I komunizam se posvetio
djelu unutarnje disgregacije.
Zašto se komunizam ne bi
trebao posvetiti ovom djelu unutarnje disgregacije? Tim više što takvi načini
djelovanja izravno potječu od onoga što se može nazvati duhom marksističkog
djelovanja.
Jean Daujat to je jako
dobro rekao: budući da je to praktični ateizam, a ne doktrinarni, „marksizam će
širiti protuvjersku propagandu samo u slučaju kada je ona korisna
revolucionarnom djelovanju“. Dakle, „istinska marksistička protuvjerska akcija
ne sastoji se uopće u borbi protiv religije izvana propagandom koja joj je
oprečna: sastoji se u uništenju religije
iznutra, izvlačeći iz ljudi svaki vjerski život i svako vjersko poimanje,
uzimajući ih i povlačeći ih posve u materijalističko djelovanje. Bit će stoga
puno slučajeva u kojima će im, da bi se kršćane odvuklo u ovo čisto
materijalističko djelovanje i time ih se ispraznilo iznutra od njihovog cijelog
kršćanstva, trebati „pružiti ruku“ i ponuditi im suradnju (J.Daujat, Connaître
le communisme).
„Ne isplati se - kaže Galperine - doći ka kršćanskoj
mladeži s argumentima protuvjerske borbe; to bi bila teška psihološka greška.
Međutim, lako ju je povući za nečim drugim: za borbom za svagdašnji kruh,
slobodu, mir, idealno društvo… U mjeri u kojoj budemo privukli mlade kršćane u
ove borbe, s točnim ciljevima, otrgnut ćemo ih Crkvi“. I zbilja, sličnu je
metodu već preporučila Alta Vendita, kada je govorila: „Ne smije se
boriti (protiv religije) frazama, jer bi to bilo širenje propagande u njezinu
korist, trebalo bi je ubiti činjenicama“.
Ne trebamo se dakle čuditi što se može pročitati, primjerice,
u Le Mondu od 1.-2. studenog 1953.
pod naslovom „Dvojici špijuna će biti suđeno u Luzernu“: „Dva Švicarca, Xavier
Schieper (pedeset šest godina) i Rudolf Roessler (četrdeset tri godine),
zatočeni u ožujku 1953. zbog prenošenja vojnih informacija
Čehoslovačkoj…pojavit će se u ponedjeljak 2. studenog pred sudom u Luzernu…Jedan
od optuženih već je bio utamničen 1944. zbog pomaganja sovjetskoj špijunskoj mreži tijekom rata. Drugi je član švicarske komunističke partije
i predstavljao je u Pragu katoličku instituciju Caritas“.
Ta se taktika jasno pokazala u dokumentu Li Wei Han
koji su 1959. izdale „Tiskovine na stranom jeziku u Pekingu“, za uporabu
latinoameričke sekcije Odjela za odnose Kineske komunističke partije (tekst je
proširio DUD, u prodaji kod CLC, Rue des Renades 49, Pariz). Dokument koji
istim riječima definira „Crtu djelovanja koju valja slijediti protiv Crkve… crta
djelovanja koja se sastoji u obučavanju, odgoju, uvjeravanju… i, malo pomalo, u
buđenju i posvemašnjem razvoju političke svijesti katolika kako bi se postigla
njihova suradnja u studijskim kružocima i u političkim aktivnostima. Moramo se
uhvatiti dijalektičke borbe u njedrima religije preko aktivista(komunističkih
militanata). Postupno ćemo zamijeniti religiozni element marksističkim
elementom; malo pomalo ćemo preoblikovati krivu svijest u pravu tako što će
katolici eventualno dospjeti do toga da vlastitom inicijativom i autonomno
unište božanske slike koje su oni sami stvorili. Ovo je naša crta djelovanja u
borbi protiv kontrarevolucionarne Katoličke Crkve“.
* * *
Ovo su samo neki od mnogobrojnih primjera, izabrani
iz raznih epoha revolucionarnog doba da bi se bolje evidentirala upornost i
stalnost djela infiltracije.
