Christus Rex

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 85 (studeni 2015.)


Dragi prijatelji i dobročinitelji,

S porastom broja ubilačkih napada u Europi i Africi i s krvavim progonom mnogih kršćana na Bliskom istoku, ovi posljednji mjeseci pokazuju nam je koliko duboko nemirna situacija u svijetu. U Crkvi, nedavna Sinoda o obitelji i nadolazeći početak Svete godine izazivaju opravdane brige. S obzirom na ovu pomutnju, činilo nam se korisnim obavijestiti vas o našim razmišljanjima odgovarajući na vaša pitanja. Mislimo da će ovo izlaganje omogućiti da jasnije istaknemo kako mi, koji smo odani tradiciji, trebamo reagirati na probleme s kojima se danas suočavamo.

1. rujna, Papa Franjo je, na vlastitu inicijativu, odlučio dopustiti svim vjernicima da se ispovijedaju kod svećenika Bratstva sv. Pija X. tijekom Svete godine. Kako tumačite ovaj čin? Što to znači za Bratstvo?

Bili smo u stvari iznenađeni ovim činom Svetoga Oca povodom Svete godine, jer smo, kao i svi drugi, saznali o tome putem tiska. Kako razumjeti ovu gestu? Dopustite mi upotrijebiti jednu sliku. Kada požar bjesni, svatko razumije da ga oni koji za to imaju sredstva moraju nastojati ugasiti, pogotovo ako postoji manjak vatrogasaca. Dakle, kroz svih pedeset godina te strašne krize koja je potresla Crkvu, a osobito tragičnog nedostatka ispovjednika, naši svećenici su se posvetili dušama pokajnika, pozivajući se na slučaj nužde predviđen Zakonikom kanonskoga prava.

Kao rezultat Papina čina, tijekom Svete godine, imat ćemo redovitu vlast upravljanja. Na slici koju sam spomenuo, to je rezultiralo time da su nam dane službene oznake vatrogasaca, dok su nam takav status odbijali desetljećima. Po sebi, on ne dodaje ništa novo Bratstvu, njegovim članovima, odnosno njegovim vjernicima. Ipak, ta redovita vlast upravljanja će možda uvjeriti ljude koji nisu bili načisto ili druge koji nam se do sada nisu usudili približiti. Jer kao što smo rekli u priopćenju zahvale Papi, svećenici Bratstva žele samo jednu stvar: "vršenje vlastite službe u ispovjedaonici s obnovljenom velikodušnošću, slijedeći primjer neumorne predanosti koji je sveti Župnik Arški dao svim svećenicima."

Povodom Sinode o obitelji, poslali ste molbu Svetom Ocu, a zatim izjavu. Zašto?

Svrha naše molbe bio je ukazati što je moguće jasnije Vrhovnom svećeniku na ozbiljnost ovoga vremena i odlučujući utjecaj njegove prosudbe u moralnim pitanjima takve važnosti. Papa Franjo je primio na znanje naš stav 18. rujna, prije svog odlaska na Kubu i u SAD i obavijestio nas je da neće promijeniti ništa u katoličkom nauku u vezi s brakom, osobito njegovu nerazrješivost. No, bojali smo se da se, u praksi, neće uzimati u obzir značaj nerazrješivosti bračne veze. A to je u stvari ono što se dogodilo, s jedne strane, s motu proprijem koji je reformirao postupak proglašenja ništavnosti brakova, a s druge strane sa završnim dokumentom ove sinode. Stoga dakle moja izjava koja je trebala podsjetiti na stalno učenje Crkve o mnogim točkama o kojima se raspravljalo, a ponekad su se i dovodile u pitanje tijekom mjeseca listopada. Neću sakriti od vas činjenicu da mi se žalostan prizor koji je pružala ova Sinoda činio osobito sramotnim i sablažnjivim u nekoliko točaka.

Sramotno i sablažnjivo, kako?

Pa, na primjer, ova dihotomija između nauka i morala, između poučavanja istine i tolerancije grijeha i najnemoralnijih situacija. Jasno nam je da treba biti strpljiv i milosrdan s grješnicima, ali kako će se oni obratiti ako se njihovo grješno stanje ne osudi, ako oni više ne čuju nikoga govoriti o stanju milosti i njegovoj suprotnosti: o stanju smrtnog grijeha, koji nanosi smrt dušama te ih predaje paklenim mukama? Ako bi netko izmjerio beskonačnu uvredu koju najmanji smrtni grijeh nanosi Božjoj časti i svetosti, umro bi od zaprepaštenosti. Crkva mora čvrsto osuditi sve grijehe, poroke i zablude koje iskrivljuju istinu Evanđelja. Ona ne smije praviti nagodbe sa sablažnjivim ponašanjem ili odobravati krivo prihvaćanje takvog ponašanja ili javnih grješnika koji napadaju svetost braka. Zašto Crkva više nema hrabrosti govoriti na ovaj način?

