Slijedi drugi dio intervjua s preuzvišenim
biskupom Bernardom Fellayom, Generalnim poglavarom Svećeničkog bratstva svetog
Pija X., koji je koncem studenog dao obavijesnoj agenciji DICI-a i koja je
ondje početkom prosinca objavljena na francuskome i engleskome. Intervju je na
francuskome objavljen i kao video.
Modernistički Papa
Upotrijebio sam riječ „modernist“. Mislim
da to svi nisu razumjeli. Možda sam trebao reći 'modernist u svojem
djelovanju'. Još jedanput, on nije modernist u apsolutnom, teoretskom smislu:
čovjek koji u sebi razvija posve skladan sustav; ova zatvorenost ne postoji.
Postoje sustavi, kao primjerice evolucijski
način razmišljanja koji stoji u jasnom odnosu s djelovanjem. Kad Papa kaže da
želi nepreciznost u nauku, kad se unosi sumnja, ne samo neodređenost, nego
sumnja koja ide toliko daleko da se kaže da su čak i veliki vođe u vjeri, kao
Mojsije, ostavili prostora za sumnju…
Ja znam samo za jednu sumnju koju je
Mojsije imao: u vrijeme kada je sumnjao i udario u stijenu! Zbog toga ga je Bog
kaznio i on nije mogao ući u obećanu zemlju. No, ne vjerujem da se ova sumnja
ubraja u Mojsijeve zasluge; ostalo je vrijeme bio ipak posve odlučan u svojim
izjavama…bez ijedne sumnje.
Ona je zbilja začuđujuća, ova predodžba, da
u svemu moraju postojati sumnje; to je vrlo čudnovato. Ne kažem sada da to
podsjeća na Descartesa, ali…ipak stvara određeno raspoloženje. A što
predstavlja stvarnu pogibelj jest okolnost da se u novinama i medijima to
ostavlja nepromijenjeno. Na neki je način on miljenik medija, cijenjen je,
hvali ga se, pokazuje ga se; ali to ne ide do uzroka stvari.
Nepromijenjena situacija
To je raspoloženje koje je nastalo unutar
stvarne situacije u Crkvi, ali samo se stanje nije promijenilo. Prešli smo iz
jednog pontifikata u sljedeći, a situacija Crkve je ostala ista. Temeljne crte
ostaju iste. Na površini ima odstupanja: može se reći da su to odstupanja koja
dotiču veoma poznatu temu! Temeljna uvjeravanja: pronalazimo ih primjerice o
Koncilu: Koncil je novo tumačenje Evanđelja u svjetlu suvremene, odnosno
moderne kulture - papa je upotrijebio oba pojma.
Po mojem mišljenju najprije bismo zbilja
trebali ozbiljno zamoliti za definiciju toga - što je suvremena, moderna
kultura. Za nas, kao i za svakog običnog smrtnika, to je posve jednostavno
odbijanje Boga, „Božja smrt“.
To je Nietzsche, to je Frankfurtska škola,
to je gotovo sveopća pobuna protiv Boga. To vidimo gotovo svagdje. Vidimo to u
slučaju Europske Unije koja u svojem ustavu odbija priznanje vlastitih
kršćanskih korijena. Vidimo to po svemu što mediji propagiraju, u književnosti,
filozofiji, umjetnosti: sve teži nihilizmu, afirmaciji čovjeka bez Boga ili čak
ustanku protiv Boga.
Kako se to može na nov način čitati
Evanđelje u ovome svjetlu? To jednostavno nije moguće; to je kvadratura kruga!
Slažemo se s ovom upravo danom definicijom i iz nje izvlačimo zaključke koji se
temeljito razlikuju od zaključaka pape Franje. On ide čak tako daleko da
obznanjuje, otkriva nastavak svoje misli
tako što kaže: „Pa pogledajte lijepe plodove, divne plodove ovoga Koncila:
pogledajte liturgijsku reformu!“.
