje
o potrebi milosti za spasenje, izazivaju nepoštovanje krštenja koje
se već sada odlaže za kasnije, napuštanje sakramenta Pokore.
Uostalom, ovdje su posrijedi poglavito stavovi svećenika, a ne
vjernika. Isto se može reći i za Stvarnu Prisutnost, upravo su
svećenici ti koji se ponašaju kao da u to većma ne vjeruju:
skrivajući Presveti Sakrament, ukidajući sve znakove
strahopočitanja prema Njemu i svih svečanih obreda Njemu na čast.
Sumnje
o potrebi Crkve kao jedinog izvora spasenja, o Katoličkoj Crkvi kao
o jedinoj pravoj vjeri, koje potječu od Deklaracija o ekumenizmu i o
vjerskoj slobodi, uništavaju autoritet crkvenog Učiteljstva. Prema
tome, Rim nije većma „Magistra Veritatis“ jedina i potrebna.
«Činjenicama
dovedeni pred zid, moramo dakle zaključiti da je koncil
na nepojmljiv način potpomogao širenju liberalnih zabluda.
Vjera,
moral, crkvena stega tresu se iz temelja, po proročanstvu svih papa.
Uništenje
Crkve napreduje brzim koracima.
Rimski
je Prvosvećenik doveden u stanje nemoći poradi pretjeranih ovlasti
danih biskupskim konferencijama.
Koliko
samo bolnih primjera u jednoj jedinoj godini!
Ipak,
usprkos svemu samo Petrov nasljednik može spasiti Crkvu!“
24.
studenog 1974. nakon apostolske vizitacije u sjemeništu u Ecôneu,
mons. Lefebvre je držao potrebnim ukratko izložiti svoj stav u
slavnom Proglasu koji će imati kao posljedicu, nekoliko mjeseci
kasnije, nepravedno kanonsko ukinuće Bratstva sv. Pija X. koje su
naš utemeljitelj i njegovi nasljednici uvijek držali ništavnim.
„Cijelim
srcem i cijelom dušom prianjamo uz katolički Rim, čuvara katoličke
vjere te tradicija potrebnih za očuvanje ove vjere, uz vječni Rim,
učitelja mudrosti i istine.
„Međutim,
odbijamo i uvijek smo odbijali slijediti Rim neomodernističke i
neoprotestantske tendencije koji se očitovao na Drugom vatikanskom
saboru i nakon Sabora u svim reformama koje su iz toga proistekle.
„Sve
su ove reforme zbilja pridonijele i dalje sudjeluju u uništenju
Crkve, ruiniranju svećeništva, uništenju svete misne žrtve i
sakramenata, gašenju redovničkog života, naturalističkoj i
teilhardističkoj nastavi na sveučilištima i u bogoslovijama i u
katehezi, nastavi koja je proistekla iz liberalizma i protestantizma
i koju je nekoliko puta crkveno Učiteljstvo svečano osudilo.“
A
Proglas je završavao ovim redcima:
„Jedino
držanje vjernosti prema Crkvi i katoličkom nauku sastoji se u
kategoričkom odbijanju prihvaćanja reforme poradi našega spasenja.
„Stoga
nastavljamo s djelom svećeničke formacije bez ikakve gorčine, bez
buntovništva, bez srdžbe pod zvijezdom Učiteljstva svih vremena,
uvjereni da svetoj Katoličkoj Crkvi, papi i budućim generacijama ne
možemo učiniti veću uslugu.“
Godine
1983. podsjećajući na smisao borbe za Tradiciju, monsinjor Lefebvre
je uputio biskupski manifest Ivanu Pavlu II., koji je supotpisao
monsinjor de Castro Mayer, u kojem je još jedanput upozoravao na
pustošenja koja su prouzročile pokoncilske reforme i na zlokoban
duh koji se posvuda proširio. Naglašavao je na osobit način
argumente koji se odnose na krivi ekumenizam, kolegijalnost, vjersku
slobodu, Papinu vlast i novu Misu:
Krivi
ekumenizam
„Ovaj
je ekumenizam jednako oprečan učenjima Pija XI. u enciklici
Mortalium animos: o ovoj točci shodno je iznijeti i odbaciti
zacijelo krivo mišljenje koje je u korijenu ovog problema i ovog
složenog pokreta po kojem se nekatolici trude ostvariti jedinstvo
kršćanskih crkava. Oni koji je priklanjaju ovom mišljenju navode
vazda ove riječi Našega Gospodina Isusa Krista: „Da svi budu
jedno…i bit će samo jedno stado i jedan Pastir“ (Ivan
17,21 i 10,16) i umišljaju da po ovim riječima Isus izražava želju
ili molitvu koja nikada nije bila ostvarena. Oni zbilja umišljaju da
jedinstvo vjere i vlasti koje je jedno od obilježja prave Kristove
Crkve, praktično do danas nikada nije postojalo i još ne postoji.
