Je li današnja Hrvatska katolička?

G

ospa Fatimska zatražila je da papa zajedno sa svim biskupima svijeta posveti Rusiju Njezinom Bezgrješnom Srcu, čiji se blagdan slavi na današnji dan, 22. kolovoza.

Katolička načela o glasovanju

Jesmo li moralno obvezni glasovati?

P

osve je istinito da modernisti smatraju demokraciju i pravo glasovanja svetim, neposrednom posljedicom ljudskoga dostojanstva, što je izravno povezano s njihovom humanističkom religijom. 

Kristovo društveno Kraljevstvo bit će i Marijino društveno Kraljevstvo

Razmislimo o velikom idealu koji mora nadahnjivati katolike: uspostavljanje Kristovog društvenog Kraljevstva. Ovaj ideal je posljedica naravi i poslanja Crkve. Unatoč mogućeg otpadništva ljudi koji je vode, također i u vremenima najveće tmine, Crkva nastavlja sjati i biti prepoznatljiva, zahvaljujući znakovima koji je obilježavaju: ona je jedna, sveta, katolička i apostolska i uvijek je vidljiva. Isus Krist je naime svom mističnom Tijelu dao vanjski oblik ljudskoga društva. Ne samo da njegova Glava, Papa, jest i mora biti vidljiv, nego su to također i njegova vjera, njegovo pravo i njegovi obredi.

Ako je Crkva vidljiva, onda je također i njeno poslanje vidljivo. To znači da Crkva ne ograničava svoje poslanje na individualno spasenje duša, nego ga proteže na spasenje naroda, nacija, cijeloga društva, prema poslanju od Isusa Krista da naviješta Evanđelje svim narodima (Mt 28, 19), sve do kraja zemlje (Dj 1, 8). Crkva je katolička, jer je po svojoj naravi općenita (univerzalna) i širi svoju spasonosnu poruku svakom stvorenju, na svakom mjestu i u svako vrijeme. Ne radi se samo o mogućnosti širenja u svijetu, nego o stvarnom širenju koje mora učiniti da se božanska istina Crkve očituje cijelom svijetu.

Istina je da će prije kraja svijeta, kako kaže Evanđelje, ,,mnogi zalutati u vjeri“ (Mt 24, 10), ali kraj svijeta neće stići sve dok svi narodi i sam izraelski narod ne uđu u Crkvu. Zbog toga sveti Pavao kaže: ,,Jer vam, braćo, neću zatajiti tajne ove, da sami sebe smatrate mudrima, jer sljepoća pade na jedan dio Izraela, dok ne uđu neznabošci u punom broju. I tako će se spasiti sav Izrael“ (Rim 11, 25-26).

Iz tih riječi Apostola naroda možemo zaključiti da će doći vrijeme kada će u svijetu biti uspostavljeno ne samo relativno katoličanstvo, nego također i apsolutno katoličanstvo, jer će se Evanđelje proširiti po cijelome svijetu. A ako će postojati Antikristovo doba, postojat će i doba Kristovog društvenog Kraljevstva.

Propovijed za blagdan Krista Kralja (p. Pagliarani, Lourdes, 28. 10. 2018.)

Propovijed Generalnoga poglavara FSSPX-a, p. Davidea Pagliaranija, povodom hodočašća za blagdan Krista Kralja u Lourdes 28. 10. 2018.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, tako neka bude.

