U
povijesti Crkve mnogo puta su se oko vjere koplja lomila upravo na
području terminologije. Sjetimo se samo arijanske krize i pojma
homo(i)ousios, ili pak rasprava o značenju pojmova osobe i naravi
(fysis i ousia), gdje je bila vrlo tanka linija između pravovjerja i
hereze, kad se termine upotrebljavalo u različitom smislu i bilo je
potrebno utvrditi preciznu i jasnu terminologiju. O istoj
problematici želimo se pozabaviti oko terminologije Mise prema
Misalu sv. Pija V. Puno je izraza kojima se ta Misa želi označiti,
gdje kao i obično svaki od njih nosi svoje značenje. Zato ćemo po
redu analizirati svaki od njih i pokušati otkriti ono što
izražavaju, te dati prosudbu o njihovoj prihvatljivosti za
tradicionalnog katolika.
Izraz
koji se često koristi (naročito u puku) je latinska misa. On
zasigurno jest točan jer izražava jedno od prepoznatljivih
obilježja Mise prema Misalu sv. Pija V., a to je da se ona služi na
latinskom jeziku. No nije jednoznačan, jer se i nova misa, prema
Misalu Pavla VI., također može služiti na latinskom jeziku. Iako
se u praksi to gotovo pa nikada ne ostvaruje jer je cijela
liturgijska reforma upravo provedena na način da se latinski
praktično izbaci iz uporabe i uvede narodni jezik, ipak, njezino
tipsko izdanje je na latinskom i to svakako treba uzeti u obzir pri
načelnoj prosudbi stvari. Zato postoji mogućnost konfuzije i
nerazumijevanja kod uporabe ovog termina, ali možemo reći –
uglavnom na načelnoj razini, dok je u praksi – svakidašnjem
govoru, većinom nema jer je percepcija o latinskom novus ordo gotovo
nepostojeća. Zato možemo reći, da izraz nije prikladan ni precizan
za teološku uporabu, ali da uglavnom nema problema s njegovom
uporabom u svakidašnjem govoru.
Drugi
koji ima čestu primjenu, naročito za nas tradicionaliste, je
tradicionalna misa. On odražava upravo onaj element koji je
ključan za sadašnji trenutak – a to je činjenica da je Misa
prema Misalu sv. Pija V. uistinu tradicionalna, odnosno, da se
radi o primljenom i prokušanom obredu o čemu govori Dekret o
sakramentima Tridentskog sabora (kan. 13, zabranjujući
supstancijalno mijenjanje obreda). Ova činjenica istovremeno nas
stavlja u odnos naspram aktualnog liturgijskog stanja u Crkvi,
odnosno novog
reda mise pape Pavla VI. koji je uveden u Crkvu kao
alternativa ili zamjena Misalu sv. Pija V. Terminom tradicionalna
misa jasno izražavamo tu razliku, koju misa sv. Pija V. ima
naspram novoj misi, za koju objektivna činjenična prosudba
ustanovljuje da se ne može smatrati primljenim i prokušanim obredom
Crkve, već da se radi o radikalno različitom i novom obredu (zbog
čega ga liturgičar
mons. Klaus Gamber naziva 'ritus modernus'). Zato
možemo reći, da je to najprecizniji i najprikladniji izraz za
teološku uporabu, kao i za svakidašnji govor, uz jednu ponekad
potrebnu dopunu. Crkva u svojem bogatstvu liturgijskih obreda
obuhvaća i istočne obrede (bizantski, aleksandrijski, antiohijski,
kaldejski, armenski) koji su također tradicionalni, primljeni i
prokušani obredi Crkve, pa bi u strogom teološko – liturgijskom
govoru valjalo dodati oznaku, da se radi o tradicionalnoj
latinskoj misi.
Slično
tome je i izraz stara misa, koji jednako odražava
tradicionalni karakter rimskog obreda, te je možda prikladniji za
svakidašnji, pučki govor, iako ima i svoj stručni izričaj –
usus antiquior, o čijem bi porijeklu i značenju valjalo
učiniti jednu stručnu analizu, u što ovdje nećemo ulaziti.