„Ovaj
ekumenizam koji osuđuju moral i katoličko pravo, dolazi čak dotle
da dopušta primanje sakramenata pokore, euharistije i bolesničkog
pomazanja od 'nekatoličkih služitelja' (Kanon 844 Novi Zakonik) i
podupire „ekumensko gostoprimstvo“, dajući ovlast katoličkim
služiteljima da podijele sakrament Euharistije nekatolicima.“
Kolegijalnost
„Nauk,
već predložen u dokumentu Lumen
Gentium II.
vatikanskog sabora, izričito će preuzeti novo Kanonsko pravo (Kanon
336.); nauk po kojemu je biskupski zbor, ujedinjen s Papom, na stalan
i habitualan način, također subjektom vrhovne i potpune
vlasti nad općom Crkvom.
„Ovaj
nauk o dvostrukoj vrhovnoj vlasti oprečan je učenju i praksi
crkvenog Učiteljstva, napose na I. vatikanskom saboru (Dz. 3055), i
u enciklici Lava XIII. Satis
cognitum.
Samo Papa ima ovu vrhovnu vlast koju vrši na način koji drži
prikladnim i u izvanrednim uvjetima.“
„Ovoj
teškoj zabludi pridodaje se demokratska orijentacija Crkve, vlasti
koja obitava u „narodu Božjem“, onako kako je definirano u novom
Zakoniku. Ova jansenistička zabluda osuđena je u buli Auctorem
Fidei Pija
VI. (Dz. 2602).“
Vjerska
sloboda
„Deklaracija Dignitatis
Humanae II.
vatikanskog sabora potvrđuje postojanje krivog naravnog prava
čovjeka u pitanjima vjere, oprečno papinskom nauku koji formalno
niječe sličnu blasfemiju.“
„Tako
Pijo IX. u svojoj enciklici Quanta
cura i
u Syllabusu,
Lav XIII. u svojim enciklikama Libertas
praestantissimum i Immortale
Dei,
Pijo XII. u svojem svečanom govoru Ci
riesce talijanskim
katoličkim pravnicima, niječu da razum i objava utemeljuju slično
pravo.
„II.
vatikanski vjeruje i ispovijeda, na sveopći način, da se „Istina
ne može nametnuti nego samo vlastitom snagom Istine“, što je
formalno oprečno učenjima Pija VI. protiv jansenista Koncila u
Pistoji (Dz2604). Koncil dolazi do ove apsurdnosti, potvrđujući
pravo da se ne priklanja Istini i da je se ne slijedi, da se obvezuje
građanske vlasti da većma ne diskriminiraju zbog vjerskih razloga,
određujući pravnu jednakost između krivih i istinske religije.(…)
„Posljedice
toga što je Koncil priznao lažno pravo čovjeka, uništavaju
temelje vladavine našega Gospodina u društvu, zbacuju vlast i moć
Crkve u njezinoj misiji da ostvari vladavinu našega Gospodina u
duhovima i srcima, vodeći borbu protiv sotonskih sila koje
podčinjavaju duše. Misijski će duh biti optužen zbog pretjeranog
prozelitizma.
