Završila Križarska vojna svete Krunice

Završila je Križarska vojna koju je bio sazvao Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., a koja je trajala do 15. kolovoza 2016. do 22. kolovoza 2017.

Križarska vojna se molila na sljedeće nakane:

(I) da se učvrsti čašćenje Bezgrješnog Srca Marijina. Zbog toga su svi vjernici bili pozvani:

1. dnevno moliti Krunicu, sami ili u obitelji;

2. na usavršavanje predanja kroz pričesti zadovoljština na 5 uzastopnih prvih subota. Isto tako i na umnoženje dnevnih žrtvi u duhu okajavanja uvreda protiv Marije;

3. nositi Čudotvornu medaljicu te je dalje širiti;

4. posvetiti svoje kuće i stanove Bezgrješnom Srcu Marijinu.

(II) za pobjedu Bezgrješnog Srca Marijina

(III) za Papu i sve biskupe katoličkog svijeta, da posvete Rusiju žalosnom i Bezgrješnom Srcu Marijinu.

(IV) Za zaštitu Bezgrješnog Srca Marijina za Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i sve njegove članove kao i za sve redovničke zajednice Tradicije

Cilj koji je postavio biskup Fellay sastoji se u buketu od 12 milijuna Krunica i 50 milijuna žrtava za Gospu Fatimsku.

Pozivaju se stoga svi vjernici koji su se uključili u Križarsku vojnu da predaju ispunjene liste ili podatke o svojem doprinosu (broj izmoljenih Krunica i prikazanih žrtava) prigodom sljedećih Misa Svećeničkog bratstva ili da ih pošalju poštom na adresu Tajništva FSSPX-a (V. Lisinskog 1, 10370 Dugo Selo), odnosno elektroničkom poštom (fsspxhr(ET)gmail.com), da bi se oni mogli uvrstiti u sveukupnu evidenciju.

Nadbiskup Lefebvre: trebamo Srce Presvete Djevice Marije

Ovaj blagdan nesumnjivo stoji u posebnoj vezi s ukazanjima Gospe Fatimske i papa Pio XII. stavio je blagdan Bezgrješnog Srca Marijina na osminu Marijina uznesenja.

Da, sigurno je bilo i prije, od 17. stoljeća, čašćenja Srca Isusova i Marijina. Prošli smo tjedan slavili svetog Ivana Eudesa, koji je osnovao svoju družbu pod zaštitom Srca Isusova i Marijina. A naš Sveti Otac Pio XII. je na poseban način želio da častimo Bezgrješno Srce Marijino stoga što je ono potrebno našemu vremenu.

U ovim današnjim teškim vremenima, u kojima nam se oduzima ono što je prije kršćanima bilo samorazumljivo, trebamo objavu ljubavi našega Gospodina. Ona je stoljećima u kršćanstvu bila posve samorazumljiva: svugdje je bilo redovničkih kuća, u cijelomu kršćanstvu su se umnažali monaški i redovnički samostani. Oni su nastanjivali naša sela, naše zemlje i gradove, tako da se mogao dobiti dojam da smo na izvjestan način uronjeni u ljubav našega Gospodina Isusa Krista. Jer Njegova je ljubav takoreći bila vidljiva u svim kutcima i krajevima.

Tu su bili križni stupovi, slike Majke Božje, bilo je gostinjaca, ubožišta u kojima se primalo siromašne, putnike i bolesne. Ljubav našega Gospodina bila je vidljiva svugdje.

Ali kako je naše današnje vrijeme okorjelo! U našim gradovima i selima ne nalazimo više ljubav Božju. Sigurno, ima još ljudi koji su istinski predani našemu Gospodinu, ali koliko je njih malo u odnosu prema cijelomu pučanstvu! I koliko bi se još trebalo činiti u zemljama koje još ne poznaju ljubav našega Gospodina, u velikim zemljama poput Kine i cijele Afrike i koliko je puno drugih zemalja još toliko udaljeno od te ljubavi našega Gospodina!

Tako mi se čini da trebamo Svetu Djevicu Mariju u našemu vremenu. Trebamo Srce Presvete Djevice Marije da nam pomogne da ostanemo u našoj vjeri i da osjetimo tu toplinu ljubavi našega Gospodina Isusa Krista. Budući da to više ne možemo vidjeti našim očima, moramo imati uza sebe Djevicu Mariju. Mislim da je to razlog zašto Djevica Marija u Fatimi od nas želi da se molimo Njezinu Bezgrješnom Srcu. Trebamo tu božansku naklonost koja je prekomjerno sadržana u Srcu Djevice Marije.

