P
oslanica (Jl 2, 12-19): „Ovo govori Gospodin: „Obratite se k Meni svim svojim srcem u postu, plaču i tuzi. Razderite svoja srca, a ne svoje haljine i obratite se Bogu, svojem Gospodinu, jer je On dobrostiv, milosrdan, ustrpljiv, bogat milosrđem i oprašta zloće. Tko zna, neće li se obratiti i oprostiti, pa će za Sobom ostaviti blagoslov za žrtvu i prinos Bogu, vašem Gospodinu. Trubljom sa Siona oglasite, odredite post, skupite narod, posvetite skup, saberite starce, pozovite djecu i dojenčad. Neka zaručnik iziđe iz svoje sobe i zaručnica iz svoje odaje. Svećenici i Gospodnje sluge neka između žrtvenika i trijema plaču i zazivaju: „Oprosti, Gospodine, oprosti svojemu narodu i ne dopusti da se tvojemu nasljedstvu izruguju i da nad njim vladaju nevjernici! Zašto da bezbošci govore: „Pa gdje je njihov Bog”? Gospodin je revnovao za svoju zemlju i oprostio svojem narodu. I Gospodin je rekao svojem narodu: „Evo, poslat ću vam žita i vina i ulja. Bit ćete siti, a vas samih neću predati nevjernicima da vas sramote”, to tvrdi svemogući Gospodin.”
Sv. Evanđelje (Mt 2, 16-21): „U ono vrijeme, reče Isus svojim učenicima: „Kad postite, nemojte biti žalosni kao licemjeri koji nagrđuju svoje obraze, da se pokažu pred ljudima kako poste. Zaista vam kažem, da su oni već primili svoju plaću. A kad ti postiš, namaži svoju glavu i operi svoje lice da te ljudi ne vide kako postiš, nego Otac tvoj koji je nevidljiv. I nagradit će te tvoj Otac koji vidi i sakrivene stvari. Ne skupljajte blaga na zemlji gdje izgriza moljac i rđa, i gdje potkopavaju lopovi. Nego, sabirajte blago na Nebu, gdje ne izgriza ni rđa ni moljac i gdje lopovi ne potkopavaju ni kradu. Gdje je tvoje blago ondje je i tvoje srce.”
Čista srijeda – Pepelnica
„U najstarije kršćansko doba, započinjala je korizma s prvom nedjeljom. Budući da je tako post imao samo 36 dana, a kršćani su htjeli da poste po primjeru Kristovu čitavih 40 dana, dodana su korizmi i četiri posljednja dana iz tjedna po Pedesetnici. Tako je Pepelnica postala prvim danom korizme. Posipanje pepelom obavljalo se u starokršćansko doba samo na glavama javnih pokornika, a kada je javna pokora u Crkvi napuštena, nastao je običaj, da se pepeo stavlja na glavu svima vjernicima.” (Dragutin Kukalj: Dani spasenja, str. 48)
Blagoslov pepela
„Pepeo je slika zemaljske prolaznosti i raspadljivosti. Oduvijek se u Crkvi upotrebljavao kao znak pokore. On nas imade podsjećati na ništavnost našega života, da se srce naše otrgne od svega što je zemaljsko. Blagosljivljajući na Pepelnicu pepeo Crkva moli, da bi taj vidljivi čin proizveo u dušama vjernika također i duhovne plodove pokore i odricanja.
Stavljajući vjernicima pepeo na glavu govori svećenik riječi Božje izrečene Adamu nakon grijeha u raju zemaljskomu: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah povratiti”.
Obred završava molitvom: „Podaj nam, Gospodine, da službu kršćanskih vojnika svetim postovima započnemo, te se uzdržljivošću utvrdimo u boju protiv duhovnih zloba”. Eto, u toj molitvi je izražen sav smisao korizme. Korizma je vrijeme borbe protiv samoga sebe, protiv svojih zlih sklonosti. Svi moramo u toj borbi biti vojnici. Snagu će nam davati tjelesni post kao odlično sredstvo odricanja. Ta tjelesna uzdržljivost ima biti sredstvom da lakše svladamo u sebi svoje duhovne zloće, strasti i grešne sklonosti.” (Isto, str. 49)
„Sv. Crkva, da odvrati od nas strašne kazne kojima Bog grijeh kazni već na ovom svijetu, a osobito poslije smrti, potiče nas na pokoru tim, što nas sipa pepelom po glavi. Pokorom zadovoljavamo za počinjene grijehe. Pokora nas čuva, da se ne povratimo u grijeh.
