Nitko iskren u Crkvi danas ne može poreći da se nalazimo u situaciji koja nema povijesnog presedana. Kakva god bila naša konačna prosudba o naravi reformi provedenih u Crkvi na Drugom vatikanskom saboru ili nakon njega, svatko mora priznati da su te reforme u najmanju ruku vrlo teško spojive s prethodnom tradicijom Crkve i da nailazimo na barem prividne kontradikcije. Konačni će sud od pojedinca do pojedinca, od skupine do skupine, varirati, i to ovisno o odnosu prema dotičnom presedanu – da najviše instance crkvenih autoriteta od katolika danas traže prihvaćanje tih reformi.
Kakav uopće može biti naš odgovor na takvu situaciju? Neki će reći da ništa drugo ne dolazi u obzir osim prihvaćanja tih reformi. Jer na temelju čega bismo se mogli tome suprotstaviti i odakle nam pravo na to? To bi značilo odbijanje autoriteta onih koji iza njih stoje – pape i biskupa, i ugrožavanje vlastitog zajedništva s Crkvom. To svakako, kao pravilo u redovnom životu Crkve, stoji. Crkva nas vrlo ozbiljno obvezuje da prianjamo ne samo uz onaj nauk koji je konačnim činom, na dogmatski način, definiran (što je neophodno da bismo se uopće mogli smatrati katolicima), nego i na sve one odredbe i nauk koji ne uživa zaštitu nezabludivosti, već se iznosi na način redovnog naučavanja i djelovanja Crkve. To je istina koju Crkva čvrsto drži i naučava, o čemu imamo učiteljske izraze više pretkoncilskih papa, a i sam Drugi vatikanski sabor ponavlja tu istinu:
„22. Obveza kojoj se u potpunosti moraju pokoravati katolički učitelji i pisci ograničena je samo na ono što nepogrješivi crkveni sud predoči da svi trebaju vjerovati kao vjerske dogme.“ (Pio IX., Syllabus [osuđena teza])
„Jednako se tako ne smije smatrati da se mi ne moramo složiti s učenjima iz enciklika, pod izgovorom da one ne predstavljaju izraz papinskoga najvišeg učiteljstva. Naime, riječ je o učenjima redovnog učiteljstva za koje također vrijedi: ‘Tko vas sluša, mene sluša’ (Lk 10,16). Uz to, sve ono što enciklike donose i stavljaju na srce već je i zbog drugih razloga baština katoličkog nauka. Ako nadalje vrhovni svećenici u svojim aktima namjerno iznose sud o nekom spornom pitanju o kojem postoje kontroverze, svima je očito da to pitanje, nakanom i voljom samih papa, ne može biti nešto o čemu bi teolozi mogli slobodno raspravljati.“ (Pio XII., Humani generis, 20)
„Taj pak religiozni posluh volje i razuma treba da se na osobit način iskazuje autentičnom učiteljstvu Rimskoga Biskupa i kad ne govori ‘ex cathedra’; tako naime da se njegovo vrhovno učiteljstvo sa štovanjem priznaje i iskreno pristaje uz mišljenja od njega iznesena prema očitovanoj namjeri i volji njegovoj, koja se osobito vidi ili iz naravi dokumenata, ili iz čestog predlaganja istog nauka, ili iz načina izražavanja.“ (Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium, 25)
To je, ponovimo još jednom, redovan i siguran nauk. Međutim, je li to sve što možemo reći o tom pitanju? Da bismo dobili cjeloviti uvid u ovo pitanje, moramo najprije ukratko razmotriti sâmo pitanje naravi crkvenog naučavanja. Da bismo ispravno razumjeli način na koji nas Crkva obvezuje na pristanak u pojedinim izričajima, moramo uzeti u obzir pojam teoloških kvalifikacija. To je pojam kojim označujemo težinu i stupanj obvezatnosti pojedinih doktrinarnih izričaja. Kao što smo već spomenuli, nema svaki izraz naučavanja ili svaka izjava uopće i postupak, učinjen od strane pape ili crkvenog sabora, jednaku težinu obvezatnosti. Apsolutno nas obvezuje jedino nezabludiv, dogmatski nauk – koji u najstrožem smislu pripada božanskoj objavi. Tu se radi o istinama koje nam je sam Gospodin objavio i koje su nužan uvjet da bismo se mogli smatrati katolicima i pripadali Crkvi. Ostale izjave, koje ne nose u sebi oznaku nezabludivosti, mogu obvezivati na različit način – ovisno o težini njihove utemeljenosti u izjavama crkvenog učiteljstva i predaje. Budući da te izjave nisu po sebi nezabludive, vrijedi za njih (opet u ovisnosti o njihovoj utemeljenosti na teološkim izvorima) i ono suprotno – da postoji, doduše u iznimnim i rijetkim slučajevima, ali opet kao realno, mogućnost njihovog odstupanja od nauka, koji nosi sa sobom jači stupanj obvezatnosti. U tom pak slučaju pojedinac ima slobodu, pravo, pa ponekad (ovisno o stupnju očevidnosti takve kontradikcije) i obavezu uskratiti pristanak na takve izjave ili postupke, te im se čak javno suprotstaviti. To je jasan, siguran i logičan teološki nauk koji nalazimo posvjedočen u crkvenoj predaji – brojnim izjavama crkvenih naučitelja i eminentnih teologa. Navest ćemo ih ovdje po redu.