Trebamo i Njezino Bezgrješno Srce: bezgrješno, što znači bez ljage, bez grijeha. Bog točno zna da oko nas u ljudima više nema uzora koji su se posve predali našemu Gospodinu Isusu Kristu, koji žive zakon našega Gospodina Isusa Krista, Njegov zakon ljubav, jer se u konačnici zapovijedi Božje daju sažeti u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

(Propovijed u Ecôneu prigodom blagdana Bezgrješnog Srca Marijina, 28. kolovoza 1976.)

Blagdan sv. Stjepana, kralja

Dana 20. kolovoza slavi se prema mjesnom kalendaru na području Mađarske, a također i Hrvatske (poglavito kao suzaštitnika zagrebačke katedrale), blagdan sv. Stjepana, kralja. Tom prilikom je u kapeli Bratstva u Budimpešti (posvećenoj titulu Patrona Hungariae) p. Marko Tilošanec održao sv. Misu i propovijed čiji tekst prenosimo u nastavku.

,,U prvom redu zapovijedam, savjetujem i preporučujem, predragi sine, ako želiš osvijetliti kraljevsku krunu, da katoličku i apostolsku vjeru čuvaš takvim marom i brigom te budeš za uzor svim podložnicima koje ti dade Bog“. Dragi vjernici, ovim riječima potiče sv. Stjepan, prvi mađarski kralj, svoga sina Emerika na vjernost svojemu predviđenomu kraljevskom staležu i poslanju da bi vjerno mogao ispuniti poslanje koje je primio od Boga. Kralj i državni poglavar je poput svakoga drugoga kršćanina pozvan na kreposni, sveti kršćanski život. On mora, kao i svaki vjernik, postati uzor za nasljedovanje Krista, svjetlo svijeta, po kojemu će svi moći pronaći put Kristu. Ali ne samo to: kralj ima jedan viši položaj i odgovornost – a to je za svoju zemlju i sve njezine stanovnike. On nije odgovoran samo za sebe i svoju obitelj, nego za cijelu svoju zemlju. Veliki teret, koji nije lako nositi. Stoga je on još više pozvan težiti prema kršćanskom savršenstvu i svetosti života da bi mogao vjerno ispuniti svoju službu.

Kralj ima zadaću vladati državom radi postizanja naravnih ciljeva: društvenog i gospodarskog napretka, reda, mira, pravde. Ali još više, kao što smo čuli u pismu sv. Stjepana: on je pozvan čuvati i poticati katoličku vjeru da bi tu vjeru koja je od Boga objavljena, ispovijedala i država. To je obveza svih država i državnika – da država službeno podupire katoličku vjeru jer samo u toj vjeri čovjek može pronaći spasenje, dok se na drugoj strani ne smije podupirati nijedna druga religija, jer sve one vode u propast. Zato katolička vjera mora postati i veza jedinstva. Ona mora postati bitni dio identiteta države i naroda, koji će odatle prožimati i njegovu kulturu i javni život. Moderni nacionalizam naučava da veza jedinstva i ideološka snaga jednog naroda leži u naciji, neovisno od vjere ili morala, ili da vjera u svakom slučaju zauzima jedno sporedno mjesto. Ali na to treba odgovoriti da se bez Boga, bez poslušnosti njegovim zapovijedima i zahtjevima, ne može graditi pravi mir, napredak ni budućnost.

Nebeska prijetnja kaznom

Ovo je uređeni isječak iz govora Johna Vennarija s konferencije pod naslovom: ,,Mijenja li Bog svoju volju?“

Fatima je nastavak i ponovna potvrda stalnog poziva s Neba za pokajanjem zbog posljednjih nekoliko stotina godina. Govorit ću o nekima od tih poziva, počinjući s porukom našeg Gospodina sestri Marie de Saint-Pierre u vezi pobožnosti Njegovom Presvetom Licu. Te poruke i zapisi uživaju potpuno odobrenje Katoličke Crkve i na mnogo načina su preteča fatimske poruke.

