Nakon
našeg kardinala
Bozanića, evo nam još jednog, vrlo uglednog, prelata koji nam progovara o
(post)koncilskom nauku vjerske slobode. To je kardinal Jean-Louis Tauran, predsjednik Papinskoga vijeća za
međureligijski dijalog, koji nam u
svom nedavnom obraćanju, među ostalom, iznosi sljedeću izjavu:
,,U društvu i državi sloboda
je subjektivno pravo osobe i kao takvo ima ga priznati pravni ustroj. U tom
području država u pozitivnom smislu mora biti neopredijeljena, jamčeći slobodu
osobe i služeći općem dobru. Moderna demokratska država ne priznaje državnom ni
jednu religiju da ih može sve priznati.’’
Treba
li na ovo što više (ponovno) dodati od vjekovnog nauka Katoličke crkve, jednako
obvezujućeg nekad kao i danas, koji odmah raskrinkava ovakve teške, granično
heretične (u najmanju ruku) zablude, 'nadahnute' rak ranom (post)koncilske
Crkve – modernizmom?
,,77. U ovo naše vrijeme nije više korisno katoličku religiju smatrati za jedinu državnu religiju, isključujući sve ostale religije.
78. Zbog toga je u nekim krajevima katoličkog imena na hvalevrijedan način osigurano, da ljudi koji se tamo doseljavaju, mogu slobodno javno imati kult vlastit svakome od njih.
79. Krivo je naime (misliti), da građanska sloboda za sve kultove, kao i puna ovlast dana svima da mogu otvoreno i javno očitovati bilo kakve stavove i mišljenja, vodi prema tome da se lakše iskvare moral i duša naroda i da se širi kuga indiferentizma.’’ (Pio IX., Syllabus [osuđene propozicije])
,,Pravednost stoga zabranjuje, kao i sam razum, da država bude bezbožna;
ili da prihvati način djelovanja koji će
dovesti do bezboštva - naime, da
tretira različite religije (kako ih se naziva) jednako, i da im u toj zbrci daje jednaka prava i privilegije. Stoga, budući da
je ispovijedanje jedne religije u državi nužno,
treba ispovijedati onu religiju koja je
jedina istinita, te se može (kao
takva) spoznati bez teškoća, osobito
u katoličkim državama, jer su oznake istinitosti kao urezane u nju. Tu religiju, dakle, vladari države
moraju čuvati i štititi, ako žele doprinositi - kao
što bi trebali - s mudrošću i korišću za dobrobit
zajednice.’’ (Lav XIII., Libertas
praestantissimum, br. 21)
,,Da država treba
biti odvojena od Crkve je apsolutno pogrešna teza, jedna od najopasnijih zabluda. Utemeljena, kao što jest,
na načelu da država ne mora priznavati nijedan religijski
kult, to je u prvom redu velika nepravda prema
Bogu; jer je on kao Stvoritelj čovjeka
također utemeljitelj ljudskih društava,
te podržava njihovo postojanje
kao što podržava i naše osobno. Dugujemo mu, dakle, ne samo privatno
štovanje, nego javne i društveno bogoštovlje da
mu iskažemo čast. Osim toga, ova teza je očita
negacija nadnaravnog poretka. Ona ograničava djelovanje države za
nastojanjem oko javnog dobra samo tijekom ovog života,
što je bliži objekt političkih društava; i
ne zauzima se (pod izlikom da im je to strano) sa svojim krajnjim
objektom koji je čovjekova
vječna sreća, nakon što ovoj kratkotrajni život završi svoj tijek.’’ (Pio X., Vehementer
nos, br. 3)
