Sljedećih nekoliko dana objavljujemo
intervju s preuzvišenim biskupom Bernardom Fellayom, Generalnim poglavarom
Svećeničkog bratstva svetog Pija X., kojeg je koncem studenog dao obavijesnoj
agenciji DICI-a i koja ga je ondje početkom prosinca objavila na francuskome i
engleskome. Intervju je na francuskome objavljen i kao video. Pročitajte
danas prvi od tri dijela.
Po Misi ponovno izgraditi Crkvu
Početak službe jednog novog Pape
Početak službe jednog novog pape može se
promatrati kao vraćanje sata u automobilu na ništicu. Osobito kod jednog pape
koji se po svojem djelovanju, svojim istupima i svojim intervencijama razlikuje
od svojih prethodnika i stoji prema njima u frapirajućoj suprotnosti. To može
ljude potaknuti da zaborave prethodni pontifikat što se u određenom smislu i
dogodilo. Barem što se tiče više konzervativnog, odnosno reformskog pravca pape
Benedikta XVI. Izvan je sumnje da su prvi Papini zahvati prouzročili mnogo
nejasnoća, upravo proturječje, ili barem kontrast prema reformskom pravcu.
Primjer: Franjevci Bezgrješne
Njihova se duhovnost ravna po načelima oca
Maksimilijana Kolbea. To je vrlo zanimljivo jer Maksimilijan Kolbe zahtijeva
borbu za Bezgrješnu, borbu po Bezgrješnoj, Božju pobjedu nad Božjim
neprijateljima - ovaj je pojam ovdje odista prikladan - naime nad masonima. To je
nadasve zanimljivo promatrati. Ova borba protiv svijeta, protiv duha svijeta
doveo ih je u našu blizinu, da tako kažemo po prirodi stvari, jer sudjelovanje
u borbi protiv svijeta ipak negdje nosi sa sobom križ. U to su uključena vječna
načela Crkve: što se naziva kršćanskim nazorom. Ovaj kršćanski nazor izriče se
izvanredno u staroj Misi, u tridentskoj Misi. Kada je Benedikt XVI. objavio
svoj motuproprij, po kojem je Misa ponovno općenito na raspolaganju, zbog toga
se ova redovnička zajednica tijekom svojeg kapitula, to jest po odluci cijele
redovničke zajednice, odlučila vratiti staroj Misi i to u cijelosti. Pri tom su
bili svjesni da će se naći pred mnoštvom problema - budući da imaju župe - da
ovi problemi ipak nisu nerješivi. Mnogi su od njih također počeli postavljati
određena pitanja s obzirom na Koncil.
To je dovelo do toga da su neki kverulanti
- zapravo samo šačica njih, kad se uzme u obzir njihov broj (ukupno ima
otprilike 300 svećenika i braće) - dakle otprilike dvanaestak, u Rimu uložili
protest: „Pokušavaju nam nametnuti staru Misu, oni se protive Koncilu“. To je
izazvalo oštru reakciju rimske strane, već u tijeku pontifikata Benedikta XVI.
- to se mora pojasniti. Zaključci, disciplinske mjere poduzete su doduše za
pape Franje. One sadržavaju među ostalim zabranu celebriranja stare Mise za sve
članove reda, s nekoliko iznimki i dopuštenja, eventualno gdjegdje…To stoji u
izravnom proturječju s motuproprijem koji govori o jednom pravu: da svećenici
imaju pravo celebrirati staru Misu i za to nije potrebna dozvola, ni ordinarija
ni same Svete Stolice. Stoga je ova
stvar prilično šokantna. To je nedvojbeno jedan signal.
Novo usmjerenje Crkve
„Kraj intermeca“. Ovaj je slogan objavilo
mnogo progresista kod nastupa službe pape Franje. Mislim svakako da je to za
one koje se naziva progresistima bilo točno ono što su priželjkivali. Drugim
riječima, nakon službe Benedikta XVI. željeli su njegov pontifikat prepustiti
zaboravu, skupa s inicijativama koje su težile za tim da, što se god događalo,
ozdraviti stanje nekim korekturama - može li se ovdje govoriti o „ponovnoj
izgradnji“? U svakom slučaju postojala je barem djelomično želja da se Crkvu
izvede iz katastrofe u kojoj se nalazi.
Papa nastupa s drugim stajalištima i pri
tome nasrće gotovo na sve. Svakome je bilo time jasno: Benedikt XVI. je
zaboravljen! Bilo je uzaludno reći: „Ali ne! Oni vode istu borbu – Benedikt i
Franjo – istu borbu!“. Nazor očito uopće nije isti. Način gledanja, definicija
problema koji se tiču Crkve nisu isti! Ova ideja da se uvedu reforme koje su
još dalekosežnije od svega ikada viđenoga. U svakom slučaju, ne stječe se dojam
da će ove reforme pape Franje biti čisto kozmetičke!
Kakav će to onda imati učinak na Crkvu? To
je vrlo teško reći.
Klima pomutnje
Nastup novoga Pape dovodi do zaborava onoga
što mu je prethodilo kao da bi se započinjalo od ništice. Pri tome ima puno
iznenađenja, ali i puno napada, jer je svojim riječima upravo svakoga iritirao,
ne samo nas, nego uopće sve konzervativne. O pitanjima morala zauzeo je
nepojmljive stavove, kao primjerice u slučaju homoseksualaca: „Tko sam ja da
sudim?“. Pa sad, kao prvo: Papa. On je vrhovni sudac ovdje na zemlji.