Tako u Starom Zavjetu spominje Sv. Pismo, kako si Ninivljani posuše glavu pepelom i obukoše se u kostrijet i postiše 40 dana strogo na propovijedanje Jone proroka.” (Matija Kulunčić: Život i nauka Isusa Krista: II. svezak – Uskrsno doba, str. 76)
„Zato nam je i Sv. Crkva posula glavu pepelom, da na uspomenu posta i pokore našega Spasitelja i mi postimo i pokoru činimo u ovoj sv. korizmi. Jer Krist Gospodin kaže: „Ako ne činite pokore, svi ćete poginuti.” (Lk 13,5) (Isto, str. 77)
„Svima se smiluješ Gospodine, i ne mrziš ni jedan svoj stvor. Ne gledaš na grijehe ljudi, ako čine pokoru, i praštaš im, jer si ti Gospodin Bog naš.” (Ulazna pjesma, Rimski Misal; Ps 56,2)
„Misni obrazac je strogo pokornički. Sastoji se iz odlomaka Svetog Pisma, u kojima je govor o potrebi pokore. Svi smo grešnici i zavrijedili smo tešku kaznu sa strane pravednoga Boga, no taj isti pravedni Bog je također i naš milostivi Otac, koji je spreman da nam u svaku doba oprosti, kad se obratimo k Njemu i kad Ga zamolimo za oproštenje. Veliki su grijesi naši, ali je još veće milosrđe Božje. Vrijeme korizme je vrijeme najprikladnije da se obratimo Gospodinu čitavim srcem svojim, posteći i plačući i tugujući. Ali taj post ne smije biti samo izvanjski.” (Dragutin Kukalj: Dani spasenja, str. 49)
„Kad postite, nemojte biti žalosni kao licemjeri...”
„Ne smijemo biti jednaki farizejima, koje kori Isus u Evanđelju ovoga dana. Oni su se oblačili u poderana odijela, nijesu se prali, posipavali su glave pepelom, samo da ih ljudi vide kako su oni pobožni i kako poste. Krist toga neće! Onaj, koji posti, neka toga ne pokazuje u javnosti, da ga ljudi vide, nego u tajnosti, gdje ga vidi Otac nebeski.” (Isto, str. 49)
„Ne skupljajte blaga na zemlji...”
„Ima dosta ljudi, koji ne vjeruju u život vječni na Nebesima. Oni vele, da su Nebo izumili bogataši i popovi, da mogu lakše pljačkati lakovjerne ljude. Jer ljudi će puno strpljivije podnositi njihovo pljačkanje, ako se nadaju vječnom blaženstvu, koje ih čeka iza smrti u nekakvom Nebu! Dakle, prema njihovu mišljenju, Nebo je izum bogataša i ništa drugo!
A sada pogledajmo, što veli zdrav ljudski razum o tome. Ima li zaista Nebo, ili je to samo izmišljotina bogataša i popova? Mjesto odgovora na to pitanje evo jedne zgode iz života čuvene gospođe Garnier, koja je sredinom prošlog stoljeća osnovala u francuskom gradu Lionu „Družbu sestara za njegovanje neizlječivih bolesnika”.
Jednoga su dana donijeli u njezinu bolnicu neku ženu, koja je dulje vremena teško bolovala. I za nekoliko dana spomene gospođa Garnier pred tom bolesnicom Boga... „Kakav Bog”!, odgovori joj ta žena ljutito. „Da ima Boga, ne bi On dopustio, da se ja toliko patim”!