* * *
Uostalom, u Evanđelju ima rečenica, na kraju
razgovora Našeg Gospodina i Pilata, nad kojoj smo se zadržali i prošlom
poglavlju: „Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti - odgovori mu Isus - kad ti ne bi
bilo dano odozgo. Zato je onomu koji me tebi predade veći grijeh.“
Većma je kriv, dakle, Sinedrij; većma su krivi
pismoznanci, učitelji Zakona, prvaci svećenički, jer su upravo oni bili ti koji
su zbilja predali Gospodina političkoj vlasti. U ovome je velika tajna.
Naravno, Isusa su predali civilnoj vlasti u točno
određenom povijesnom trenutku predstavnici duhovne vlasti koja je zastranila: ali
činjenica je da se Isusa, u Crkvi, Isusa, kamen zaglavni sveg kršćanskog
uređenja, u tijeku stoljeća i dalje predaje na isti način progonu raznoraznih
Cezara, po duhovnoj, intelektualnoj izdaji određeni odjel pismoznanaca,
tobožnjih poznavatelja Zakona, klerika koji su otišli u herezu.
I zbilja, vazda su herezijarsi oni koji su predavali
Isusa progonima raznih Pilata. A uvijek nakon hereza kršćansko je društvo prodrmano,
Crkva progonjena, društvena vladavina Isusa Krista zanijekana. U gotovo svim
okolnostima hereza tome otvara put, dajući oholosti i ambiciji političke vlasti
dio korisnog nauka za privid opravdanosti njezinih napada na Crkvu. S druge
strane, hereza kao takva, sve većma biva unutarnjom disgregacijom, izdajom
Isusa od nekoga od njegovih.
Sardà se nije bojao pisati: „Povijesno je sigurno da
hereze, otpočete bez klerika koji su ih podupirali, ni u jednom stoljeću nisu
prouzročile zabrinutost, niti su se proširile. Klerik apostat prvi je začetnik
kojeg đavao traži za ovo djelo pobune. On to djelo pobune mora prikazati na
neki način odobrenim, ovlaštenim u očima nepažljivih i, stoga, ništa mu nije
korisnije od preporuke nekog službenika Crkve. (Liberalizam je grijeh, str.19).
Bilo bi lako pokazati kršćansko društveno uređenje
demontirano prethodnom izdajom određenog broja predstavnika intelektualnih ili
duhovnih vlasti: od Novacijana do Arija, od Lutera do Jansenija, to jest, od
barbarskih kneževa do njemačke gospode koje je pobunio glas monaha buntovnika,
a da se ne zaboravi jozefinizam.
Bijaše to izdaja nekih klerika baš u
trenutku kada su gotovo imali monopol misli. Uslijedila je izdaja većeg broja
laika, kada, pod utjecajem „odvojene filozofije“, intelektualni život svijeta
nije prestajao odvajati se svednevice sve više od crkvenog nauka. To je lekcija
i Evanđelja i povijesti.
Po izdaji učitelja misli Isus je predan
svojim neprijateljima. To je gotovo uvijek malena skupina krivih učenjaka,
pismoznanaca i pervertiranih intelektualaca koja će nadahnuti političku vlast
argumentima kojih se valja uhvatiti da bi se raspelo Gospodina.
Kada vlada Istina, kada se autentičan
crkveni nauk jasno upoznaje i vjerno širi, kako će se Država moći uznemiriti s
obzirom na intelektualnu jednodušnost koja će, daleko od toga da je ugrožava,
pospješivati njezino djelo, uvećavati joj moć i staviti neku vrstu aureole
njezinom autoritetu?
Međutim, čim sofizam i zabluda uspiju
razbiti jedinstvo kršćanske misli, Država neće oklijevati popustiti iskušenju
varljivih teorija koje teže, kao gotovo sve hereze, podijeliti, ako ne i
suprotstaviti, naravno i nadnaravno, svjetovnu i duhovnu vlast…
