Kardinal Wuerl: Franjo mijenja papinstvo

Kardinal Wuerl susreće se s papom u Vatikanu

Prema Wuerlu, kardinalu Vašingtonske nadbiskupije, u intervjuu za America Magazine, Franjo je ponovno povezao Crkvu s ,,energijom Drugog vatikanskog sabora”, nastavljajući ono što je Drugi vatikanski rekao o temama kolegijalnosti i sinodalnosti.

Kada je novinar spomenuo da ,,Franjo mijenja papinstvo”, Wuerl se složio govoreći: ,,Da. Ono više nikada neće izgledati kao što je to bilo prije 25 ili više godina”.

Evo kako Wuerl vidi povijesni razvoj sjemena koncila:

,,Nakon koncila bilo je pretjerivanja. Bilo je teološke heremeneutike diskontinuiteta; bilo je svakovrsnih liturgijskih eksperimenata. Na jedan način se izgubio koncilski poziv da vratimo gledište na prvenstvo ljubavi kao motora koji vodi Crkvu, njezin nauk i nastojanja.

Ivan Pavao II. bio je veliki trenutak preusmjerenja u životu Crkve da bi nas vratio na put i rekao 'ne' pretjerivanjima i diskontinuitetu. Papa Benedikt zabio je čavao u lijes diskontinuiteta.

Sada dolazi papa Franjo koji govori: 'Zašto ne nastavimo ondje gdje smo započeli: kolegijalnost, sinodalnost'. Sinodalnost koju je započeo Pavao VI. je procvjetala pod Franjom.

Papa Franjo je pozvao na 'decentraliziranu' Crkvu u kojoj pojedine biskupske konferencije imaju više autoriteta da uspostave mjesne norme. U praksi je dopuštao i 'regionalne' odluke biskupa o temeljnim moralnim pitanjima, kao što je Pričest za one koji žive u preljubničkim zajednicama.”

Kardinal Wuerl nadalje zapaža:

,,Te dvije sinode o obitelji nisu bile nalik nijednoj drugoj sinodi prije njih jer su zapravo pozvale biskupe u postupak odlučivanja na transparentan, otvoren način.”

Iako možemo prigovoriti Wuerlu u vezi te navodne transparentnosti i tijekom i nakon sinoda (vidi knjigu Edwarda Pentina: 'Manipulacija vatikanskom sinodom?'), ima pravo u vezi doktrinarnog pitanja kolegijalnosti koja je unijela razdor u život Crkve od Drugog vatikanskog sabora i koja je ,,procvjetala pod Franjom”.

Nadbiskup Lefebvre ustao je snažno protiv zablude kolegijalnosti

Lefebvre protiv kolegijalnosti

Prema nadbiskupu Marcelu Lefebvreu (knjiga 'Optužujem koncil') kolegijalnost, koja je nadahnuta teorijom da vlast proizlazi iz mnoštva, tvrdi:

,,...da članovi biskupskog kolegija posjeduju pravo upravljanja općom Crkvom, bilo zajedno s Rimskim prvosvećenikom, bilo s drugim biskupima iz različitih biskupija. Iz praktičnog gledišta bi kolegijalnost postojala i preko međunarodnog vijeća koje rezidira u Rimu i upravlja općom Crkvom s Rimskim prvosvećenikom, i preko nacionalnih biskupskih zborova koji posjeduju istinska prava i dužnosti u svim biskupijama pojedinačnog naroda.”