Na to je gospođa Garnier ušutila i dalje s materinskom ljubavlju i velikom ustrpljivošću dvorila nju i ostale bolesnike. Prošlo je otada nekoliko mjeseci. I jednog dana njih su dvije opet razgovarale o svojim poteškoćama. U razgovoru pade riječ i o Nebu. Na to se bolesnica malo zamisli i prošapta više za sebe:
„Nebo...Nebo...! Nebo mora biti! Jer kad ga ne bi bilo, ostala bi ova sestra nenagrađena za sve žrtve, što ih iz ljubavi prema meni i drugim bolesnicima podnosi, i to bez ikakve nagrade ovdje na zemlji. A to ne može nikako proći bez nagrade. Ove žrtve moraju negdje biti nagrađene”!
Evo, ova je žena instiktivno osjetila, da iza ovoga zemaljskog života mora biti jedno mjesto, gdje će pravednici za svoje žrtve i druga dobra djela primiti nagradu, koju nijesu primili ovdje na zemlji. A to je Nebo!
Međutim, ova je žena stvorila taj zaključak gledajući ljubav i požrtvovnost samo jedne osobe, to jest gospođe Garnier. A mi znademo iz povijesti svetaca i pravednika Božjih, a gledamo to i na svoje oči, kako mnoge plemenite duše – ima ih na milijune po kugli zemaljskoj – ostavljaju sve što imaju, dapače odriču se i obiteljskog života, samo da mogu nesmetano služiti svom bližnjemu, među ostalim i njegovati bolesnike! A sve to bez ikakve nagrade ovdje na zemlji. Stoga je ona bolesnica posve logično zaključila, da mora biti Nebo, gdje će te osobe biti nagrađene vječnim blaženstvom u zagrljaju Oca nebeskog. A to nas uči i sam Sin Božji, koji veli u Sv. Evanđelju: „Zaista kažem vam! Nema nikoga, koji radi mene ostavi braću ili sestre, ili majku ili oca, a da ne bi u budućem svijetu primio život vječni”!
Eto dakle, što veli zdrav ljudski razum o tom izumu bogataša. Zato su svi narodi, Asirci i Babilonci, Egipćani, Grci i Rimljani, Germani i Slaveni, Kinezi i Japanci, Bušmani i Hotetoti vjerovali u život iza smrti, gdje će pravednici biti nagrađeni, a grešnici kažnjeni. I tada će se udovoljiti pravdi, koje nema na zemlji.
Naravno, ljudski razum, sam po sebi, ne može si stvoriti pravu sliku o životu iza groba. Zato nam je dragi Bog poslao svoga Sina Isusa Krista, da nas o tome pouči. I evo, što On dovikuje svima, koji se iz ljubavi prema Njemu žrtvuju i trpe ovdje na zemlji: „Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na Nebesima”!
A Sv. Pavao Apostol kliče u Ime Njegovo: „Oko nije vidjelo, uho nije čulo, ljudsko srce nije osjetilo, šta je Bog pripravio onima, koji Ga ljube!” (Mons. Ivan Vlašić: Svagdanje zgode i nezgode, str. 26-27)
„Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim...”
Današnje Sv. Evanđelje, ponovno nas vraća na prvu zapovijed ljubavi – ljubiti Gospodina svim srcem svojim.
Upućuje nas, medicinskim rječnikom – da izvršimo na svome srcu operativni zahvat uz pomoć najboljeg kardijalnog kirurga – operaciju, naučiti i ljubiti Boga svim srcem svojim iznad svega; ne samo kroz vrijeme korizme, nego do konca našega života.
„Naše je srce maleno, po prilici kao šaka odraslog čovjeka. Ali ako to srce počnemo mjeriti, otkrit ćemo da se u njemu krije nekakav beskrajni ponor, kojega ne može nitko i ništa ispuniti. I slobodno skinite zvijezde s neba pa bacite u taj bezdan, nećete mu ni dna pokriti, a kamoli ga ispuniti! Da se o tom uvjerimo, ne treba daleko ići, dosta je malo se okrenuti oko sebe i čitati novine. Mi ćemo ovdje iznijeti samo jedan slučaj.
Bilo je to godine 1926. u talijanskom gradu Komo. Jednog jutra nađoše u hotelskoj sobi obješena čovjeka, koji je bio veoma elegantno odjeven. Kad su ga počeli pretraživati, otkriše legitimaciju, iz koje se vidjelo, da je to jedan od najbogatijih ljudi u onom kraju. Na koncu nađoše jedno pisamce, u kojem on piše: „Ubijam se, jer ne mogu podnijeti osamljenosti i dosade života”.