,,Zemlja je pretrpana zločinima“

Sestra Marie de Saint-Pierre bila je časna sestra karmelićanka u Toursu, Francuskoj, koja je živjela između 1816. i 1848. Naš Gospodin rekao joj je 24. studenog 1843. sljedeće riječi:

,,Zemlja je pretrpana zločinima. Kršenje prve tri zapovijedi Božje naljutilo je mog Oca. Sveto Ime Božje vrijeđa se, sveti se dan Gospodnji profanira, zlobi nema kraja. Ti grijesi uzdižu se pred prijestolje Božje i uzrokuju Njegov gnjev koji će uskoro planuti ako Njegova pravda ne bude zadovoljena. Nikada prije ti zločini nisu dosegli takav stupanj.“

Ranije, 24. kolovoza 1843., sestra Marie de Saint-Pierre primila je posebno priopćenje od našeg Gospodina: ,,Otvorio mi je svoje Srce i skupljajući ondje snage moje duše, obratio mi se ovim riječima: ,,Moje ime huli se posvuda. Čak i djeca hule“. Pomogao mi je da spoznam kako je to strašan grijeh, čak gori nego drugi, koji teško ranjavaju Njegovo božansko Srce. Svetogrđem grješnik proklinje Boga u Lice, otvoreno ga napada, poništava otkupljenje i proglašava svoju vlastitu propast i osudu. Svetogrđe je otrovna strijela koja stalno ranjava Njegovo Božansko Srce. Rekao mi je da želi dati Zlatnu strijelu kojom ljupko pogađamo Njegovo srce i zacjeljujemo te rane koje je nanijela zloba grješnika.“

Ovo je izvorna molitva Zlatna strijela s kojom je većina od nas upoznata:

,,Neka je uvijek slavljeno, blagoslovljeno, ljubljeno, čašćeno i uzvisivano presveto, preslavno, najdubljeg klanjanja dostojno, silno i neizrecivo Ime Božje, na nebu, na zemlji i u podzemlju, od svih stvorenja Božjih i po Božanskom Srcu Gospodina našega Isusa Krista, u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Amen.“

Naš Gospodin rekao je da ta molitva daje ,,poplavu milosti za grješnike“. Vidimo da nam Nebo olakšava da pomognemo spašavati duše. Možemo upamtiti te molitve koje nam je dalo Nebo i stalno ih ponavljati da bi utješili našega Gospodina i dali zadovoljštinu. Poanta je sljedeća: Nebo nas stalno traži da dajemo zadovoljštinu. 

Časopis Christus Rex - br. 13

Iz tiska je izašao novi, 13. broj časopisa Christus Rex. Časopis možete pročitati i besplatno skinuti s naše stranice na ovoj poveznici, a osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkog bratstva.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti besplatno tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

fsspxhr(et)gmail.com

Sadržaj:

Predgovor: Politika zabijanja glave u pijesak – o sljepoći duha

Blagoslov Kapele sv. Josipa u Zagrebu

Fatima: velike tajne od 13. srpnja 1917.

Kako bi se katolici trebali odijevati

Svećeniče, gdje je tvoja Misa? – Razgovor s p. Vidkom Podržajem

Četvrta fatimska tajna

Blagdan sv. Ladislava - obveze državnih vladara

Obred prve pričesti (Rijeka, 29. travnja 2017.)

Pismo ravnatelja MI br. 6

Dragi vitezovi Bezgrješne,

kadgod sveti Maksimilijan Kolbe govori o Gospi, obično se služi istim naslovima: „Bezgrješna“, „Nebeska majka“ ( koju je obično oslovljavao nježnim nadimkom Mamusia – majčica), i ,,Kraljica neba i zemlje“.

Sada želimo detaljnije proučiti posljednja dva naslova, jer je cilj i velika želja svakog viteza stalno sve bolje upoznavati i ljubiti Bezgrješnu i da je i drugi isto tako upoznaju i ljube.

Svi vjerni katolici mole se i pjevaju Gospi kao majci i kraljici, stoga se možda čini suvišno trošiti vrijeme na tako očigledne stvari.

No ipak, usuđujem se reći da upotrebljavamo riječi koje nikada nećemo razumjeti u njihovoj punini. Što znači biti majka? Dobra majka je posve vezana za svoje dijete, voli ga svim srcem svojim i voljela bi mu dati sve što i sama posjeduje. Daje djetetu život, njeguje ga, odijeva, brine se za njegovu tjelesnu i duhovnu dobrobit, odgaja ga i uvodi u život. Štiti ga od opasnosti i žrtvuje se samo da dijete bude dobro i sretno.