Nadbiskup još dodaje:

Cilj masona i svećenstvo

„Zašto su pape toliko pridavali važnosti svojim opomenama koje se tiču slobodnog zidarstva?... Masonerija je ta koja stoji na izvoru onih zabluda koje nas truju: racionalizma, naturalizma koji uništava nadnaravno i sukladno tome i svega što nam je naš Gospodin Isus Krist došao donijeti. Kada se uništi nadnaravno, uništi milost, onda se uništi i Objavu, uništi se i Crkvu, sakramente, uništi se i Misu. Tada više ništa ne preostaje. Pape su u svojoj budnosti shvatili da masone moraju javno optužiti i – kako oni sami kažu – 'strgnuti im masku s lica'. Jer se oni skrivaju iza maske ljubavi prema čovjeku, napretka, želje da u čovječanstvu unaprijede prijateljstvo među ljudima itd... Pred kraj svoje enciklike Qui pluribus od 9. studenoga 1846. papa Pio IX. uputio je poziv biskupima da se sa snagom i hrabrošću trebaju boriti protiv ovih sekti i podsjetio ih je da je prva dužnost njihove službe 'služiti se biskupskom vlašću da se zaštiti i obrani katolička vjera'. Kako se to može postići? Tako što se, kako Papa tumači, 'kao prvo razotkriju spletkarenja zlikovaca, drugo, da se propovijeda Evanđelje, a potom da se ljubav prema Bogu i bližnjemu usadi u srca i na koncu da se budno potiče sveti život klera'. To je briga papa. Sveti Pio X. tumačio je počevši od prve enciklike svoga pontifikata uvjerenje da bi najveći lijek protiv današnjih zala morala biti izobrazba svećenika. Tko su oni kojima je u Crkvi povjereno poučavanje vjere i koji bi svojim držanjem i primjerom svoga života trebali očitovati što je Crkva, što Crkva naučava? To su svećenici... Vjernici će biti u onoj mjeri sveti u kojoj su svećenici sveti. Stoga iznimno važno značenje koje pape pridaju izobrazbi svećenika, odabiru profesora za bogoslovije“

(Nadbiskup Marcel Lefebvre, Angeklagter oder Richer?, Sarto Verlag, 2014., str. 97sl, odlomak iz prvoga dijela: „Papinski dokumenti o masoneriji“).

Biskup Schneider o odnosima između FSSPX-a i Vatikana

Tradicionalni katolički blog Rorate Coeli je 16. veljače u suradnji sa svojom sestrinskom stranicom Adelante la Fe objavio intervju s preuzvišenim Athanasiusom Schneiderom, pomoćnim biskupom Nadbiskupije sv. Marije u Astani. Vodio ga je Mauricio Ponce sa stranice Adelante i u njemu se dotiče nekoliko danas važnih tema u Katoličkoj crkvi, a počinje detaljnom raspravom o mogućem sporazumu između Bratstva sv. Pija X. i Rima u budućnosti.

Zahvalni smo biskupu Schneideru što se zalaže za FSSPX i što tako jasno brani mnoge točke vjere i morala u Crkvi. Posebno cijenimo njegovu izjavu o Lutheru, podjeli Pričesti za razvedene i ponovno „vjenčane“ i o dužnosti da se odupremo zabludi, pa čak i kada ona potječe od Vrhovnog poglavara.

Govoreći o Bratstvu, biskup ističe razloge za optimizam, kao i razloge za brigu zbog strukture sporazuma. U nastavku donosimo analizu i odgovor na njegove točke.

Regularizacija

U vezi regularizacije FSSPX-a biskup Schneider započinje tako što kaže da ne bi trebalo govoriti o ,,sporazumu“ koji pretpostavlja razlike u vjeri, nego samo o kanonskom priznanju sa strane Svete Stolice jer ,,u tom slučaju, ne postoje razlike u katoličkoj vjeri“.

Biskup Schneider poznaje Bratstvo jako dobro jer je u prošlosti dva puta posjetio njegove bogoslovije. Bili smo počašćeni njegovim snažnim svjedočanstvom o Bratstvu koje ,,nosi vrlo očigledne, vidljive i duhovne plodove u uzvisivanju katoličke vjere, u prenošenju cjelovitosti katoličke vjere i liturgije i kršćanskog života, kao što se prakticiralo stoljećima“.