Ovo nam pisamce daje odgovor na jedno veliko pitanje. Naime, mnogi ljudi misle, da se u bogatstvu nalazi sreća ljudskog srca. I zaista, u novcu se kriju skoro sva dobra ovog svijeta. Jer za novac možeš kupiti najskupocjenija odijela, raskošne vile, najslađa jela i sva ostala uživanja, što ih ova zemlja može pružiti čovjeku.
Zato gledamo na svoje oči, kako mnogi ljudi bjesomučno jure za novcem. I u toj pomamnoj jurnjavi ne paze ni na što, nego varaju, kradu, otimaju, dapače ubijaju, samo da zgrnu što više zemaljskoga blaga.
Ali ono pisamce otkriva nam, da je sve to velika varka i obmana. Jer kad bi u novcu bila sreća ljudskog srca, onda bi onaj bogataš iz Koma bio itekako sretan čovjek. A eto, on sam priznaje, da je vrlo nesretan i više ne može izdržati.
Zato nas Duh ovako opominje po svome proroku: „Ako vam se umnoži imetak, neka vam srce ne prione uz to blago”! A naš božanski Spasitelj veli u Sv. Evanđelju: „Zaista, kažem vam, teško je bogatašu ući u Kraljevstvo nebesko”!
A sada okrenimo stranicu i potražimo sreću ljudskog srca na drugom mjestu.
Mnogi ljudi misle, da se sreća nalazi u spolnim uživanjima i tjelesnoj ljubavi, koja se tako blještavim stilom opisuje u mnogim romanima i veliča po našim kinematografijama. A tome se ne treba puno čuditi, jer ta je ljubav često puta vrlo zamamna i opojna. Zato mnogi ljudi pomamno piju iz čarobne čaše tjelesnih uživanja, misleći da će u toj čaši naći svoju sreću.
Ali i to je velika varka i obmana” Jer svagdanje iskustvo uči nas, da se na dnu te opojne čaše redovito kriju gorke suze kajanja i razočaranja, a često puta neizlječive bolesti, revolver, konopac, lizol. Zato moli se Bogu – veli Sv. Pismo – „da te čuva od preljubnice, jer njezini putovi vode k mrtvima”. A na drugom mjestu veli: „Nemojte se varati! Ni bludnici, ni preljubnici neće ući u Kraljevstvo Božje. Njihova je sudbina u jezeru, koje gori ognjem”!
I tako prođite sva uživanja i radosti, što ih ovaj svijet može pružiti čovjeku, pa ćete se uvjeriti, da se u ljudskom srcu zaista krije nekakav beskrajni ponor. I možete u taj ponor baciti sve blago i sve naslade ovoga svijeta, ljudsko srce uza sve to ostat će prazno, nemirno i nesretno.
A odakle to dolazi? „Dolazi odatle” – odgovara Sv. Augustin – „jer Bog nas je stvorio za Sebe, a ne za ovu zemlju. Stoga je naše srce nemirno, dok ne otpočine u Njemu”. Zato nam dovikuje naš božanski Spasitelj: „Tko je žedan” – sreće! - „neka dođe k Meni i pije. Tko pije od vode, koju ću mu ja dati, neće nikada ožednjeti”.
Pa kako bi bilo da i mi prislonimo svoja usta na ovo božansko Vrelo! Jer možda su kojemu od nas već ispucale usne od silne žeđi za srećom, koju je badava tražio na vrelima zemaljskih radosti.” (Isto, str. 13-14)
„Gdje je tvoje blago ondje je i tvoje srce.”
„U Evanđelju Sv. Mateja čitamo ove zagonetne riječi: „Kraljevstvo je nebesko kao trgovac, koji traži skupocjene bisere”. Svaki kršćanin, kad pročita ovaj redak iz Sv. Evanđelja, zapitat će se: „A koji je to trgovac, što hoda po ovoj zemlji i skuplja te dragocjenosti”? Na ovo pitanje odgovaraju sveci Božji u jedan glas, da je to sam Sin Božji, koji je ostavio svoje božansko prijestolje i došao na ovu zemlju, da potraži to svoje izgubljeno blago.