Ako to primijenimo na Gospu, onda moramo biti uvjereni da ONA nije samo majka ove vrste, već da njezino majčinstvo beskrajno nadilazi te uvjete i definicije. Sv. Ljudevit Montfort pokušao je objasniti Gospinu ljubav prema njezinoj djeci na sljedeći način: ,,Ona ih ljubi nježno, nježnije nego sve majke svijeta zajedno. Ulijte svu tu ljubav u srce jedne majke za jedino dijete. Ljubav te majke zacijelo bi bila neizmjerna. Pa opet Marijina ljubav za svako njezino dijete ima više blagosti nego što ima ljubav majke za to jedino dijete.“ Razmatranje o tim riječima dovoljno je da nam se zavrti u glavi! Ali tu stižemo blizu istini, pravome značenju: Marija je moja majka! Ali nama je teško to doista vjerovati: „Moja Gospo! Ja vjerujem da me voliš! Ali da me toliko voliš je tako začuđujuće; ne samo više nego što je sv. Monika voljela svog sv. Augustina, ne samo 10 puta više, već milijun puta više!“.

A tako je s nama i kada se radi o poznatim naslovima, na primjer: „Majka od trajne pomoći“: u svakom trenutku, danju i noću, u svim situacijama, Gospa nam čezne dati u obilju svu svoju pomoć, svu moć i milost, svo svjetlo i snagu. Ili ,,Majka dobroga savjeta”: ne samo da nam tu i tamo da neki mali savjet, već u svakom trenutku i svakoj situaciji i svakoj prilici želi nam rasvijetliti i pružiti razumijevanje što točno trebamo učiniti ili izbjegavati. 

Velika devetnica spasa

Dvanaest obećanja Srca Isusova onima koji će odgovoriti njegovim željama da učine te ono bude upoznato, ljubljeno i čašćeno:

1. Dat će svima potrebne pomoći u njihovu staležu.

2. Kroz pobožnost njegovu Srcu udijelit će pomoć obiteljima koje imaju kakve potrebe i ujedinit će razdijeljene obitelji.

3. Tješit će ih u svim njihovim nevoljama.

4. Bit će im sigurno utočište u životu i napose u času smrti.

5. Udijelit će obilan blagoslov na sve njihove pothvate.

6. Grješnici će naći u njegovu Srcu izvor i ocean milosrđa.

7. Kroz pobožnost njegovu Srcu privest će prvotnoj revnosti redovničke zajednice i pojedine vjernike.

8. Revne duše uzdići će se u kratkom vremenu do velike savršenosti.

9. Blagoslovit će sva mjesta gdje slika njegova Srca bude izložena.

10. Svima koji budu radili oko spasenja duša, dat će milost da taknu i najokorjelija srca.

11. Svi koji budu širili ovu pobožnost, dok budu ustrajali u tom poslu, imat će imena upisana u njegovu Srcu.

12. Jednog petka, za vrijeme svete pričesti, On mi je, uputio ove riječi: ,,U prekomjernom milosrđu svoga Srca, obećajem ti, da će njegova svemoguća ljubav udijeliti milost konačne pokore svima onima, koji se budu pričestili kroz devet prvih petaka uzastopce. Neće umrijeti u mojoj nemilosti, niti bez svetih sakramenata. Moje Srce bit će im sigurno utočište u tom posljednjem času.“ Ovo 12. obećanje još se zove i Veliko obećanje.

Jesi li već obavio veliku devetnicu spasa? Ako nisi, možeš odmah početi.

