Nakon
izbora kardinala Bergoglia, sredstva su društvenog priopćavanja
na međunarodnoj razini proširila sliku susreta „Biskupa Rima“ s
„Papom u miru“, nedvojbeno stvarajući nakon odreknuća Benedikta
XVI. dodatnu zbunjenost s obzirom na osobu Kristova namjesnika.
Vidjeti
Benedikta XVI. obučena u bijelo i nazivati ga „Papom u miru“,
nakon njegovog odreknuća od papinske službe nedvojbeno stvara
pomutnju, kao i ustrajavanje da se Kristova namjesnika označava
„Rimskim biskupom“, gotovo ograničavajući mu vlast na tu
biskupiju ili, u boljem slučaju, priznati mu jedino prvenstvo časti
među svim ostalim biskupima, a to je oprečno razlogu ustanovljenja
Papinstva kako ga je Isus Krist ustanovio.
Vjerujem
da je važno podsjetiti da su kadrinala Bergoglia nazvali Rimskim
biskupom kardinali koji su ga izabrali, ali nakon svojeg prihvaćanja,
ponajprije mu je predana Papinska služba, to jest prvenstvo
upravljanja nad cijelom Crkvom i samo nakon toga biskupstvo nad
posebnim gradom Rimom. Svaka pojedina biskupska služba zbilja dolazi
od glave, također i za grad Rim. Rimski
biskup je Papa, to jest jedina i potpuna glava cijele Crkve kao
Petrov nasljednik, po Božjem ustanovljenju.
Ovako
se izražava Cajetan: «Kada je Petar prisvojio Rimsku Crkvu da s
njom konačno poveže svoje biskupstvo, donio je odluku koja je
morala biti u začetku novoga prava: Rimski će biskup biti njegov
nasljednik… ova je odluka postala konačnom istodobno po smrti
svetog Petra i po Kristovoj naredbi».[1]
Ovako
uči i I. vatikanski sabor: « Zbog toga, tkogod naslijedio tu
Petrovu stolicu, on prema ustanovi samoga Krista, dobiva Petrovo
prvenstvo nad čitavom Crkvom».[2]
“Rimski
biskup”; “Papa u miru”: s obzirom na sve te naslove nije moguće
previdjeti novo poimanje II. vatikanskog sabora o kolegijalnosti koje
ima svoje temelje u uredbi
Lumen
gentium broj
22, gdje se određuje da u Crkvi postoje dva subjekta vrhovne
jurisdikcijske vlasti: papa i Red biskupa (Biskupski zbor). [3]
Po
koncilskom učenju, dakle, jurisdikcijsku vlast biskupi dobivaju
neposredno od Boga, po posvećenju.[4] Tako oni postaju udovima zbora
i također su pravnim subjektom ove vrhovne i potpune vlasti. Rimski
biskup koji je izborom proglašen glavom Zbora sebi će samo
dodijeliti obično prvenstvo časti koje ne dodaje ništa s obzirom
na jurisdikciju koju posjeduje već kao i drugi biskupi, upravo po
biskupskom posvećenju. Ali prvenstvo koje vrši Rimski biskup nad
cijelom Crkvom istina je vjere božanski objavljena.
Istina
je da svi biskupi, uključujući i Papu, svoju vlast upravljanja
izravno dobivaju od Boga obredom posvećenja, ali jedini koji dobiva
jurisdikcijsku vlast izravno od Boga jest Papa, i on je taj koji
sudionicima čini biskupe koje bira u upravu biskupija.