Priznanje Svete Stolice

„…što je zahtjev za svaku katoličku zajednicu, neophodan da bi bila katolička, da također ima kanonsku, vidljivu vezu s Petrovom stolicom, stolicom Kristovog namjesnika. To je temeljni zahtjev za svako katoličko djelo u Crkvi.“

Biskup Schneider govori o tome da je ,,kanonska povezanost“ sa stolicom sv. Petra zahtjev da bi se bilo katolikom i da je za apostolat potrebno kanonsko poslanje. Ako on misli na zakonitu pokornost Svetoj Stolici, slažemo se! Bratstvo nikada nije odbijalo ikakvu zakonitu pokornost papi niti je raskidalo veze liturgije i ispovijedanja vjere. Ako kanonska situacija postane neregularna, a kanonsko poslanje danas nedostaje – to nije bila greška FSSPX-a, nego Rima koji ga je toga lišio, kako sam biskup Schneider argumentira. Nadbiskup Lefebvre uvijek je tvrdio da su kanonske sankcije nevažeće jer su nepravedne; ali njegovu žalbu nisu priznali.

Korizma kad nas draga Gospa Fatimska drži za ruku

Dragi prijatelji i dobročinitelji!

Na Pepelnicu započinje naše duhovno „kršćansko vojevanje svetim postom“.[1] Ovim riječima liturgija nas potiče da u pouzdanju u Božju pomoć hrabro otpočnemo četrdesetodnevno vrijeme pokore „da se mi, koji se imamo boriti protiv duhovnim zloćama, oboružamo oružjem pokore“[2]. Iz iskustva znamo doduše kako nam najčešće teško pada post, kako se brzo ohladi naša revnost za pokorom i kada nam sam Bog pošalje neko trpljenje kao pokoru, onda nezadovoljno reagiramo ili nam se čini da smo pogođeni sudbinom. K tome, u lice nam puše jak vjetar današnjega duha vremena kojemu zahtijevanje pokore slovi kao nešto grozno srednjovjekovno i neljudsko, kao ekstremističko i fundamentalističko, za što se u najboljem slučaju samo odmahne glavom bez ikakvog razumijevanja. No ipak Bog od nas sviju s pravom očekuje „plodove dostojne obraćenja“[3]. Kako bi to uspjelo, predlažem Vam da u ovoj jubilejskoj godini sljedećih 40 dana povjerite vodstvu Majke Božje Fatimske. Kojim ozbiljnim molbama punim ljubavi Gospa opominje i poziva čovječanstvo – svoju djecu – na obraćenje, pokoru i djela zadovoljštine. I kojim se junačkim djelima milosti možemo diviti u izabranim vidiocima koji su posvema odgovorili nebeskim molbama!

Velika ljubavna priča

Fatima je velika ljubavna priča 20. stoljeća koja do danas traje; priča Boga Otkupitelja koji šalje svoju Majku da spasi izgubljeno čovječanstvo. Daruje nam se Srce ove Majke u kojemu gori božanska ljubav u svojoj punini kako bi zapalila hladna ljudska srca. Možemo li ili smijemo li se opirati takvom nastojanju ljubavi? Pokora u ovome surječju nije ništa drugo nego neizostavni zahtjev ljubavi, nužna pretpostavka kako bi se mogla primiti božanska ljubav. Jer mi na svome putu k nebu, nažalost, uvijek iznova udaramo od oštro kamenje spoticanja koje se nagomilava: grijesi! Oni iskrivljuju pogled na Boga i krivi su za to da čovjek ne odgovara na Božju ljubav, ne kreće na put k nebu ili, ako to čini, na tome putu posrće, gubi se ili napreduje puževim korakom. Ovo kamenje spoticanja bezuvjetno se mora ukloniti. A to se događa samo pokorom, pobjednicom nad grijehom.