Vitezovima Bezgrješne

Kao prvo, želim izraziti svoju duboku zahvalnost na vašoj velikodušnosti što u ovoj godini želite biti istinski „apostoli Fatime“, odgovarajući velikodušno na poziv Generalnog poglavara da se pridružite Križarskoj vojni, koja se ovaj puta ne sastoji samo od molitve krunice, nego i od prikazivanja mnogih žrtava našoj Gospi Fatimskoj, da njezin svečani zahtjev napokon bude ispunjen. Na taj način ćete činiti ono što je Gospa zatražila 19. kolovoza 1917. u Valinhosu: “Molite i činite žrtve; toliko duša ide u pakao jer nitko ne moli niti čini žrtve za njih“. Ako promatramo tu jednostavnu rečenicu, lako ćemo otkriti silnu žalost i patnju njezina Srca. Ako se netko pita zašto je to Gospa rekla, odgovor je jednostavan: majka koja voli svoju djecu skoro neizmjerno, mora sa silnom žalošću gledati kako mnoga od njih zauvijek odlutaju s pravog puta. Ali možda je jedna druga vrsta žalosti još dublja: Ona, djeliteljica svih milosti, stojeći pod križem, primila je od svog raspetoga Sina sve milosti za obraćenje i posvećenje svih ljudi. Međutim, prema Božjoj volji se te milosti mogu „osloboditi“ i poteći u duše samo ako Ona pronađe sredstva ili kanale za prenošenje tih milosti iz njezina Bezgrješnoga Srca u te duše.

Koja je čast biti pozvan od naše Nebeske Kraljice, biti izabran za takvu istaknutu povlasticu! Koja je čast dobiti takav zadatak koji nadmašuje najveća i najvrednija djela koja može neko ljudsko biće učiniti! Vladati svim zemljama, biti profesor najučenijim ljudima, biti liječnik i dati svima dvadeset godina života više... svi takvi neostvarivi snovi ništa su u usporedbi s činjenicom da jednom postanemo sredstvo Bezgrješne u davanju besmrtnog života duši, u mijenjanju sudbine čovjeka iz vječnog prokletstva u vječnu radost!

Ali jao! Koja je najdublja žalost naše Nebeske Majke? Ona daje tolike milosti, bdije nad svojim voljenim djetetom, odgaja, hrani, štiti, upravlja svoje nebeske oči danju i noću prema njemu, tako da mu zlo ne može naškoditi. Ali dijete je često gluho na njezine ponizne zahtjeve, njezina tjeskobna šaputanja, njezine suze: „Dijete moje, molim te, moli i čini žrtve, jer mnogi idu u pakao! Pomozi mi spasiti duše!“.

Nije li Ona 50 godina nakon Fatime dokazala svijetu i svim katolicima koliko mnogo cijeni velikodušnost svojih instrumenata, legionara, vitezova, plave vojske? Nije li spasila milijune zbog njihovih nastojanja i pobijedila u svim bitkama protiv đavala utjelovljenih u tim komunističkim i masonskim zvjerima?

A posljednjih pedeset godina? Zar se ne mogu sažeti kao potpuni prezir prema zahtjevima naše Majke i Kraljice? Njezine vojske su udaljene, uništene. Vapaj Majke za spašavanjem njezine izgubljene djece uglavnom se ignorira.

Politika zabijanja glave u pijesak – o sljepoći duha

,,Da bismo mogli izraziti zlo, stvorili smo si simboličke figure poput đavla“. Ovim riječima je nedavno izazvao pozornost Arturo Sosa Abascal, isusovački general. Takva izjava iz ustiju jednog od najviših crkvenih ljudi može zapanjiti, ali nažalost u stvarnosti nije iznenađujuća jer odražava stav koji je u teološkim krugovima vrlo raširen. Ozbiljne vjerske istine potisnuti u svijet legendi vrijedi danas kao moderno, up-to-date i prosvijećeno; jer, konačno, ne želimo da nam se cijeli svijet smije. Ljubav prema svijetu je, uostalom, nespojiva s ljubavlju prema istini. Jer postojanje demona kao i pakao koji je za njih stvoren, su od Boga objavljene istine koje su u Svetom Pismu naročito potkrijepljene te od Crkve definirane kao dogme. Ne moći ili ne htjeti uvidjeti ono očito naziva se sljepoća duha, koja je prema sv. Tomi Akvinskom jedna od četiriju rana duše uzrokovanih istočnim grijehom. Sljepoća duha ne znači u prvom redu nedostatak spoznajne moći – njome su pogođeni i visoko inteligentni ljudi, nego se ona sastoji u jednoj čudnoj kratkovidnosti koja ne uviđa daljnje, duhovne i nadnaravne zbiljnosti onkraj materijalnog svijeta. U kojoj je mjeri ta sljepoća zahvatila čovjeka spoznajemo na činjenici da moderna misao počiva na filozofskom načelu agnosticizma, koji osporava svaku nadosjetilnu spoznaju istine. Za agnosticiste su posebice pitanja o onostranom životu i čovjekovoj sudbini jednom zauvijek zapečaćena knjiga. Pri čemu je za njih i za agnosticistički zadahnute teologe, paradoksalno, jedno ipak istinito: nema pakla!