Često
je u uporabi i izraz tridentska misa, na koji bi trebalo
svrnuti posebnu pozornost. Po sebi, on izražava činjenicu da je
Tridentski sabor na poseban način obilježio tradicionalnu latinsku
misu – dao poticaj za umjerenu, organski provedenu reformu Mise,
koju je proveo papa sv. Pio V., te proglasio Misal koji se često
naziva po njemu. Time je papa kodificirao rimsku liturgiju, bulom Quo
primum, tj., na svečani, zasigurno nezabludiv način definirao
njezin supstancijalno trajni karakter – da se njegova bula nikad ne
može opozvati i uvijek ostaje na snazi, te se njome svakome
svećeniku daje trajno pravo da celebrira Misu prema proglašenom
Misalu, imun od svake moguće kazne. To je veoma važna činjenica
koju zasigurno valja istaknuti, i u tom smislu ovaj izraz je
prikladan. Međutim, postoje i druge konotacije koje se danas njemu
pridaju. Izraz 'Trident' za moderniste te protivnike tradicije i
katoličke vjere jest pejorativna etiketa (otprilike kao u političkom
kontekstu: nacionalist, ognjištar, ili ustaša za domoljubno
orijentirane od strane komunista) koja sadrži sve one iskrivljene
optužbe i podvale koje se pripisuju Katoličkoj crkvi, te se u tom
smislu karakterizira i tradicionalna misa – kao nešto
klerikalizirano, beživotno, zaostalo, anakronizam, pod etiketom
'Tridenta'. Druga ideološka konotacija koja se može susresti u
modernističkim i neokonzervativnim krugovima jest ta da je papa sv.
Pio V. proglasio novi obred, različit od Mise iz dotadašnje
uporabe, na jednak način kao što je to učinio papa Pavao VI, čime
se nastoji opravdati revolucionarnu narav nove mise. O
neutemeljenosti
i apsurdnosti takve teze već je bilo riječi pa ne
bismo o tome ovdje duljili. Zaključili bismo tako da je ovaj izraz u
praksi problematičan i nezgodan za uporabu upravo zbog mogućnosti
zlouporabe, te je zato bolje preferirati sigurne i snažne izraze,
tradicionalna latinska ili stara Misa.
Izraz
koji valja još više razmotriti jest 'izvanredni oblik' rimskog
obreda (FE – forma extraordinaria), koji nalazimo u
motupropriju pape Benedikta XVI. 'Summorum pontificum'. Dok je
ovaj dokument bio jedan veliki napredak za tradiciju jer je u
postkoncilskoj Crkvi potvrđena ona istina koje su svi osviješteni
katolici bili svjesni – da tradicionalna Misa nikad nije bila
ukinuta (jer to uostalom i nije moguće, kako smo konstatirali) i da
je svakom svećeniku slobodno je služiti, ipak su u njemu sadržana
velika i neprihvatljiva doktrinarna ograničenja. Prije svega, tu je
temeljna postavka i tvrdnja o tradicionalnoj i novoj misi kao 'dva
oblika istog rimskog obreda', odnosno, 'dva izričaja istog
molitvenog pravila', čime su one stavljene na istu razinu, s nužnom
implikacijom da nova misa u sebi ne sadrži nikakvih nedostataka i da
je jednako vrijedna – u doktrinarnom, liturgijskom, estetskom i
duhovnom pogledu, kao i tradicionalna Misa. Takva izjava posve je
neprihvatljiva za tradicionalne katolike, kao i ona iz popratnog
pisma uz motuproprij, da svećenici iz tradicionalnih zajednica, 'ne
smiju, načelno govoreći, isključivati slavljenje po novim
knjigama’. Iako je prvi dio ove sintagme – izvanredni oblik,
prvenstveno pravni termin koji se odnosi na praktičnu učestalost
celebracije starog obreda (koji je još uvijek malo rasprostranjen u
odnosu na novu misu, koja se na redovan način služi diljem Crkve),
ipak cijeli izraz, gdje se govori o dva oblika rimskog obreda,
stavlja znak jednakosti između dvaju obreda, kako je prethodno
objašnjeno. Stoga se ovaj izraz nameće kao apsolutno
neprihvatljiv za tradicionalnog katolika u pozitivnom smislu i u
redovnoj uporabi, te je žalosno vidjeti kad ga neki katolici koji
pristaju uz tradicionalnu Misu (tu mislimo na ED zajednice i sva
ograničenja njihove pozicije) konstantno rabe, nadamo se ipak, u
neznanju o njegovim konsekvencama.
Još
jedan izraz koji se ponekad može susresti jest gregorijanski
obred ili misa, koji dobiva po osobi pape sv. Grgura
Velikog, čija je reforma obilježila rimsku Misu tako da rimski
kanon dobiva svoj konačni oblik te se otad čuva nepromjenjivim (do
ubacivanja imena sv. Josipa u Communicantes koji je uklopljen u
posljednju verziju Misala iz 1962.). Zasigurno ispravan termin kojemu
nema zamjerke, ali se ipak još nije udomaćio u redovnom govoru već
se samo ponekad koristi u teološkim i liturgijskim krugovima.
Zaključno
– kako bismo trebali nazivati Misu prema Misalu sv. Pija V.?
Najbolje
- tradicionalna (latinska) ili stara misa,
gregorijanska
ili latinska misa - ako je zgodno,
tridentska
misa - s oprezom i potrebnim objašnjenjima,
izvanredni
oblik – nikada (redovno i u pozitivnom smislu).