„Neutralnost
država u pitanjima vjere uvredljiva je za Našega Gospodina i
njegovu Crkvu kada je riječ o državama s katoličkom većinom.“
Papinska
vlast
„Naravno,
Papina je vlast u Crkvi vrhovna vlast, no ne može biti apsolutna i
bez ograničenja, jer je podložna božanskoj vlasti koja se izražava
u Tradiciji, u Svetome pismu i u izjavama koje je promulgiralo
crkveno Učiteljstvo (Denzinger 3116).“
„Papina
je vlast ograničena i podložna svrsi radi koje mu je dana. Ovu je
svrhu jasno definirao papa Pijo IX. u konstituciji Pastor
aeternus Prvog
vatikanskog sabora (Denzinger 3070). Činio bi neoprostivu zloporabu
tko bi umišljao da se može pozivati na ljudsko pravo protiv
božanskog prava, kao u vjerskoj slobodi, u euharistijskoj
gostoljubivosti koju autorizira novi Zakonik, u tvrdnji o dvije
vrhovne vlasti u Crkvi.
„Jasno
je da je u ovim slučajevima i u drugim sličnima dužnost za cijeli
kler i vjernike katolike oprijeti se poslušnosti i odbaciti je.
Slijepa je poslušnost proturječje i ništa ne oslobađa od
odgovornosti da smo se većma pokoravali ljudima nego Bogu (Denzinger
3115); ovaj otpor treba biti javan ako je zlo javno te predmetom
sablazni za duše (Teološka suma, 11,11,33,4).
„Ovo
su temeljna načela morala koja uređuju odnose podložnika prema
svim zakonitim autoritetima.
„Ovaj
otpor pronalazi drugdje potvrdu u činjenici da će odsada oni koji
se drže Tradicije i katoličke vjere biti kažnjavani, a da se oni
koji ispovijedaju krivovjerna učenja i čine prava svetogrđa neće
nipošto zbog toga brinuti. To je logika zloporabe vlasti.“
Nova
Misa
„Protivno
učenjima Tridentskog sabora na XXII zasjedanju, protivno
enciklici Mediator
Dei Pija
XII., pretjerano je proširen prostor vjernika u sudjelovanju na
Misi, a umanjen prostor propicijatorne (pomirbene) žrtve. Uzdignuta
je zajednička večera, laicizirajući je nauštrb strahopoštovanja
i vjere u stvarnu Prisutnost Transsubstancijacije.
„Ukinućem
svetog jezika, obredi su se beskrajno pluralizirali, postajući
profanima zbog svjetovnih ili poganskih dodataka te proširili
su se krivi prijevodi, nauštrb prave vjere i prave vjerničke
pobožnosti.“
1986.
godine, s obzirom na međureligijski susret u Asizu koji je
prouzročio nevjerojatnu sablazan u Katoličkoj Crkvi i poglavito
kršenje prve od svih zapovijedi - „Gospodinu, Bogu svom se
klanjaj“ - kada je Kristov Namjesnik pozvao predstavnike svih
religija da zazivaju svoje lažne bogove, monsinjor Lefebvre je
žestoko protestirao. Reći će da je u ovom nepodnošljivom događaju
za sva katolička srca, ujedno vidio jedan od znakova koje je bio
tražio od Neba prije nego što je mogao pristupiti biskupskom
posvećenju.
U
Pismu prijateljima i dobročiniteljima broj 40, 2. veljače 1991.,
pater Franz Schmidberger, drugi Generalni poglavar Bratstva sv. Pija
X., ponovno se posvećuje sveukupnosti pitanja i potkrjepljuje
katolički stav u malenom kompendiju današnjih zabluda koje se
suprotstavljaju vjeri. A mi smo tražili od neke subraće da sažmu u
nekoj vrsti vademekuma, na jednom mjestu sve ove točke koje su
dotada objavljene u raznim djelima, među kojima je zamjetan
„Katekizam crkvene krize“ patera Matthiasa Gaudrona (izdavačka
kuća Rex Regum).
Danas,
na istoj liniji, možemo samo ponoviti ono što su tvrdili monsinjor
Lefebvre i pater Schmidberger nakon njega. Sve zablude koje su oni
javno pokudili, i mi ćemo ih pokuditi. Molimo Nebo da crkveni
autoriteti, osobito novi Rimski Prvosvećenik, papa Franjo, Kristov
namjesnik, Petrov nasljednik, ne dopuste da se duše gube, jer većma
ne dobivaju zdrav nauk, objavljeni Polog, vjeru bez koje se ništa ne
može spasiti, ništa se može svidjeti Bogu.