Ipak, postoje neke pozitivne inicijative povodom ove Sinode, kao što su knjiga jedanaestorice kardinala (nakon knjige petorice kardinala prošle godine); jedno izdanje afričkih prelata; jedno katoličkih pravnika; priručnik trojice biskupa, itd.

Ove pozitivne inicijative koje su se pojavile nedavno promičući obranu braka i kršćanske obitelji daju nam tračak nade. To predstavlja spasonosnu reakciju, čak i ako određenim odgovorima ponešto nedostaje. Nadajmo se da to može biti početak buđenja cijele Crkve koja će dovesti do ispravljanja i stvarnog obraćenja.

Prošlog proljeća, u svojoj propovijedi u crkvi Saint-Nicolas-du-Chardonnet u Parizu, biskup de Galarreta je rekao da je Crkva, čini se, u procesu proizvodnje "protutijela" kojima se bori protiv neprirodnih prijedloga koje su davali progresivci o temi braka, koji se usklađuju s trenutnim običajima umjesto da traže da se njih izmijeni u skladu s evanđeoskim naukom. Ova reakcija je na moralnoj razini korisna. A budući da je moral usko povezan s naukom, to bi mogao biti početak povratka Crkve njezinoj tradiciji. Molimo za to svaki dan!

U ime milosrđa, neki prelati, poput kardinala Kaspera, pokušavaju, ako ne mijenjati nauk Crkve o nerazrješivosti braka, barem popustiti disciplinu o pričesti za razvedene i ponovo oženjene osobe ili promijeniti njezinu prosudbu o protunaravnim vezama. Što bismo trebali misliti o svim tim tzv. pastoralnim iznimkama?

Crkva može donositi zakone, to jest, uspostaviti svoje zakone, koji su jednostavno pojašnjenja božanskog zakona. No, u području braka o kojem se raspravljalo danas, Gospodin je već riješio to pitanje sasvim jasno: "Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja" (Mt 19, 6), i odmah nakon toga: "Tko otpusti svoju ženu ... čini preljub" (Mt 19, 9). Stoga Crkva treba učiniti samo jednu stvar: iznijeti vjernicima božanski zakon i brižljivo ga čuvati u crkvenim zakonima. Ni u kojem slučaju se Crkva ne može razilaziti s njime na bilo koji način; to bi značilo da ne uspijeva u svojem poslanju, koje je prenositi objavljeni polog vjere. Jednostavno rečeno, u ovom pitanju Crkva može samo izjaviti da brak nije uopće sklopljen, ali ni u kojem slučaju ne može poništiti ili razriješiti brak koji je po sebi valjan.

Naravno, crkveni zakoni mogu dodavati uvjete potrebne za valjanost braka, ali uvijek u skladu s božanskim zakonom. Crkva tako može proglasiti brak nevaljanim zbog nedostatka kanonskog oblika, ali ona nikada neće biti iznad božanskog zakona kojemu je podložna. Štoviše, potrebno je navesti da za razliku od ljudskog i crkvenog prava, božanski zakon ne dopušta iznimke, jer njega nisu napravili ljudi koji ne mogu predvidjeti sve moguće slučajeve te su dužni ostaviti prostor za iznimke. Beskonačno mudar Bog predvidio je sve moguće situacije, kao što sam napisao u molbi Papi: ,,Božji zakon, izraz Njegove vječne ljubavi za ljude, u sebi samome predstavlja vrhovno milosrđe za svako vrijeme, svaku osobu i svaku situaciju".

Nije li motuproprij od 8. rujna koji pojednostavljuje postupak proglašenja ništavosti ženidbe način opozivanja načela nerazrješivosti braka, korištenjem jednostavnih kanonskih izraza da bi se to zamaglilo?

Novi motuproprij koji regulira kanonske pojedinosti glede postupaka poništenja tvrdi, naravno, da je on odgovor na ozbiljan suvremeni problem: onaj brojnih razorenih obitelji. Ako se želi ispitati ove slučajeve kako bi se predložilo brže rješenje, ukoliko ono odgovara božanskom zakonu o braku, jako dobro! No, u ovom kontekstu modernog sekulariziranog i hedonističkog društva te crkvenih sudova koji već rade ono što je zabranjeno, ovaj motuproprij riskira postati pravna potvrda poremećaja. Rezultat bi mogao biti puno gori od preporučenog lijeka. Jako se bojim da je jedna od ključnih točaka Sinode možda riješena stvaranjem "stražnjih vrata" koja otvaraju put prema navodnom "katoličkom razvodu", jer konkretno se Crkva izlaže mnogim zlouporabama, posebno u zemljama gdje biskupi, osvojeni progresivizmom i subjektivizmom, provode vrlo malo nadzora...