Tu je najprije najveći među svim naučiteljima – sv. Toma Akvinski, kojemu Crkva pridaje naslov sveopćeg i anđeoskog naučitelja i čiji je nauk od strane Crkve prije koncila bio propisan kao obvezan te kao mjerilo i uzor u teološkim studijima. Sv. Toma utemeljuje ovaj nauk na onom poznatom odlomku koji nalazimo u sv. Pismu, kada se sv. Pavao kao podložnik suprotstavio sv. Petru, čiji je postupak dovodio u opasnost vjersku istinu o neobvezatnosti židovskog zakona u novom savezu:
„Kada postoji neposredna opasnost za vjeru, podložnici trebaju osporiti izjave prelata, pa i javno. Tako je i sv. Pavao kao podložnik sv. Petra javno osporio njegov postupak zbog neposredne opasnosti od sablazni u pitanju vjere. I kako nam govori glosa sv. Augustina (Ad Galatas 2, 14): ‘Sveti Petar je dao primjer onima koji upravljaju, da ako ikada skrenu s pravoga puta, ne odbiju opomenu kao nešto nedostojno, čak i ako dolazi od njihovih podložnika.“ (sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II.II, q. 33, a. 4)
Zatim dolazi crkveni naučitelj sv. Robert Bellarmin, koji se osvrće ponajprije na pitanje mogućnosti suprotstavljanja papi u slučajevima sukoba sa zemaljskim vlastodršcima u području građanskog poretka, ali u to uključuje i pitanje opasnosti za dušu i uništenje Crkve, koji se tiču same vjere:
„Kao što je zakonito oduprijeti se Vrhovnom svećeniku koji nasrće na tijelo, tako je zakonito oduprijeti se onome koji nasrće na dušu ili remeti građanski poredak, ili još više, želi uništiti Crkvu. Kažem da je zakonito oduprijeti mu se ne čineći ono što odredi i sprječavajući izvršenje njegove volje; ipak, nije zakonito suditi mu, kazniti ga ili svrgnuti, jer su to čini koji pripadaju poglavaru.“ (De Romano Pontifice, II, 29)
Nadalje, kardinal Juan de Torquemada, službeni teolog Firentinskog sabora i veliki branitelj nauka o papinskom primatu nasuprot tadašnjoj zabludi koncilijarizma, istovremeno jasno prepoznaje činjenicu da papinski primat nije neograničen i apsolutan, već točno određen obvezom čuvanja vjere koja je Petrovim nasljednicima predana od Gospodina. On razlikuje božanski ustanovljenu službu i točan pojam njezinog izvršavanja od činjenice da je papa također Božji službenik koji ima svoju ljudsku narav i da u toj ljudskosti može izjaviti ili učiniti nešto što odstupa od zahtjeva njegove papinske službe. Napose se osvrće na obvezu čuvanja Tradicije, u kojoj najvažniji dio predstavljaju liturgijski obredi. Kao svjedok Tradicije, koja ne dopušta radikalne promjene u liturgiji, ističe važnost njezinog očuvanja, utoliko da bi papa koji ugrožava to načelo, mogao upasti u raskol. U prilog tome poziva se na jednog od najvećih srednjevjekovnih papa, Inocenta III.:
„Papa se može odvojiti od Krista bilo neposlušnošću Kristovom zakonu ili izdajući zapovijed koja je protiv božanskog ili naravnog prava. Čineći to, papa se odvaja od tijela Crkve jer je tijelo samo povezano s Kristom po poslušnosti. Na taj način papa bi, bez sumnje, upao u raskol… Posebno to vrijedi u vezi božanske liturgije, kao npr., kada osobno ne bi želio slijediti sveopće običaje i obrede Crkve… Stoga papa Inocent III. (u djelu De consuetudine) tvrdi, da je potrebno pokoravati se papi u svim stvarima sve dok sam ne ide protiv sveopćih običaja Crkve, ali ako postupa protiv sveopćih običaja Crkve, ‘neka ga se u tome ne slijedi’.“ (Summa de Ecclesia, II, 49)