Neizmjerna je radost što možemo proslaviti blagdan Krista Kralja u ovom blagoslovljenom mjestu gdje se dodiruju zemlja i Nebo, gdje su se zemlja i Nebo dodirnuli prije 160 godina i gdje se nastavljaju dodirivati. Ako pogledamo ove dvije istine, ova dva otajstva, ove dvije dogme naše vjere koje svetkujemo danas – Krista Kralja i Bezgrješno Začeće – one imaju jako usku povezanost. O kraljevskom dostojanstvu našega Gospodina govori se često u Svetom pismu, a sveti Pavao osobito o tome govori više puta. Htio bih s vama razmotriti nekoliko trenutaka posebno o jednom mjestu, u kojem nam sveti Pavao opisuje detaljno što treba biti, koje je danas poslanje našega Gospodina, kako naš Gospodin želi obnašati svoje kraljevsko dostojanstvo koje je vječno, sada, prije kraja vremena, u povijesti. Sveti Pavao nam kazuje da će naš Gospodin nanovo uspostaviti dan Uskrsnuća na kraju vremena, predat će kraljevstvo svome Ocu, nakon što bude uništio sva kneževstva, sve vlasti i sve moći ovoga svijeta. I sveti Pavao dodaje da Njemu valja kraljevati, dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje (1 Kor 15,24-25). Evo dakle svrhe toga kraljevskoga dostojanstva koje je vječno, ali koje se izvršava sada u vremenu, na vrlo određen, vrlo poseban način. To je kraljevsko dostojanstvo osvajanja, to je borbeno, ratničko kraljevsko dostojanstvo našega Gospodina, čiji cilj je razoriti sve što se protivi Božjemu Kraljevstvu.

Kardinal Pie iz Poitiersa i Kristovo kraljevanje

Kardinal Pie iz Poitiersa (1815.-1880.), jedan od najvećih branitelja Kristova kraljevanja u 19. st., neprestano je pozivao katolike da nikad ne napuste borbu za Božja prava, da se nikada ne pomire sa skidanjem Krista Kralja s prijestolja.

Govoreći o poslanju Crkve svim narodima svijeta, kardinal je rekao: „Primijetite posljednje riječi koje je Gospodin uputio svojim apostolima prije nego je uzašao na nebo: „Dana mi je sva vlast i na nebu i na zemlji. Zato idite i učinite sve narode mojim učenicima!“ Primijetite da Gospodin Isus Krist ne kaže sve ljude, sve pojedince, sve obitelji, već sve narode. On ne kaže samo: krstite djecu, poučavajte katekizam, blagoslivljajte brakove, dijelite sakramente, pokapajte mrtve. Naravno da poslanje koje On dodjeljuje apostolima uključuje sve to, ali uključuje i više od toga, jer ima javni i društveni karakter. Isus Krist je Kralj ljudi i naroda.“[1]

Borba sv. Pija V. protiv svjetovnih poroka

5. svibnja slavimo u tradicionalnome kalendaru sv. Pija V., papu kojega danas poznajemo prije svega po njegovim zaslugama za kodifikaciju rimskoga obreda koju je učinio svojom bulom Quo primum. No ovaj se papa odlikovao prvenstveno svetošću života kojom je pokrenuo veliku obnovu Crkve usred buktanja protestantske revolucije. Dio njegovih obnoviteljskih doprinosa bili su i potezi koje je učinio kao poglavar Papinske Države da bi iz nje odagnao svaki nemoral i obnovio kršćanski život na svim razinama. Donosimo izvadak iz njegova životopisa koji nam to opisuje.

Pio V. nije samo donosio zakone za poboljšanje javnoga ćudoređa, on se brinuo i za provedbu tih zakona i to tako uspješno da je već u godinu dana promjena koja se dogodila u Rimu bila očita. Hodočasnici i posjetitelji su to primijetili. Jedan je posjetitelj posvjedočio sljedeće: ,,Nije začuđujuće da su đavao i svi njegovi službenici posramljeni općim djelima pokore i pobožnosti koje čini jedan takav prvosvećenik, sa svojim postovima, svojom poniznošću, nevinošću, svetošću i revnošću za vjeru koja tako sjajno odsijeva. Ako bi ga sam Calvin mogao vidjeti kako blagoslivlja narod koji kleči, on bi u tome, unatoč sebi, prepoznao i častio pravoga Kristova predstavnika“.

Jedan od prvih udaraca koje je Pio V. zadao porocima i iskvarenosti u Rimu bio je izgon iz grada muškaraca i žena lakoga morala. Onima koji su podcjenjivali papinu odlučnost tražeći da se opozove takva iznenađujuća i drastična mjera rekao je da bi, naprotiv, radije preselio svoj dvor drugamo umjesto da oda dojam da na bilo koji način popušta porocima u svetome gradu i prijestolnici kršćanstva.