Stoga zapravo ne začuđuje, ali je ipak zadivljujuće da Gospa već za svog prvog ukazanja 13. svibnja govori o ovoj točci i od djece dosta toga zahtijeva: „Hoćete li se prikazati Bogu, spremni prihvatiti sva trpljenja koja vam pošalje kao zadovoljštinu za mnoge grijehe kojima se vrijeđa Njegovo božansko Veličanstvo kako bi se postiglo obraćenje grješnika?“ – „Da, hoćemo“, odgovorila je Lucija srčano. Presveta Djevica smješkala se kako bi pokazala kako joj je ugodno bilo ovo velikodušno predanje. Gospa ne ostaje samo kod zahtjeva za pokorom, nego ona s time povezuje posebnu milost dubljega razumijevanja pokore. Jer za nas je zapravo neshvatljivo što znače grijeh, zadovoljština i pokora. Morali bismo shvatiti Božje uzvišeno veličanstvo kako bismo razumjeli što je grijeh koji ga napada i vrijeđa, što je pokora koja nas s Bogom ponovno izmiruje. Stoga je Majka Božja 13. svibnja otvorila svoje ruke iz kojih su izvirale zrake svjetla koje su djeci prenijele dublju spoznaju Boga.

Tristogodišnja teta koja priča bajke

Edward Gibbon (1737.-1794.), britanski povjesničar i slobodni zidar koji je imao veliki utjecaj na kasniju historiografiju

Dragi prijatelji i dobročinitelji!

U tijeku sada već tristogodišnje povijesti masonerije njezini se predstavnici nisu ustezali čak ni od iskrivljivanja povijesti ako je bilo moguće ocrniti i oklevetati njima tako omraženu Katoličku crkvu. Na račun Španjolske inkvizicije navodno valja upisati 95 milijuna smaknutih kritičkih mislilaca koji su u krvoločnim autodaféima javno spaljeni, tvrdili su primjerice „prosvjetitelji“ u svojim povijesnim djelima. U stvarnosti su ovi podatci bili čista fantaziranja. Novija su povijesna istraživanja dokazala da je Španjolska inkvizicija tijekom preko 350 godina svojega postojanja sveukupno proglasila otprilike 1200-2000 smrtnih presuda. [1]

Mons. Lefebvre: propovijed na I. korizmenu nedjelju

Danas Evanđelje govori o našem Gospodinu i kaže da je nakon četrdeset dana posta ogladnio. Osim toga, kaže još Evanđelje da je đavao odveo našeg Gospodina na goru vrlo visoku i potom na vrh Hrama. Ako je istina ono što kaže Evanđelje – a istina je, naš Gospodin je zbilja čovjek. Ne može se misliti da naš Gospodin nije bio zbilja čovjek ako je bio gladan i ako ga je đavao odveo na visoku goru. Dakle, naš Gospodin, sam Bog, jest Isus Krist, čovjek i Bog.

Danas se moramo prisjetiti ove istine, ove temeljne istine o našoj vjeri: Isus Krist je pravi čovjek, pravi Bog i naš vrhovni Bog. Nema drugog Boga osim Isusa Krista. On je rekao: ,,Pater est in me et ego in Patre – Ja sam u Ocu i Otac u meni“. Dakle, ne možemo zamisliti nekog drugog Boga izvan Isusa Krista.

Danas se kaže da sve religije imaju svog boga i ovaj Bog gotovo pa vrijedi kao naš Bog; da se drugi mogu spasiti u svojoj religiji jer se i oni klanjaju Bogu; ali ovaj bog nije pravi Bog jer ne vjeruju u Isusa Krista, i nema drugog Boga osim Isusa Krista. Zašto smo izgradili... zašto su Firentinci izgradili ove lijepe crkve? Kako bi častili Boga. Ali kojeg Boga? Zar nekog Boga koji je različit od Isusa Krista? Ne! Jer su vjerovali, jer su povjerovali budući da je Isus došao na zemlju, utjelovio se, povjerovali su da je On pravi Bog; stoga su izgradili ove oltare, stoga su izgradili ova svetohraništa: za našega Boga Isusa Krista koji se nalazi u svetohraništima, koji je u Euharistiji. Nemamo drugog Boga, nema drugog Boga ni na Nebu. Postoji li na Nebu drugi Bog osim Isusa Krista? Ne. Jer je u Njemu Trojstvo, On je druga osoba Presvetog Trojstva. Stoga se moramo ovoga prisjetiti: ,,Non est datum aliud nomen in quo omnes homines salvi sint!“ I nema ni u kome drugom na zemlji spasenja, kaže sveti Petar. I Isus Krist je rekao: ,,Ego sum Via, Veritas et Vita.“ Ne postoji drugi put osim Isusa Krista.