Isti nauk artikulira i Francisco Suarez, najveći teolog isusovačkog reda (koji će zbog svojeg sjajnog nauka dobiti naslov doctor eximius et pius), te izjavljuje da bi papa postao raskolnik „ako bi htio promijeniti sve liturgijske ceremonije koje počivaju na apostolskim tradicijama.“ (Tractatus de caritate, disp. 12, sect. 1, br. 2)
Isto tako, na drugom mjestu izriče jasnu posljedicu koja proizlazi kada bi rimski prvosvećenik ugrožavao vjeru – da pred nama stoji pravo i obveza da se u tom slučaju papi odupremo:
„Ako papa odredi nešto protivno zdravom moralu, ne treba ga slušati. Ako poduzme nešto što je očito protivno pravednosti ili općem dobru, zakonito je oduprijeti mu se.“ (Tractatus de fide dogmatica, rasp. 10, pogl. 6, br. 16)
Konačno, navodimo novije teološke priručnike uglednih i priznatih teologa, koji na jasan način izražavaju taj toliko važan nauk za današnji crkveni trenutak – da autoritet papa i crkvenih sabora nije neograničen i da u onim izjavama koje nisu zaštićene oznakom nezabludivosti, ako se na sigurnim i očitim temeljima utvrdi da nešto nije u skladu s tradicionalnim katoličkim naukom, postoji pravo i obveza da se radi dobra Crkve i spasenja duša uskrati pristanak na te izjave, pa i da ih se ospori, kako bi se otklonila pogibelj daljnjeg širenja zablude:
„Ti čini učiteljstva rimskog prvosvećenika koji nemaju oznaku nezabludivosti, ne obvezuju pojedinca na vjerski pristanak i ne nameću apsolutnu i definitivnu podložnost. Ali dužnost je da pojedinac prione uza svaku takvu odluku vjerskim i nutarnjim pristankom, budući da oni potpadaju pod čine vrhovnog učiteljstva Crkve te su utemeljeni na čvrstim naravnim i nadnaravnim razlozima. Obveza o njihovom prihvaćanju može prestati samo u slučaju, koji se događa vrlo rijetko, ako osoba koja je sposobna prosuditi takvo pitanje, nakon opetovanih i vrlo brižnih analiza svih argumenata, dođe do uvjerenja da se u dotičnu odluku uvukla zabluda.“ (Diekamp, Theologiae Dogmaticae Manuale, sv. I, str. 72)
„Pojedinac mora prianjati uz dekrete rimskih kongregacija sve dok ne postane pozitivno siguran da se radi o pogrješci. Budući da kongregacije po sebi ne daju apsolutno siguran argument u prilog određenog nauka, pojedinac može ili je čak dužan istražiti razloge za taj nauk. Stoga će se ili dogoditi da će takav nauk biti postupno prihvaćen u čitavoj Crkvi, postižući na taj način uvjete za nezabludivost ili će se dogoditi da će malo pomalo biti otkrivena zabluda. Budući da vjersko prihvaćanje o kojem govorimo nije utemeljeno na metafizičkoj sigurnosti, već samo na moralnoj i općenitoj, ono ne isključuje svu sumnju o zabludi. Iz tog razloga, čim se pojave dostatni motivi za sumnju, čin prihvaćanja valja razborito obustaviti; ipak, dok god se takvi motivi za sumnju ne javljaju, autoritet kongregacija je dovoljan da obvezuje pojedinca na prihvaćanje.“ (Pesch, Praelectiones Dogmaticae, sv. I, str. 314-315)
„Kada Crkva ne naučava sa svojim nezabludivim autoritetom, nauk koji se izlaže nije kao takav nepromjenjiv. Iz tog razloga, ako se kojim slučajem, u pretpostavci koja je ipak rijetka, nakon vrlo brižljivog ispitivanja stvari, nekome učini da postoje vrlo teški razlozi protiv izloženog nauka, bit će zakonito, bez da se upadne u preuzetnost, odbaciti unutarnji pristanak.“ (Merkelbach, Summa Theologiae Moralis, sv. I, str. 601)
„Ako protiv (odluka autentičnog Učiteljstva, bilo biskupskog ili papinskog) u vjernikovom umu stoje teški i čvrsti razlozi, iznad svega oni teološki, zakonito je da bude na oprezu protiv zablude, dade svoj pristanak uvjetno, ili ga čak odbije.“ (Hurter, Theologiae Dogmaticae Compendium, sv. I, str. 492)