A kakvi su to biseri tako skupocjeni, da ih je sam Bog došao potražiti? Na ovo će nam pitanje najbolje odgovoriti jedna zgoda iz života Sv. Ante Padovanskog, koji je na krštenju dobio ime Ferdinand.
Bilo je to jedne zime, kad je Ante imao desetak godina. Jednog su dana otišli svi njegovi na posao, a on je sam ostao u kući. Najednom pokuca netko na vrata. Anto otvori i ugleda pred vratima dječaka, koji je bio vrlo siromašno odjeven, a u ruci je držao prosjačku torbu, Dakle prosi! Anto mu odmah reče:
- „Oprosti mali, ja ti ne mogu ništa dati, jer nemam nikoga kod kuće osim mene”.
- „Pa ipak, možeš mi nešto dati”, odgovori dječak, „jer ja ne tražim novaca”.
- „Nego što tražiš”?
- „Tražim ljudska srca”.
- „Ljudska srca”, začudi se Anto.
- „Jest, ljudska srca”, potvrdi dječak na vratima i otvori svoju torbu. Anto zaviri i ugleda u torbi mnogo ljudskih srdaca, malih i velikih. Sva su ta srca živo kucala i blistala se kao najljepši rubini na suncu.
- „A tko si ti”?, upita Anto.
- „Ti mene dobro poznaješ, jer ti mama svaki dan govori o meni. Ja sam Isus i došao sam Ferdinande, da mi i ti daruješ svoje srce...” I nestade malog Prosjaka.
Ferdinand se je, kako znademo, odazvao Isusovoj želji, te Mu u najnježnijoj dobi darovao svoje srce. Kasnije, još kao mladić stupi u Franjevački Red, gdje mu dadoše ime Anto. I tu postade jedan od najvećih svetaca Kristove Crkve.
Ovoj zgodi iz života Sv. Ante doslovno odgovaraju riječi Sv. Pisma: „Evo, stojim na vratima i kucam”! Pa ako Ga upitamo: „Zašto kucaš Isuse, što tražiš od mene”? On će nam odgovoriti onim riječima Sv. Pisma: Daruj mi sine svoje srce”! Eto, dakle, zašto je Sin Božji sišao s Neba na ovu zemlju. Došao je da potraži naša srca, jer to su Njegovi najdragocjeniji biseri.
A sada ćemo postaviti jedno pitanje. Koliko taj Trgovac plaća za ljudsko srce? Evo, što na to pitanje odgovara Isus u Sv. Evanđelju: „Svaki koji radi Mene ostavi kuću, ili oca i majku ili njive, primit će stostruko” – ovdje na zemlji – „i baštiniti život vječni”!
Dakle, potpunu i vječnu plaću za ljudsko srce daje On gore na Nebesima. Ali i ovdje na zemlji plaća On stostruko! To mi svaki dan gledamo na svoje oči. Uzmimo na primjer naše redovnike i redovnice. Oni su se iz ljubavi prema Isusu odrekli svega, pa i svoje obiteljske kuće. Ali za to su dobili na stotine kuća ovdje na zemlji! Jer svaki samostan njihova Reda, bilo u Beču – Parizu – Madridu – New Yorku... njihova je kuća! I tu su im otvorena sva vrata i po danu i po noći.
Stoga, budimo i mi pametni trgovci, kad prodajemo svoju „robu” tome božanskom Trgovcu. Pa pošto On toliko plaća, nemojmo dugo čekati, nego odmah danas darujmo Spasitelju svoje srce. I nastojmo, da to srce ostane uvijek u Torbi Isusovoj, jer jedino tu će naći svoj mir ovdje na zemlji i vječno blaženstvo gore na Nebesima.” (Isto, str. 86-87)
„Gdje je tvoje blago ondje je i tvoje srce.”
„Podaj, Gospodine, svojim vjernicima da časne svetkovine posta, započnu prikladnom pobožnošću i da ih s postojanom odanošću dovrše.” (Zborna molitva, Rimski Misal)
