Kard. Ottaviani: Znakovi i čudesa – upozorenje

N

ijedan katolik ne dovodi u pitanje mogućnost čuda ili sumnja da se ona događaju.

Korijeni crkvene krize i njihov lijek

Dana 23. lipnja održana je u Rimu konferencija o temi ,,Korijeni crkvene krize“. Organizirala ju je zaklada Lepanto, čiji je predsjednik poznati katolički intelektualac i povjesničar Roberto de Mattei. Generalni poglavar Svećeničkog bratstva svetoga Pija X. (FSSPX), mons. Bernard Fellay, poslao je opširni tekst koji se bavi temom konferencije jer nadbiskup Marcel Lefebvre stoji kao ključni svjedok krize u Crkvi i njezinim korijenima.

Kriza u Crkvi: Koji su korijeni, koji su lijekovi?

Ova konferencija je vrlo korisna jer danas je više nego potrebno prodrijeti u korijene krize u Crkvi. U rujnu prošle godine objavljena je Correctio filialis koju sam supotpisao. Želio sam, da "se sučeljavanje oko ovih važnih pitanja raširi tako da istina ponovno može zauzeti svoje mjesto, a zabluda biti osuđena" (FSSPX.News 26. 09. 2017.) pa sam potpuno suglasan s programom kojeg ste sebi postavili: „Odbacivanje zabluda i uz Božju pomoć, povratak potpunoj i živućoj katoličkoj istini što je nužan uvjet za preporod Crkve.“ (Predstavljanje kongresa, 23. lipnja 2018)

Prepiska između kardinala Ottavianija i nadbiskupa Lefebvrea

Vaša nakana je na liniji razmjene pisama između kardinala Ottaviania i nadbiskupa Lefebvrea koja je malo poznata, ali koja nam na vrijedan način može rasvijetliti stvar. Ova razmjena pisama odvijala se godinu dana nakon završetka sabora, 1966.

Tu je zapravo kardinal Alfredo Ottaviani, tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, 24. srpnja 1966. poslao biskupima pismo u kome je sastavio popis deset zabluda koje su se pojavile nakon Drugoga vatikanskoga sabora. Moguće je tu iščitati tvrdnje čija je aktualnost 50 godina kasnije i dalje ista:

„Neki ne razumiju apsolutnu, čvrstu i nepromjenjivu objektivnu istinu i umjesto toga podvrgavaju sve određenom relativizmu, pod izlikom da svaka istina neminovno slijedi ritam razvoja svijesti i povijesti” (br. 4).

,,Također se u području moralne teologije šire mnoge zablude. Nije malo onih koji se naime usuđuju odbaciti objektivni kriterij moralnosti, drugi ne prepoznaju naravni zakon i umjesto toga tvrde da je legitimna takozvana situacijska etika. Također što se tiče moralnosti i odgovornosti na području seksualnosti i braka, šire se sve više pogibeljna mišljenja” (br. 9).

Pitanje ,,objektivne i apsolutne istine” i ,,objektivne norme moralnosti”, promicanje ,,relativizma”, javnog priznavanja ,,situacijske etike” – to su korijeni krize u Crkvi.

Dana 20. prosinca 1966. godine nadbiskup Marcel Lefebvre, tada poglavar Otaca Duha Svetoga, odgovara kardinalu Ottavianiju popisom svih spornih pitanja. Ove dubije nisu bile njegove, nego one za koje je ustanovio da su uvedene u službeni nauk nakon sabora:

„Jesu li posrijedi:

• opseg jurisdikcije biskupa,
• oba izvora objave,
• nadahnuće Svetog pisma,
• nužnost milosti za opravdanje,
• nužnost katoličkoga krštenja,
• milosni život kod heretika, šizmatika ili pogana,
• svrhe ženidbe,
• vjerska sloboda,
• posljednje stvari itd.

...tradicionalni je nauk u ovim temeljnim točkama bio jasan i na svim se katoličkim sveučilištima na isti način poučavao. Ali odsada mnogobrojni koncilski tekstovi koji obrađuju ove istine, dopuštaju da ih se dovodi u sumnju.“

Pismo Mons. Marcela Lefebvrea kardinalu Ottavianiju (20. 12. 1966.)

Odgovor Generalnog poglavara Kongregacije otaca Duha Svetoga preuzvišenog nadbiskupa Marcela Lefebvrea 20. prosinca 1966. na anketu pročelnika Kongregacije Svetog Oficija kardinala Alfreda Ottavianija

Vaša Uzoritosti!

Vaše pismo od 24. srpnja koje se tiče postavljanja u pitanje određenih istina vjere, preko našega je tajništva proslijeđeno svim našim višim poglavarima.

Dobili smo samo malo odgovora. Oni koje smo dobili iz Afrike ne niječu da sada vlada velika pomutnja duhova.

Ako se čini da se ove istine vjere ne dovode u sumnju, ipak smo praktično suočeni sa smanjenjem žara i redovitosti glede primanja sakramenata, osobito sakramenta pomirenja. Konstatira se veoma umanjeno strahopoštovanje prema Presvetoj Euharistiji, osobito kod svećenika te smanjenje broja svećeničkih zvanja u misijama francuskog jezika. Misije engleskog i portugalskog jezika novi duh manje dodiruje, ali ipak časopisi i novine i ondje već šire najnaprednije teorije.