„U toj pretpostavci oko odluka koje nisu nezabludive, podložnik je dužan iskazivati svoj unutarnji pristanak, osim u slučaju gdje ima dokaz da je stvar koja se nalaže nezakonita (…) ako neka učena i obrazovana osoba ima vrlo težak razlog da povuče svoj pristanak, može to učiniti bez drskosti i bez grijeha.“ (Cartechini, Dall’Op. al Domma, str. 153-154)
Na temelju svega prethodnoga možemo izvući neke sigurne zaključke. Prvi je od njih da sve rečeno daje sigurno i čvrsto opravdanje reakciji tradicionalnih katolika na trenutno stanje krize u Crkvi. Moguće je s lakoćom i na jasnim temeljima utvrditi da se događa upravo slučaj koji spominju prethodno navedeni, eminentni teološki autori: da se u pojedinim spornim izjavama Drugog vatikanskog sabora, kod nove mise, te izjava i postupaka postkoncilskih papa i biskupa, stavljaju u sumnju, insinuiraju ili pak javljaju suprotnosti tradicionalnom katoličkom nauku.
Za to svjedoče najugledniji teolozi u Crkvi. Zanemarimo li ovdje samog nadbiskupa Lefebvrea koji je dao najjasniju i sveobuhvatnu analizu postkoncilskih reformi, tu su prije svega kardinali Ottaviani i Bacci, prvi od njih bivši pročelnik Svetog oficija, koji u Kratkom kritičkom pregledu dolaze do zaključaka da nova misa predstavlja zapanjujuće udaljavanje od katoličkog nauka o svetoj Misi i da je nužno opredijeliti se za tradicionalnu Misu. Tu su svjedočanstva znatnoga broja koncilskih otaca za vrijeme samog Koncila o neprihvatljivosti pojedinih izjava i shema, uglednih teologa kao što je msgr. Brunero Gherardini, pa i samih modernih teologa (uvaženih od službene Crkve, dotle da su neki čak honorirani kardinalskim imenovanjem), od kojih se brojni – pored svoje nevjere u obvezatnost tradicionalnog nauka, nisu libili priznati kako je novo usmjerenje Crkve u oštroj suprotnosti s Tradicijom. Tu su svakako i priznanja samih postkoncilskih papa – pape Pavla VI. o ulaženju dima Sotoninog u Crkvu, izravno ili neizravno priznanje Ivana Pavla II. (primjerice, u motupropriju Ecclesia Dei), da nije jasno na koji način uskladiti novi nauk i postupke s tradicionalnim naukom, a posebno pape Benedikta XVI. – u svojim izjavama prije izbora za papu, pa i nakon toga (samim pozivom na tzv. ‘hermeneutiku kontinuiteta’, koja svjedoči o postojanju vrlo ozbiljnog diskontinuiteta). Tako da se s potpunom sigurnošću može utvrditi ono temeljno: da u 50 godina nakon Koncila nitko nije uspio, pa ni ozbiljno pokušao, objasniti na koji način spojiti primjerice novi ekumenizam s tradicionalnim naukom o pogibeljnosti krivih religija i dogmom da izvan Crkve nema spasenja, vjersku slobodu s naukom o Kristovom društvenom kraljevanju, kolegijalnost s naukom o vrhovnoj vlasti koja pripada samo papi. No još više, iskrena i objektivna analiza tih pitanja jasno utvrđuje da je te stvari realno nemoguće uskladiti s tradicionalnim naukom.
S druge strane, ovdje dobivamo odgovor na stav koji danas u Crkvi promiču tzv. neokonzervativci, koji drže da iz zahtjeva poslušnosti koju dugujemo prema papi i biskupima nije dopuštena nikakva otvorena kritika Koncila i postkoncilskih reformi. Vidimo kako taj stav u ovoj situaciji nije opravdan, s obzirom na to da su razlozi koji stoje u pozadini vrlo ozbiljni, i još više, da je neumoljivo inzistiranje na slijepoj poslušnosti, po kojoj je potrebno automatski odobravati svaki potez i izjave hijerarhije (jer bi to također navodno trebao biti zahtjev koji proizlazi iz papinskog autoriteta), stav koji nema veze s katoličkim naukom i koji mu je suprotan.