Razvratnicima i prostitutkama dana je kao alternativa izgonu ili ženidba ili da žive u pokorničkoj ustanovi. Neki su, prihvativši izgon, bili ubijeni od cestovnih razbojnika. Brojni su svojevoljno promijenili svoje živote i vratili se prakticiranju svoje religije. Ali to zlo je bilo toliko duboko ukorijenjeno da se je Papa trebao s njime boriti za cijele svoje vladavine. Ta mu je obnova bila toliko na srcu da je kasnije doveo skupinu kreposnih žena da se potpuno posvete tome teškome djelu. Onima koji su se obratili i popravili pružena je svakovrsna velikodušna pomoć.

Toliko je bio ožalošćen i razdražen raširenošću preljubništva u Rimu da ga se jedva spriječilo da za taj prijestup ne uvede smrtnu kaznu, ali je dao krivce javno kazniti, neovisno o njihovu položaju. Jedan je plemić bio osuđen na doživotni zatvor, poznati bankar na bičevanje.

Blagdan sv. Ladislava - obveze državnih vladara

Danas slavimo sv. Ladislava, kralja i ispovjednika, glavnog zaštitnika Zagrebačke nadbiskupije. To je sv. Ladislav zaslužio biti zato što je osnovao Zagrebačku biskupiju. O njegovom životu ne znamo toliko opširno kao o svecima novijeg doba, no ono prvo i najvažnije što trebamo istaknuti jest da se on kao vladar brinuo za očuvanje, utvrđivanje, širenje vjere i kršćanskog morala u zemljama kojima je upravljao. Kršćansko društvo je pojam koji je u sebi vrlo bremenit. Kršćanska civilizacija – to znači jedan cjelokupni društveni poredak, na svim razinama društva, koji živi prema kršćanskim načelima. Od same osnovne jedinice – obitelji, preko društvenih ustanova, škola, sveučilišta, do upravljačkih struktura – sabora, vladara, pravnog poretka, sve treba biti prožeto kršćanskim duhom. To je nešto što je samorazumljivo – ako razmišljamo kršćanski, ako uzimamo k srcu ono temeljno načelo, da Krist treba biti sve u svemu, tada nikakva druga vizija ovoga svijeta ne može uopće doći u obzir. Krist je kralj, on je glava svemu stvorenomu. Zato se sve treba njemu suobličiti, svaki segment privatnog i društvenog života – on treba biti sve u svemu, on mora biti glava i temelj svemu.

Gospodin je nakon svojeg uskrsnuća dao nalog svojim apostolima: idite po svem svijetu, učinite sve narode mojim učenicima. Dao je svojim učenicima zadaću da učine njegovim ne samo pojedinačne ljudske duše, nego cijele narode, sve ono ljudsko što postoji na ovome svijetu, svaki oblik društvenog života. Apostoli su krenuli, ljudski gledano, od male skupine entuzijasta za Kristov nauk, ali nadahnuti i vođeni Duhom Svetim uspjeli su proširiti taj oganj vjere po cijelome svijetu. Svjedočanstvo života, kao i krvi nebrojenih kršćana, proizveo je snagom Božje milosti obraćenje brojnih duša, ne samo pojedinaca, nego upravo naroda. Nakon stoljeća progona, dogodilo se jedno veliko čudo da je kršćanstvo priznato ne samo kao slobodna, nego i kao službena religija u Rimskome Carstvu, i potom po gotovo cijelome tadašnjem poznatom svijetu. Krst su primili vladari naroda, a po njima i njihovi podanici i cijeli puk. To je bio put evangelizacije – obratiti one koji imaju moć privesti u Kristovu Crkvu druge, koji imaju utjecaja na ljudske duše, na mnoštvo. I tako je u 4. st. stvoreno kršćansko društvo, poredak, civilizacija, koja je trajala, mogli bismo reći, oko tisućljeće i pol. Javljala su se svako malo krivovjerja po kojima je đavao želio taj poredak potkopati, ali načela kako treba biti uređeno ljudsko društvo su za svakog istinskog krščanina bila jasna.