U Svetoj godini koja započinje 8. prosinca, ne traži li se milost bez pokajanja ili obraćenja?

Istina je da, u trenutnoj klimi, poziv na milosrđe olako zanemaruje neophodni čin obraćenja, koji zahtijeva kajanje za vlastite grijehe i odbojnost prema grijehu kao uvredi prema Bogu. Tako sam izrazio žaljenje u posljednjem Pismu prijateljima i dobročiniteljima (br. 84) samodopadne potpore honduraškog kardinala Maradiage novoj duhovnosti čiji pojam milosrđa ne zahtijeva pokajanje.

Ipak, ako čitate pažljivo razne dokumente objavljene na temu Svete godine, osobito bulu proglašenja Jubileja, vidjet ćete da je prisutna temeljna ideja obraćenja i kajanja za grijehe kako bi se dobio oprost. Unatoč pozivanju na dvosmisleno milosrđe za koje se kaže da se sastoji od obnove "neusporedivog dostojanstva", ljudskog bića, a ne stanja milosti, Papa namjerava promicati povratak onih koji su napustili Crkvu te umnožava konkretne inicijative kako bi se olakšao pristup sakramentu pokore. Nažalost, on ne pita zašto je tako mnogo ljudi napustilo Crkvu i prestalo prakticirati svoju vjeru i bi li mogla postojati neka veza s određenim koncilom, njegovim "kultom čovjeka" i njegovim katastrofalnim reformama: neobuzdanim ekumenizmom, desakraliziranom i protestantiziranom liturgijom, slabljenjem morala, itd.

Mogu li onda vjernici odani tradiciji sudjelovati bez rizika od pomutnje u izvanrednoj Jubilarnoj godini koju je odredio Papa? Pogotovo jer ova Godina milosrđa namjerava proslaviti pedesetu obljetnicu II. vatikanskog za kojeg se smatra da je srušio "zidove" kojima je Crkva bila ograđena...

Sasvim očito se javlja pitanje našeg sudjelovanja u ovoj Svetoj godini. Da bi se to razriješilo, potrebno je razlikovati između: okolnosti koje su dovele do Svete ili jubilarne godine ili i same njegove biti.

Okolnosti su povijesne, povezane s glavnim obljetnicama Isusova života, posebno njegove otkupiteljske smrti. Svakih pedeset godina, ili čak svakih dvadeset i pet godina, Crkva uvodi Svetu godinu. Ovaj put je referentna točka za otvaranje Jubilarne godine ne samo Otkupljenje - 8. prosinca nužno je povezan s otkupiteljskim djelom koje započinje s Bezgrešnom Majkom Božjom - nego i Drugi vatikanski sabor. To je vrlo uznemirujuće, a mi to snažno odbijamo, jer se tome ne možemo radovati, nego radije žaliti, ruševine koje je prouzročio ovaj koncil: nagli pad zvanja, znatno smanjenje vjerske prakse, a prije svega gubitak vjere koju je opisao sam Ivan Pavao II. kao "tiho otpadništvo".

Ipak bitne sastavnice Svete godine ostaju: to je posebna godina u kojoj Crkva, po odluci Vrhovnog Svećenika koji ima vlast ključeva, otvara širom svoja blaga milosti da bi vjernike privela bliže Bogu, posebno opraštanjem grijeha i otpuštanjem kazni zbog grijeha. To Crkva čini po sakramentu pokore i oprostima. Takve milosti se ne mijenjaju; one su uvijek iste, a samo Crkva, otajstveno Tijelo Kristovo, ima moć nad njima. Također možemo primijetiti da su uvjeti za dobivanje oprosta u Svetoj godini još uvijek isti: ispovijed, pričest, molitva za nakane Pape - koji su objektivni i tradicionalni, a ne osobni. Nigdje u podsjetniku na te uobičajene uvjete nema pitanja o poštivanju koncilskih novotarija.

Kad je nadbiskup Lefebvre s cijelom Bogoslovijom iz Écônea otišao u Rim tijekom Svete godine 1975., to nije bilo radi proslave desete godišnjice Koncila, iako je Pavao VI. spomenuo tu obljetnicu u buli proglašenja. To je više bila prigoda ispovijediti našu Romanitas, našu vezanost za Svetu Stolicu, za Papu koji kao Petrov nasljednik ima vlast ključeva. Slijedeći stope našeg časnog utemeljitelja, tijekom ove Svete godine ćemo se usredotočiti na njezine bitne čimbenike: pokajanje da bi se dobila božanska milost posredstvom Njegove jedne Crkve, bez obzira na okolnosti koje su neki mislili da ih se potrebno prisjetiti kao zahtjeva za proslavu ove godine, kao što je bio slučaj već 1975. i ponovo 2000.