Napomenimo da se ovdje radi o jedinom i glavnom argumentu neokonzervativaca iz kojega dalje sve proizlazi i da se jedini odgovor može sastojati samo u opetovanju starih argumenata i sentimentalistički utemeljenim reakcijama. Možemo reći da se tu u susretu sa svjedočanstvom katoličkog nauka o pravom pojmu autoriteta i poslušnosti uvijek dogodi jedan ‘fatal error’ – sustav nailazi na nepoznanicu kojoj ne može pronaći rješenje i reakcija može biti samo ignoriranje argumenata i nastavak slijepog propagiranja starih argumenata na koje je već odgovoreno. I ne radi se ovdje samo o neokonzervativcima. Prema onom poznatom pravilu ‘extrema se tangunt’, pod istim pretpostavkama razvio se i drugi ekstremni sustav, a to je sedevakantizam. Razlika je samo u tome što neokonzervativci tu ‘nepoznanicu’ u svoj sustav ne prihvaćaju i nastavljaju slijepo promicati stara uvjerenja, dok je sedevakantisti prihvaćaju, ali budući da je jednadžba krivo postavljena, dolazi se do potpuno pogrješnih rezultata. Neokonzervativci dolaze do zaključaka da, budući da papa ni u čemu ne može pogriješiti i sve mora biti savršeno, tako to u Crkvi zaista jest bez ikakvog osvrta na problematična pitanja. Sedevakantisti pak, pošto ubace u sustav nepoznanicu – Koncil i postkoncilske reforme, uviđaju da one odstupaju od tradicionalnog nauka i – budući da papa mora biti de facto nezabludiv i savršen u stvarima koje nisu zaštićene nezabludivošću – zaključuju da to ne može biti papa.
Pretjerani i apsolutni pojam nezabludivosti nije pojava bez presedana koja bi se pojavila tek u novije vrijeme. Već u 19. st., u jeku velike borbe koju je Crkva pod vodstvom pape Pija IX. vodila protiv modernih zabluda (koje se tada još nisu uvukle u Crkvu već su bile ograničene na područje izvan nje), neki su katolici smatrali da je najefektivniji način za obranu protiv tih zabluda da se pojam nezabludivosti praktički protegne na svaki službeni papinski čin i izjavu. Tako se razvio nezdravi i pogrješan stav koji bismo mogli označiti izrazom papolatrije – gdje se praktično svaki papin potez ili izjava smatraju savršenima i da ne postoji nikakva mogućnost pogrješke, a time i opravdano kritičkoga stava i rezervacije na čvrstom temelju vjernosti jasno utvrđenom nauku Crkve.
Prvi vatikanski sabor u svojoj konstituciji Pastor aeternus jasno je definirao opseg papinske nezabludivosti. Ona se odnosi na izjave u kojima papa definira određenu vjersku istinu konačnim činom kao od Boga objavljenu. Svi ostali čini redovnog učiteljstva koji ne ispunjavaju te kriterije, nisu zaštićeni oznakom nezabludivosti te u pojedinim slučajevima mogu odstupati od obvezujućeg crkvenog nauka. Odatle možemo jasno spoznati koji je katolički pojam autoriteta i poslušnosti – da on nije apsolutan i neograničen, nego ovisan o višem autoritetu a to je onaj božanski, i da u slučaju kada se jasno i objektivno utvrdi da se radi o odstupanju ili opasnosti za katolički nauk u izjavama koje nemaju oznaku nezabludivosti, pojedinac ima obvezu i pravo oduprijeti se.
U tom smislu vrijedno je navesti izjavu velikog teologa Melchiora Cana koji je živio u razdoblju nakon Tridentskoga sabora: „Petru nisu potrebne naše laži ili laskanja. Upravo su oni koji slijepo i bez razlike brane svaku odluku rimskoga prvosvećenika, ti koji najviše potkopavaju autoritet Svete stolice – oni uništavaju, umjesto da učvršćuju njegove temelje“. To je stav koji svaki svjestan katolik treba slijediti u ovom vremenu velike konfuzije i jedne od najvećih doktrinarnih kriza Crkve u njezinoj povijesti.