Ako je ova istina, zbilja temeljna istina Crkve, moramo reći da je jedino naša Crkva put za spasenje naših duša.

,,Extra Ecclesiam nulla salus“. Ovu istinu su nas učili svi teolozi, cijela Crkva. Extra Ecclesiam nulla salus. Ali što je Crkva? Crkva je mistično Tijelo Isusa Krista. Ovo mistično Tijelo Isusa Krista ima institucionalni vidik, Crkvu s hijerarhijom, sa svojim institucijama; i mistični vidik u koji mogu ući neki pogani, neki protestanti, neki članovi drugih religija. Ali ne postižu spasenje po zasluzi tih religija, nego po Crkvi, a nikada po svojoj religiji, nikada! Ovo je vrlo važno: sjetimo se da nitko, da se nijedan čovjek ne može spasiti, ne može zadobiti spasenje bez Crkve, bez Isusa Krista, bez milosti Isusa Krista. Također i svi ljudi koji su spašeni i koji nisu iz institucionalnog, vidljivog Tijela Crkve, svi ljudi koji će biti spašeni, spasit će se po Crkvi, po Isusu Kristu, jer nema drugog Boga, nema druge Crkve u Nebu. Gdje mogu biti u Nebu ako nisu u Crkvi? U mističnom Tijelu Isusa Krista. To je nemoguće. Isus Krist, On sam je Nebo; on je Nebo jer ćemo u Nebu biti ujedinjeni s Isusom Kristom, bit ćemo u Nebu; nema drugog Neba.

Militia Immaculatae (MI) - Vojska Bezgrješne

Nakon što smo prethodno izvijestili o otvaranju stranice Vojske Bezgrješne na kojoj se predstavlja ovaj važan apostolat koji je u okviru Svećeničkog bratstva sv. Pija X. obnovljen prema izvornim – tradicionalnim načelima, stranica je nedavno preuređena u novo izdanje te je dobila i svoju hrvatsku verziju: https://militia-immaculatae.info/hr/. Na stranici se mogu pronaći sve važne informacije o MI – o životu njezinog utemeljitelja, sv. Maksimilijana Kolbea, o Čudotvornoj medaljici kao njezinom sredstvu, o glavnim načelima apostolata kao i praktičneupute.

Svećeničko bratstvo u Vojsci Bezgrješne vidi jedno od ključnih sredstava za za širenje Kristovog kraljevstva po Bezgrješnoj te je želi što je više moguće proširiti na mjestima na kojima djeluje. Ona je već zaživjela u brojnim našim prioratima i kapelama, a posebna je nakana da se u ovoj 2017., fatimskoj godini, još više proširi. Ta nakana uključuje i Hrvatsku, gdje bi se svečani obred primanja (koji možete pronaći ovdje) upriličio prigodom velikog marijanskog blagdana Blagovijesti (25. ožujka) – na sam blagdan kao i nedjelju nakon toga neposredno nakon svetih Misa koje će se tih dana služiti u Zagrebu, Splitu i Rijeci.