Tu nas oblije hladan znoj! Budući da je
liturgijsku reformu njegov izravni prethodnik označio uzrokom crkvene krize,
teško je spoznati i razumjeti kako se ona sada najedanput može označiti jednim od
najljepših koncilskih plodova! Jamačno je ona jedan od koncilskih plodova, ali
ako je to lijep plod, što je onda lijepo i dobro, odnosno loše? To čovjeka
posve zbunjuje.
Trenutačno se ništa ne poduzima kako bi
Crkva ozdravila
Još se ništa nije poduzelo kako bi se našla
pomoć za situaciju zbunjenosti, propadanja u Crkvi. Uopće ništa, nikakve mjere
koje se tiču cijele Crkve. Mnogi će spomenuti encikliku o vjeri. Ja pak ne
vjerujem da se to može promatrati učinkovitom mjerom. Zacijelo ne. To nema
efekta, ne ozdravlja bolesnika, na smrt bolesno mistično Tijelo, umiruću Crkvu.
Što se čini za izlazak iz ove situacije?
U konačnici ništa; dosada ništa. Riječi,
nekoliko riječi izrečenih na brzinu koje uđu na jedno, a iziđu na drugo uho -
mnogi će kazati da sam odveć tvrd. Ne znam. Ali gdje su konkretno mjere za
poboljšanje? Nema ih. Posve jednostavno.
Crkva pak ima obećanje vječnoga života
Naš je Gospodin posve jasno rekao: „Vrata
pakla neće je nadvladati!“ Na ovaj bismo se način vrlo rado obratili našemu
Gospodinu i rekli mu. „Ali što to činiš?! Pogledaj samo, dopuštaš da se
događaju stvari za koje se čini da su usmjerene protiv tvog obećanja!“. Drugim
riječima, mi smo pomalo iznenađeni ovime što se zbiva.
Pri tome govorim o crkvenoj povijesti. Ove
riječi – u to sam uvjeren – za većinu su teologa izvor za njihove izjave o
nemogućnosti da vide u Crkvi točno ono što sada vidimo. Jer to zbog obećanja
našega Gospodina drže apsolutno nemogućim. Da, dakle, nećemo nijekati obećanje
našega Gospodina.
Želimo dati objašnjenje za to kako je ovo
obećanje, koje je nezabludivo, u jednoj situaciji za koju se čini da mu
proturječi, ipak moguće. Čini se tako da su vrata pakla ovaj put na jedinstven
način ušla u Crkvu. Mislim da moramo pripaziti; ne smijemo razmišljati jednotračno.
Osobito kod takvih riječi, proročkih riječi našega Gospodina, nužno je ostati
kod stvarnog značenja. Ove su izjave izražajne analogije.
To je riječ o jednoj stvarnosti koje je
neporeciva: vrata pakla neće pobijediti. Jedna točka i to je sve. To pak ne
znači da Crkva neće patiti. No, do koje točke ta patnja može ići? Ovdje ima
prostora za interpretacije; mi moramo, htjeli ili ne htjeli, nešto proširiti
naše dosadašnje viđenje.
Kada pomislimo na svetoga Pavla koji
izvješćuje o sinu propasti kojeg drugi štuju kao boga koji zbog toga nije
jednostavno vojni ili možda također i civilni antikrist; on je jedna religiozna
osoba, osoba koja okuplja ljude koji ga štuju, koja za sebe zahtijeva
religiozne radnje. A grozota pustoši - postoji li tu neka veza?
Mislim da postoji. Prema tome znači da uz
ovu objavu obećanja neuništivosti Crkve postoji još i nagovještaj strašnog
vremena za Crkvu u kojemu će ljudi sebi postavljati pitanja. I to upravo ovo
pitanje: ali što je onda s neuništivošću, s obećanjem našega Gospodina?