Čemu
služi posvetiti se ljudima ako im se skriva bitno, cilj i smisao
njihovog života, težina grijeha koja ih od toga udaljuje? Ljubav
prema potrebitima, najnezaštićenijima, nemoćnima, bolesnima vazda
je za Crkvu bila stvarnom brigom, i ne treba se od toga osloboditi,
ali ako se to svede samo na filantropiju i antropocentrizam, onda
Crkva ne bi većma vršila svoju misiju. Ne bi većma duše vodila k
Bogu što se stvarno ne može činiti ako se ne čini snagom
nadnaravnih sredstava, vjere, ufanja, ljubavi i milosti. Dakle, s
javnom pokudom svega onoga što se tomu suprotstavlja: zabluda protiv
vjere i protiv morala. I zbilja, ako ljudi griješe, unatoč ovoj
javnoj pokudi, prokleti su za svu vječnost. Razlog postojanja Crkve
jest da ih spasi i da izbjegne zlo njihova vječnog prokletstva.
Jasno,
to se neće svidjeti svijetu koji se diže protiv Crkve, često i
nasilno kako nam povijest pokazuje.
Evo
nas, dakle, na Uskrs 2013., a situacija u Crkvi ostaje gotovo
nepromijenjenom. Riječi monsinjora Lefebvrea poprimaju proročki
naglasak. Sve se ostvarilo i sve se nastavlja s velikom štetom za
duše koje većma ne slušaju od svojih pastira vijest spasenja.
Ne
želeći se obeshrabriti, i zbog duljine ove strašne krize, i zbog
broja svećenika, biskupa koji nastavljaju sa samouništenjem Crkve
kako je priznao Pavao VI., mi nastavljamo u okviru naših sredstava,
svečano izjavljivati da Crkva ne može promijeniti ni svoje dogme,
niti svoj moral. Ne može se naime udariti na njezine časne
ustanove, a da se ne izazove strašna katastrofa. Ako se moraju
učiniti određene, čisto slučajne promjene koje se tiču većma
vanjskog oblika - kao što se to događa u svih ljudskim ustanovama -
one se nipošto ne mogu učiniti u suprotnosti s načelima koja su
vodila Crkvu u svim proteklim stoljećima.
Posveta
svetom Josipu koju je odlučio Generalni kapitul u srpnju 2012. stiže
baš u odlučnom trenutku. Zašto svetom Josipu? Zato što je on
zaštitnik Katoličke Crkve. On i dalje za mistično Tijelo ima onu
ulogu koju mu je Bog Otac povjerio s obzirom na svojeg Božanskog
Sina. Budući da je Isus Krist Glava Crkve, Glava mističnog Tijela,
iz toga proizlazi da onaj koji je imao dužnost štititi Mesiju, Sina
Božjega koji je postao čovjekom, vidi ovu svoju misiju proširenu
na cijelo mistično Tijelo.
Tako
kao što je njegova uloga bila diskretna i većim dijelom skrivena -
no, ipak bila je posvema djelotvorna - tako se uloga zaštitnika -
veoma djelotvorna također i prema Crkvi - izvršava u najvećoj
diskreciji. Tek tijekom stoljeća očitovala se na sve jasniji način
pobožnost svetom Josipu. Jedan od najvećih svetaca, jedan od
najšutljivijih. Po primjeru Pija IX., koji ga je proglasio
zaštitnikom cijele Crkve, po primjeru Lava XIII. koji je potvrdio
ovu ulogu i uveo veličajnu Molitvu svetom Josipu, zaštitniku
sveopće Crkve - koju molimo svaki dan u Bratstvu - po
primjeru svetog Pija X. koji je imao posve osobitu pobožnost prema
svetom Josipu čije je ime nosio, želimo učiniti svojom ovu
pobožnost i ovaj poseban zagovor u ovom dramatičnom trenutku
crkvene povijesti.
Dragi
prijatelji i dobročinitelji Bratstva svetog Pija X., blagoslivljam
vas od cijelog srca. Izričući svoju zahvalu za vaše molitve i za
vašu velikodušnost na korist djela restauracije Crkve kojoj je
posvetio monsinjor Lefebvre. K tome molim svetog Josipa da vam
isprosi božanske milosti koje su potrebne vašim obiteljima kako bi
ostale vjerne katoličkoj Tradiciji.
Ožujak
2013. godine
+
Bernard Fellay