Ako dakle netko postoji tko smije suditi,
tko mora suditi i tko Božji zakon tumači svijetu, onda je to u svakom slučaju
on. Što Papa osobno misli, to nas ne zanima. Od njega očekujemo da bude glasom
Kristovim i time glasom Božjim; koji nam prenosi što je Bog rekao! A Bog nije
rekao: „Tko sam ja da sudim?“
On je uistinu rekao nešto drugo: pogledajte
osude koje pronalazimo u spisima svetog Pavla, a ne samo osude u Starom zavjetu
- sjetimo se Sodome i Gomore - jednoznačne su. Sveti Pavao i Otkrivenje veoma snažno govore protiv
svega protuprirodnoga. Stoga izjave poput ove stvaraju utisak, pa ako se
kasnije i „ispravno protumače“, da je o nekim stvarima rečeno sve i suprotno od svega.
To stvara klimu pomutnje; ljudi su izbačeni
iz ravnoteže; nužno očekuju jasnoću u stvarima morala, a još i više u stvarima
vjere; ova su dva područja povezana jedno s drugim. Vjera i moral su dva
područja naučavanja Crkve na kojima se može pozvati na nezabludivost. I
najedanput vidimo Papu koji stvara nejasnoću.
To ide još mnogo dalje: tijekom jednog
intervjua s isusovcima Papa napada one koji žele jasnoću. Nevjerojatno! On ne
koristi riječ jasnoća. Koristi riječ sigurnost; oni koji žele doktrinarnu
sigurnost. Naravno da to želimo! Kad netko osobno ima posla s riječju Božjom,
riječju našega Gospodina, koji kaže da se čak niti točka na i ne smije izostaviti
(iota unum), onda je bolje biti preciznim!
Papa s neznatnom vjerodostojnošću
Teško je dospjeti do procjene njegovih
riječi jer već malo kasnije, ili gotovo istodobno pronalazimo riječi o vjeri,
o stvarima vjere, o stvarima morala koje su veoma jasne i koje osuđuju grijeh,
đavla; izjave koje veoma uvjerljivo i veoma jasno tumače da nitko bez pravog
kajanja za svoje grijehe ne može dospjeti u nebo, da nitko ne može očekivati
milost od dragoga Boga ako se iskreno ne pokaje za svoje grijehe.
To su sve opomene zbog kojih smo veoma
sretni - prijeko potrebne opomene! Nažalost, zbog suprotstavljenih izjava one
su ipak izgubile veći dio svoga učinka.
Mislim da ono što spada u najnesretnije
stvari u ovim izjavama jest činjenica da su potkopale njegovu vjerodostojnost.
Oduzele su Papi puno na vjerodostojnosti tako da se s izjavama koje on sada ili
u budućnosti treba dati o važnim temama, neće postupati ništa drukčije nego
prema drugima. Reći će se: „On se pokušava svima svidjeti: jedan korak ulijevo,
jedan korak udesno“. Nadam se da sam u krivu, ali stječe se dojam da će to biti
jednom od glavnih karakteristika ovoga pontifikata.
Što je netko određen u višu službu, tim
opreznije mora biti u svojim izjavama, a to vrijedi nadasve za papine riječi.
Mišljenja sam da on previše govori. Zbog toga njegove izjave postaju konfuzne, vulgarne, dakako u dubljem smislu
riječi. Non decet: to ne priliči; tako se jedan papa ne bi trebao ponašati.
Više se neće moći reći što je privatno
mišljenje, a što nauk…i već dolazi do brkanja. „Da, ali Papa to kaže!“ Ta,
papa nije privatna osoba. Naravno da on može govoriti kao teolog, ali usprkos
tomu on govori i kao papa! Novine tada neće kazati: „To je Papino privatno
mišljenje“, nego prije: „Onaj koji to kaže, jest Papa; Crkva tako misli.“
Papa, čovjek djela
Mislim da ipak ne mogu još podastrijeti
sintezu. Vidim mnoštvo nadasve različitih elemenata, vidim čovjeka djela. To je
prvenstvo djela, u tome nema dvojbe, to nije čovjek nauka. Jedan mi je
Argentinac rekao: „Vama će Europljanima biti veoma teško razumjeti njegovu
osobnost, jer Papa nije čovjek nauka, nego djela, prakse. On je krajnje
pragmatičan čovjek, veoma blizu prakse.“
To se prepoznaje u njegovim propovijedima.
On je ljudima veoma blizu i to je, dakako, ono što ga čini omiljenim. Jer se
ono, što kaže, svakoga tiče. Istodobno on sve pomalo iritira, ali on je blizu
praksi. Tu nema mnogo teorije. To se jasno vidi: to je akcija, skromno i
jednostavno.
To je ono što se vidi. Ali kako će se to
odraziti na Crkvu? Koje će to posljedice imati za cijelu Crkvu? Je li to samo
krik u pustinji, bez ikakvog djelovanja, ili će se štoviše jedan dio Crkve,
progresivni dio, s time okoristiti. Osjeća se da bi on rado iz toga izvukao
korist.
Već sada - kod raščlambe stanja u Crkvi -
valja napomenuti kako se izgovaraju nesmotrene riječi, a neki iz toga izvlače
zaključke, a nakon toga uslijedi „pojašnjenje“ (pokušava se kitati nauk). Već
su bila dva ili tri markantna pojašnjenja - intervencije Pročelnika
Kongregacije za nauk vjere koji je još jedanput posve jasno i odlučno
formulirao točke koje je Papa pobrkao.
Gotovo je tako kao da bi Pročelnik
Kongregacije za nauk vjere morao cenzurirati i ispravljati…to je već pomalo
nespretno! Na koncu će progresivni od jedne određene točke početi drugim tonom
i reći da to nije ono što su očekivali. U međuvremenu im Papa daje nadu - lažnu
nadu…