Mogli bismo usporediti ova dva elementa, onaj bitni i okolnosti, sa sadržajem i omotom koji ih okružuje. Bilo bi štetno odbaciti milosti koje pripadaju Svetoj godini samo zato što se predstavlja u neispravnom omotu, ne uzimajući u obzir činjenicu da ovo pakiranje ne mijenja sadržaj, osim ako okolnosti ne upiju ono bitno i ako, u ovom slučaju, Crkva više nema na raspolaganju milosti vlastite Svetoj godini zbog štete od Drugog vatikanskog sabora. No, Crkva nije rođena prije pedeset godina! I po milosti Krista koji je "isti jučer, danas i zauvijek" (Heb 13, 8) ona ostaje i ostat će ista, unatoč koncilu otvorenom svijetu neprestane promjene ...

U nekoliko posljednjih izjava izgleda da želite anticipirati stotu obljetnicu Fatime pozivajući vjernike da se sada počnu pripremati. Zašto?

Iz perspektive spomenute u ovom pismu, a kako bismo inzistirali na hitnosti obraćenja, mislili smo povezati ta tjelesna i duhovna djela milosrđa koja smo pozvani obavljati ove godine uz stotu obljetnicu ukazanja u Fatimi, u kojoj je Blažena Djevica toliko inzistirala na potrebi obraćenja, sebe i svijeta, na potrebi za djelima pokore i molitve, osobito krunice. Zazivanje božanskog milosrđa je usko povezano s fatimskim ukazanjima: Blažena Djevica nas je pozvala na molitvu i pokoru i tako ćemo dobiti milost, a ne na neki drugi način. Čini mi se vrlo korisnim povezati ove dvije buduće obljetnice čineći ih na taj način dvjema godinama nastojanja da se približimo kako Presvetoj Djevici Mariji, tako i našemu Gospodinu, te Bezgrešnom Srcu Marijinu i milosrdnom Srcu Isusovu.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. organizira međunarodno hodočašće u Fatimu 19. i 20. kolovoza 2017. No, već možemo i štoviše moramo pripremati sebe, pogotovo kada se katolički moral ozbiljno osporava.

Više nego ikada, na ovaj blagdan 21. studenoga, koji je za nas glavna obljetnica Proglasa nadbiskupa Lefebvrea iz 1974. - prave povelje za našu borbu za Crkvu svih vremena- zadržimo katolički stav u svim okolnostima, bez obzira kakve mogu biti poteškoće i kušnje. Mislimo kao Crkva, budimo vjerni našemu Gospodinu, ostanimo i dalje odani njegovoj Svetoj Žrtvi, njegovim učenjima, njegovim primjerima. Jučer sam pročitao da se kardinal Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, bojao "protestantizacije Crkve". U pravu je. No, što je nova Misa, ako ne protestantizacija Mise svih vremena? A što misliti o Papi koji, kao i njegovi prethodnici, ide u luteransku crkvu? Kad vidimo kako se priprema petstota obljetnica protestantske reformacije 2017. godine, kako se lik Luthera sada pozdravlja, iako je bio jedan od glavnih krivovjernika i raskolnika u povijesti, bijesno suprotstavljen Rimokatoličkoj crkvi, to je dovoljno da vam klone srce! Zaista, nadbiskup Lefebvre je dobro vidio kada je rekao da je "jedini stav vjernosti Crkvi i katoličkom nauku, za naše spasenje, kategorički odbiti prihvaćanje reformacije", jer između Lutherove reforme i one koju je poduzeo II. vatikanski postoji više od jedne zajedničke točke. A s njim, možemo reći opet: "Stoga nastavljamo s djelom svećeničke formacije bez ikakve gorčine, bez buntovništva, bez srdžbe, pod zvijezdom Učiteljstva svih vremena, uvjereni da svetoj Katoličkoj Crkvi, papi i budućim generacijama ne možemo učiniti veću uslugu."

Vi to vrlo dobro razumijete, dragi prijatelji i dobročinitelji Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Vaše žarke molitve, vaša divljenja vrijedna velikodušnost i trajna odanost, za nas su neprocjenjiva podrška. Zahvaljujući vama, djelo nadbiskupa Lefebvrea razvija se posvuda. Svim srcem vam zahvaljujemo za to.

Molimo Blaženu Djevicu da vam izmoli sve potrebne milosti. Molimo dobrog Boga da udijeli blagoslov vama i vašim obiteljima, tako da se svetim došašćem pripremite za veliki blagdan Božića i da povjerite narednu godinu, s njenim radostima i križevima, našoj Nebeskoj Majci.

Na blagdan Prikazanja Blažene Djevice, 21. studenoga 2015.

+ Bernard Fellay

Arhiva bloga

Glasnik: