 |
| Crkva, oslanjajući se na četiri Evanđelista, skuplja Presvetu Krv Kristovu, izvor svake svetosti |
K
ada izgovaramo Vjerovanje, ispovijedamo svoju vjeru u „jednu, svetu, katoličku i apostolsku” Crkvu. Priznajemo da nam je Bog objavio da društvo koje je On utemeljio ima ova četiri obilježja. Ali kakva je to „svetost” koja pripada Katoličkoj Crkvi? Pripada li ona isključivo njoj ili je to „nota” koja ju razlikuje od bilo koje druge vjerske zajednice? Pokušat ćemo bolje razumjeti ovaj pojam u nizu članaka.Pojam „svetosti”
Prema etimologiji sv. Izidora koju je preuzeo sam sv. Toma, sanctum je ekvivalent sanguine tinctum, što će reći „poškropljeno krvlju”. Starozavjetna ideja očišćenja krvlju žrtava koja, prema Poslanici Hebrejima, predoznačava krvnu Žrtvu našega Gospodina Isusa Krista, sažima dva koncepta čistoće (dobivene škropljenjem krvi) i postojanog posvećenja koje ju prati.
Čistoća se ovdje shvaća kao izolacija od zemaljskih stvari, očuvanje od onoga što je profano, a postojanost u smislu onoga što je posvećeno (sanctum), potvrđeno vječnim i nepromjenjivim božanskim zakonom.
Ako nam etimologija daje dragocjene naznake, prema kršćanskoj objavi svetost treba shvatiti kao savršenstvo ljubavi - iznad svega ljubavi prema Bogu, ulivene u dušu, koja upravlja cijelim čovjekovim moralnim životom do njegova konačnog cilja.
Sama ljubav, koja proizlazi iz žrtve križa, čisti dušu od ljubavi prema stvarima svijeta i čini postojano jedinstvo s Bogom već u ovom životu, kao duševnu naviku (kvaliteta prisutna u duši) koja opstaje, čak i u zemaljskoj nemogućnosti da se ustraje u djelima ljubavi.
Onaj koji ima ljubav prema bližnjem je stoga sanctus i u etimološkom smislu - on predaje svoje srce Bogu na postojan način, očišćeno od svega što je protivno Njegovoj ljubavi (opća svetost) ili čak dobrovoljno ostavlja sve što nije strogo potrebno za sadašnji život (herojska svetost).
Svetost Crkve kao objavljena istina
Onaj koji razumije ovaj pojam svetosti, lako će ga primijeniti na Crkvu. Kao članak vjere, koji izgovaramo u Apostolskom i Nicejsko-carigradskom vjerovanju, moramo vjerovati da je Crkva u svojoj biti sveta. Učiteljstvo je to više puta ponovilo protiv krivovjernika.
U Poslanici Efežanima (5, 36-38) izričito se kaže da je Krist ljubio Crkvu, svoju Zaručnicu i dao samoga Sebe da je posveti i učini slavnom, bez mrlje ili nabora, svetom i besprijekornom. Možemo jasno vidjeti kako članak Vjerovanja počiva na božanskoj objavi kao i na jednodušnom nauku otaca, svjedoka Predaje.
Sam Duh Sveti je kao duša ovog otajstvenog Tijela Kristova, stoga je svako djelovanje Crkve kao takvo božansko djelovanje, sveto po definiciji - sakramenti koje Crkva podjeljuje stoga su sveti, djelitelji plodova Kristove Žrtve, oživotvoreni trećom Osobom Trojstva.
Također, sveta su načela i nauk Crkve, koji su (kao što ćemo vidjeti kasnije) kadri učiniti svetima one koji ih slijede i obdržavaju, a koji bivaju osposobljeni za to upravo putem sakramenata i sredstava koje im Crkva stavlja na raspolaganje.
Metaforički, Crkva je društvo, cijeli red (odnosa), kojem svetost pripada utoliko jer je ona njeno načelo, uzrok njezine izgradnje (djelotvorni uzrok) u njenim članovima (po sakramentima i nauku); i utoliko što drži svetost kao svoj cilj, svoj završetak (konačni uzrok). Crkva je zajednica svetih upravo zbog svoga završetka i članova koji su taj kraj već postigli.
Svetost članova Crkve
To ne umanjuje činjenicu da na ovoj zemlji Crkvu čine sveci (i u smislu ljudi u stanju milosti, kao i ljudi koji herojski žive kreposti) i grješnici. To je ono što je Isus Krist želio dopustiti, izričito poučavajući to u prispodobama o kukolju i pšenici ili o mreži koja zahvaća sve vrste riba. On je također očitovao ovu istinu svojim izborom Jude među svoje apostole.
Rimska Crkva definirala je ovu objavljenu činjenicu kao istinu vjere, protiv Jana Husa i nekih jansenista koji su tvrdili da je Crkva sastavljena samo od pravednih ili predodređenih, što ju je zapravo učinilo nespoznatljivom (jer je čovjeku nemoguće odrediti tko je pravedan ili predodređen).
Svetost kao isključivost Crkve
Ako nas vjera uči da izvan Crkve Isusa Krista nema spasenja, moramo također priznati da izvan Crkve Isusa Krista nema svetosti. To je prije svega istina vjere i kao takvu je ovdje uzimamo u obzir.
Milost, pa i onu djelatnu, na uobičajen način daje samo Crkva i njezini sakramenti. Da bismo stalno ostali u stanju milosti („uobičajena” svetost), a još više da bismo slijedili evanđeoske savjete ili herojski prakticirali kreposti, moramo biti habitualno uklopljeni u kanale milosti i stoga biti članovi Crkve.
Izvan Crkve, iako se mogu primiti stvarne milosti ili prakticirati određene naravne kreposti, ponekad čak i na eminentan način, nije moguće postići ujednačenost svih kreposti. Štoviše, izvan Crkve i milosti ne mogu se zadobiti ni bogoslovne kreposti.
Rijetki su slučajevi krštenih osoba izvan Rimokatoličke Crkve koji, budući da su u dobroj vjeri, plodonosno primaju sakramente raskolnika ili heretika, te se tako posvećuju. Štoviše, oni moraju biti privrženi katoličkoj i rimskoj svetosti, kao i svim njezinim učincima.
U tom smislu Pijo XII. govori u Mystici corporis obraćajući se s ljubavlju onima koji su, iako nisu članovi Crkve, „čežnjom i nesvjesnom željom” usmjereni prema Otkupiteljevom mističnom Tijelu. Ako i nisu isključeni iz spasenja, oni su ipak u velikoj opasnosti da budu izgubljeni, jer su lišeni sredstava svetosti koje mogu uživati samo članovi Rimokatoličke Crkve.
To također znači da, budući da jedino Crkva ima sposobnost posvećivanja, nijedno istinsko mistično iskustvo ili stvarni kontakt s Bogom nije moguć bez Crkve. „Misticizam” gnostika, sufija, tvrdoglavih ortodoksnih šizmatika, istočnjačkih religija, panteističkog poganstva, papi Franji tako dragog, nikada ne može biti istinska svetost. To je, stoga, đavolska obmana ili ljudska iluzija.
Nitko nema Oca bez Sina, a Sina se ne može upoznati i ljubiti bez ljubavi prema Njegovoj Zaručnici, Rimokatoličkoj Crkvi.
Izvor: fsspx.news