Pio
XI. u enciklici Mystici Corporis (1943)
jasno tvrdi da Biskupi upravljaju svojom biskupijom u Kristovo ime:
«Ali u tome nisu potpuno neovisni, nego stoje pod dužnom vlašću
Rimskoga Biskupa (Pape), premda je njihova jurisdikcijska vlast
redovna, podijeljena im izravno od
istoga Vrhovnog Svećenika (Pape)».[5]
Samo
Papa posjeduje potpuno prvenstvo vlasti nad cijelom Crkvom. On ga
može vršiti na izvanredan način na Koncilu u zajedništvu s
biskupima, ali i u ovom slučaju jurisdikcijska vlast ostaje
jedincata jer dekreti jednog sabora imaju vrijednost jedino u onoj
mjeri u kojoj ih Papa odobri.
Tako
jasno naučava I. vatikanski sabor: «Tom se tako očitom nauku
svetog Pisma, kako ga je Katolička crkva uvijek shvaćala, otvoreno
suprotstavljaju kriva mišljenja onih koji izokrećući niječu oblik
vlasti koji je Krist Gospodin ustanovio u svojoj Crkvi, tj. da
je samo Petar, prije ostalih apostola, bilo svakog pojedinog, bilo
svih zajedno, dobio istinitu i pravu nadležnost prvenstva»[6].
Novi
nauk o kolegijalnosti naprotiv tvrdi da su dva subjekta vlasti u
Crkvi koji ga stalno drže: Papa i Biskupski zbog ujedinjen s Papom.
Takvo učenje uvodi demokratičnost, dovodi u pitanje Petrovo
prvenstvo u svojoj jedincatosti i crkvu čini dvoglavim organizmom.
Već
je papa Bonifacije VIII. Osuđivao ante litteram takvu zabludu
vrlo jakim riječima: «Onaj dakle tko predsjedava Rimskom Crkvom
jest Petrov nasljednik i stoga uživa njegovu vlast, inače bi Bog i
Čovjek Krist Isus koji sjedi zdesna Ocu bio ostavio svoju Crkvu ili
bezglavu, dakle bez nekoga tko bi ga zastupao na cijeloj zemlji, ili
kao neman s više glava: što se ne bi samo držalo oprečnim
razlozima u prirodi, koliko štoviše i krivovjernim. Poradi toga
je Rimska Stolica Majkom vjere, ona sama koncilima daje autoritet od
njih dobiven, određuje prava i donosi zakone. ».[7]
Simptomatično
je da u krizi koju Crkva proživljava, baš Bratstvo sv. Pija X.,
oklevetano često da je raskolničko, više od bilo koga drugoga
brani Papinstvo u njegovom autentičnom poimanju koje se ne obazire
na ljude u kojima je utjelovljeno. Razlog je jednostavan: razlozi
naše vjere trebaju biti utemeljeni i imati kao oslonac, ne osobna
mišljenja, čak niti jednu osobu, pa bio to i neki autoritet, nego
vjekovno crkveno Učiteljstvo. Ono nas uči da Papa može biti samo
instrumentom po kojem Isus Krist nastavlja voditi Petrovu lađu. On
temelji svoj autoritet i pronalazi svoj razlog postojanja jedino u
ovisnosti od Onoga čiji je Namjesnik da bi bez ikakvih izmjena
prenio primljeni polog.
don
Pierpaolo Petrucci
Izvor:
Uvodnik časopisa La Tradizione Cattolica, broj 2 – 2013.
[1]
Nasljednik svetog Petra broj 288 e 289
[2] Pastor
Aeternus Ds 3057
[3]« Red
biskupa, koji je u učiteljstvu i u pastirskoj upravi naslijedio zbor
apostola i u kojem se dapače apostolski zbor neprekinuto nastavlja,
subjekt je također
vrhovne vlasti u cijeloj Crkvi, zajedno
sa svojom Glavom, rimskim biskupom, a nikada bez te Glave: ta se
vlast može obnašati samo uz pristanak rimskoga prvosvećenika.»
Lumen gentium, br.
22
[4] Lumen
gentium, br. 21
[5]
DS 3804
[6]
DS 3054
[7] Acta
Bonifatii VIII,
11. listopada 1298., C.I.C.O. Fontes,
str.
203-204.