Presveta Djevica… poznate riječi u La
Saletteu koje Lav XIII. gotovo doslovno ponavlja - to nisu objave, to je Crkva
i moglo bi se reći, sama Crkva u službenom djelovanju: Lav je XIII. sastavio
egzorcizam, ovaj poznati egzorcizam Lava XIII. Kasnije se ipak najoštrije
riječi ovoga egzorcizma koje nagovještavaju da će vladati sotona i da će podići
svoje prijestolje u Rimu, obrisalo. Jednostavno tako. Stoga će sjedište Crkve
najedanput postati sjedištem antikrista.
To su točne riječi Blažene Djevice: „Rim će
izgubiti vjeru“, „pomračenje Crkve“. Dakle, veoma drastične riječi koje stoje u
opreci s obećanjem. To ne znači da obećanje uopće ne vrijedi. Naravno, i dalje
ostaje, ali ne isključuje da će Crkva proživjeti jedno vrijeme takve patnje da
se to može promatrati prividnom smrću.
Patnja Kristova, patnja Crkve
Mislim da smo dospjeli do ove točke.
Pitanje ostaje: U kojoj mjeri će dragi Bog zahtijevati od svog mističnog tijela
da se tomu priključi, da ga oponaša u onome što je njegovo fizičko tijelo – čak
do smrti – moralo podnijeti. Hoće li do toga doći, ili odjednom prestati?
Mi se svi nadamo da će se to skratiti.
Vjerujem da će se dragi Bog – a to ne bi bio prvi put – umiješati i da će
stvari opet stvari urediti, u trenutku kada svi misle: sada je sve gotovo.
Vjerujem da će to biti jedan od dokaza božanskog porijekla Crkve. U trenutku,
kada prođu svi ljudski napori, kada su iscrpljeni, drugim riječima, kada je sve
na kraju, onda je točno stigao čas u kojem će On djelovati.
Tako ja to vidim. I to će upravo biti
izvanredan znak za to da je ova Crkva jedina zbilja božanska.
Držanje vjernika
Poglavito moraju sačuvati vjeru. Može se
reći da je to primarna poruka svetoga Pavla; to je bila poruka i za vremena
progona: budite postojani, state (latinski), izdržite, ostanite ustrajni,
budite čvrsti u vjeri.
Sačuvati vjeru nije samo teoretska stvar.
Tu ima nešto što bih nazvao „teoretskom“ vjerom: vjeru nekoga koji zna izreći
Vjerovanje, koji je naučio svoj katekizam, poznaje ga, može ga ponoviti.
Naravno, ova je vrsta vjere početak; treba ga imati, inače čovjek nema vjeru.
Ali
ova vjera još ne vodi u nebo. To je nešto što moramo shvatiti. Vjera o kojoj
govori Pismo, jest vjera koja je, da uporabimo stručni termin – oblikovana po
ljubavi. Sveti je Pavao govorio o ovom odnosu između vjere i ljubavi kada je
rekao Korinćanima: „ I kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao“ (što
nije nešto maleno, budući da vjera koja
može pokrenuti brda nije nešto što se vidi svaki dan!), „a ljubavi ne bih imao,
ništa mi ne bi koristilo… bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči…“.
Nije dostatno polagati veličanstvena
Vjerovanja; nije više dostatno boriti se protiv zabluda ili ih osuđivati. Mnogi
misle da su ispunili svoju kršćansku dužnost ako su to učinili, ali to je
zabluda. Ne kažem da to ne trebaju činiti.
To je dio onoga što valja činiti. Ali
vjera, o kojoj govor sveti Pavao i Sveto pismo, jest oblikovana vjera, drugim
riječima, vjera koja je prožeta ljubavlju. Ljubav daje vjeri oblik. Ljubav je
Božja ljubav i time ljubav prema bližnjemu.
Stoga je posrijedi vjera, koja se posvećuje
bližnjemu, koji se očito nalazi u zabludi, te ga upućuje na istinu. A to na
način da kršćanin po ovim opomenama može sijati vjeru, nekoga preporoditi u
vjeri, voditi dušu k istini. Stoga to nije ogorčena revnost; to je štoviše
vjera ugrijana ljubavlju.