Ako je ikada bilo opasne politike zabijanja glave u pijesak (poput noja), onda je to ta. Ljudi vjeruju da kada zatvore oči pred tom neugodnom zbiljnošću, da su je se tada oslobodili. Od antike se noju pripisivalo da u opasnosti zabija glavu u pijesak, što on u stvarnosti ne čini. Ali ljudi da! A koliko tek katolika to čini!

Ova 'nojeva metoda' posebno obilježava stav duha u današnjem vremenu. Još se nikada nisu neizbježne zbiljnosti, naročito briga oko vječnog spasenja i opasnosti vječne propasti, tako sustavno izbjegavale kao danas.

Zato bi trebala biti nužna zadaća Crkve da otupjele ljude uputi na te ozbiljne zbiljnosti, da im jasno posvijesti da imaju dušu koju trebaju spasiti za svoj vječni život. Ali događa se upravo suprotno! Ako se pojedini svećenici i odvaže podsjetiti na ozbiljnost života, upast će u nevolje ili čak biti otpušteni. Ako si nebrojeni crkveni pastiri moraju predbaciti da zakazuju u kojoj od svojih obveza, onda je to ova krivična nebriga za vječno spasenje ljudi i tlačenje onih koji još uistinu žele voditi duše prema Nebu.

Kada se Majka Božja ukazala u Fatimi, željela nam je, unaprijed spoznajući tu strašnu sljepoću duha, dati lijek. Prije točno 100 godina, 13. srpnja 1917., troje djece vidjelaca vidjelo je pakao. To je viđenje za njih bilo tako strašno, da bi po izjavi sestre Lucije bili umrijeli, da ih posebna Božja milost nije uzdržala na životu.

Letak o obljetnici fatimskih ukazanja

Iz tiska je izašao letak koji slikovitim prikazima i pojašnjenjima prikazuje najvažnije značajke fatimske poruke povodom 100. obljetnice fatimskih ukazanja. Letak možete nabaviti prigodom sv. Misa Svećeničkog bratstva sv. Pija X. ili narudžbom na mail adresu bloga (christusrexhrvatska(ET)gmail.com), odnosno na adresu Tajništva FSSPX-a (V. Lisinskog 1, 10370 Dugo Selo). Letak se dijeli besplatno uz mogućnost davanja dobrovoljnog priloga.

Ispod lijeve Kristove ruke na Križu ispisuju velika slova – s izgledom kao da su od kristalno čiste vode, riječi: ,,Milost i milosrđe“. Na to mi je Gospa kazala: ,,Toliko puno duša bit će od Božje pravednosti osuđeno zbog grijeha koje su počinili protiv mene. Molim da za njih činite zadovoljštinu.“ (Tuy, Španjolska, 13. 6. 1929.)

,,Gospa nam je pokazala jedno veliko vatreno more, koje izgleda kao da je u dubini zemlje. U tom moru vidjeli smo uronjene đavle i duše, kao da su prozirno crne ili smeđe, užareno ugljevlje u ljudskom liku. Lebdjele su u plamenu, vatra je izlazila iz njih skupa s oblacima dima i bacala ih je u zrak.“ (sestra Lucija, viđenje od 13. srpnja 1917.)

,,Odakle dolazite? – pitala sam je. – Dolazim s Neba! – A što želite od mene? – Isus se želi tobom poslužiti da me ljudi upoznaju i uzljube. On želi na zemlji utemeljiti čašćenje mog Bezgrješnog Srca. Tko to prihvati, obećavam mu spasenje, a te će duše Bog uzljubiti poput cvijeća koje ja postavljam za ukras Njegovom prijestolju.“ (Fatima, ukazanje Majke Božje 13. svibnja i 13. lipnja 1917.)

,,U najavljenom trenutku prestala je kiša. Izbili su oblaci, a Sunce je zasjalo poput ploče od tamnog srebra u svom zenitu i počelo plesati na divlji, zanosan način. […] Boje koje je Sunce malo pomalo preuzimalo bile su lijepe i svjetleće... Čudo, kao što je povikao puk, ili naravni fenomen, kao što kažu učenjaci? To u ovom trenutku ne želim reći sa sigurnošću, nego definitivno potvrditi ono što sam vidio...“ (Avelino de Almeida)