Posveta Poljske Kristu Kralju

Tijekom svečanog obreda u crkvi Božanskog milosrđa u Krakowu katolički biskupi Poljske službeno su priznali Krista Kraljem Poljske. Obred koji je održan 19. studenog održan je u prisutnosti poljskog predsjednika Andrzeja Dude. Čin posvete ponovljen je u svim crkvama u Poljskoj u nedjelju, 20. studenog, dan kada većina u Rimokatoličkoj crkvi slavi svetkovinu Krista Kralja prema promijenjenom liturgijskom kalendaru iz 1970.

Priznanje Kristovog kraljevstva na taj dan je pohvalna, poglavito kada znamo da časoslov i Misa za promijenjeni blagdan Krista Kralja otklanja sve tradicionalne naznake Gospodinove zemaljske vladavine. Te nesretne promjene koje su uvedene da bi se udovoljilo liberalnom vjerovanju da Crkva ne bi trebala imati uloge u političkom životu, na sreću nisu spriječile poljske biskupe da slijede nauk koji je iznio papa Pio XI. u okružnici Quas primas:

,,Narode će se godišnjim slavljem ovog blagdana podsjetiti da ne samo pojedinačne osobe, nego i vladari i vlastodršci trebaju iskazati javnu čast i poslušnost Kristu.”

Na godišnjicu obraćenja Poljske

Odluka da se Krista proglasi Kraljem Poljske poklapa se s 1050. obljetnicom krštenja Poljske koja se tradicionalno pripisuje za Veliku subotu, 14. travnja 966., kada je Mješko I., prvi poljski vladar, primljen u Katoličku crkvu. I dok su mnogi njegovi podložnici ostali u poganstvu, revni misionarski rad u stoljećima nakon Mješkovog krštenja doveo je do potpune kristijanizacije zemlje do kraja 12. stoljeća. Obraćenje Poljske došlo je u providonosno vrijeme kada su druga slavenska kraljevstva, uključujući Kijevsko-rusko u 988. počela dovoditi Kristovo svjetlo narodima dugo pokrivenim u tami praznovjerja i idolopoklonstva.

Drugi narodi pridružuju se u javnim posvetama

Proglašenje Kristovog kraljevanja nad Poljskom slijedi dva nedavna čina nacionalnih posveta. Prvo je 21. listopada peruanski predsjednik Pedro Pablo Kuczynski posvetio svoju zemlju Presvetom Srcu Isusovom i Bezgrješnom Srcu Marijinom tijekom nacionalne jutarnje molitve:

,,Po vlasti koja mi je dana, izvršavam čin posvete sebe, svoje obitelj i Republike Peru, za ljubav i zaštitu svemogućeg Boga po zagovoru Presvetog Srca Isusovog i Bezgrješnog Srca Marijinog.”

Potom je dva dana kasnije ukrajinski grkokatolički patrijarh Sviatoslav Ševčuk na obred održanom u Fatimi posvetio Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinom sljedećim riječima:

,,Marijo, stojimo danas pred tvojim licem i posvećujemo se Tvojem Bezgrješnom Srcu i stavljamo pod tvoju zaštitu Ukrajinu i druge istočne europske narode i svijet. Prikazujemo ti svu patnju i trpljenje Ukrajine jer samo po obraćenju i pokajanju dolazi mir. Primi naše prikazanje i spasi naš narodi, zemlju i svijet od grijeha i smrti."

Katolici se svugdje mogu nastaviti nadati i moliti da će njihovi vlastiti crkveni i svjetovni vođe uskoro slijediti te prekrasne primjere posvećenja naroda Gospodinu i Njegovoj Presvetoj Majci. Usprkos vladavini liberalne ideologije diljem svijeta, postoje oni koji nisu zaboravili da ljudi trebaju Boga više od svega i da mu narodi svijeta duguju nepridržanu poslušnost.

Izvor: sspx.org