Svi vjernici koji se s ispravnom nakanom (vjernosti Tradiciji i odbacivanja modernizma, težnje za izbjegavanjem svakog grijeha i vlastitim posvećenjem) žele predati Bezgrješnoj, slobodni su i pozvani pristupiti obredu i postati vitezovi Bezgrješne. Sve potrebne informacije, upute i savjeti mogu se pronaći na stranici MI, a priprava za obred primanja vršit će se i na Misama Svećeničkog bratstva u mjesecu ožujka gdje će se u propovijedima nastojati vjernike pripremiti za ovaj svečani čin.

Cijeli svijet za Krista po Bezgrješnoj!

Pobožnost svetom Licu Isusovom

MOLITVA ZLATNE STRIJELE
Neka je uvijek slavljeno, blagoslovljeno, ljubljeno, čašćeno i uzvisivano presveto, preslavno, najdubljeg klanjanja dostojno, silno i neizrecivo Ime Božje, na nebu, na zemlji i u podzemlju, od svih stvorenja Božjih i po Božanskom Srcu Gospodina našega Isusa Krista, u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Amen.

,,Raduj se, kćeri moja; jer se bliži čas kada će se roditi najljepše djelo pod suncem." - Gospodinove riječi sestri Mariji od svetog Petra.

Naš Gospodin ovdje govori o davanju zadovoljštine 'Svetom Licu', koje je prema Njegovom otkrivenju određeno da bude sredstvo pobjede nad bezbožnim komunizmom i masonerijom za obnavljanje mira u svijetu.

Prije Fatime, prije stvarnog zahtjeva Blažene Djevice Marije upućenog troje fatimske djece za posvetu Rusije Njezinom Bezgrešnom Srcu i kasnije sestri Luciji oko pobožnosti prvih subota, Gospodin Isus se ukazao karmelićanskoj redovnici u Toursu - u Francuskoj oko 1840. da širi pobožnost 'Svetom Licu'.

Dana 8. kolovoza 1843. papa Grgur XVI. donio je papinsku uredbu za uspostavu bratovštine pod zaštitom sv. Luja IX. Francuskog za zadovoljštine za hule protiv svetog Božjeg Imena.

26. kolovoza je sluga Božji Leo Dupont (1797. - 1876.), "sveti čovjek iz Toursa", počeo po zagovoru sv. Luja širiti među nekoliko zajednicama u Toursu molitvu na čast Svetog Božjeg Imena. Molitve su se proširile po svim vjerničkim domovima u gradu.

Osamnaest dana prije tih događaja, dok je započinjala svoju večernju molitvu, Isus joj je dao shvatiti da će joj dati molitvu zadovoljštine, "zlatni bodež" za hule protiv Njegovog Svetog Imena.

Izvijestila je da je u svojoj viziji vidjela sv. Veroniku kako sa svojim velom briše pljuvačke i blato s Lica Isusova na putu do Kalvarije. Rekla je da se današnja svetogrđa i hule nadovezuju na pljuvačke i blato koje je Veronika obrisala taj dan. Prema riječima sestre Marije od sv. Petra, u njezinim vizijama Isus joj je rekao da je želio pobožnost Njegovom Svetom Licu kao zadovoljštinu za svetogrđa i hule, koja je On opisao kao "otrovne strelice". Napisala je i molitvu Zlatna strijela Svetoga Lica, koju joj je diktirao Isus. Ova molitva je sada poznato djelo zadovoljštine Isusu Kristu.

Jednog dana Leo je čuo za ovu karmelićanku, koja je imala vizije Gospodina Isusa. "Razmislite o uvredama koje mi se nanose od strane komunističkih udruženja, neprijatelja Crkve i Krista. Oni su stavili svoje ruke na pomazanike Gospodinove (svećenike). No, njihovi zli planovi su uzaludni i neće uspjeti! Želim ustanoviti djelo zadovoljštine! Jer su djela zadovoljštine Svetom Licu ta koja će zadržati Božju pravednost."

Sluga Božji Leo Dupont je odmah počeo širiti ovu pobožnosti. Molio je i širio ovu pobožnosti prema Svetom Licu Isusovom oko 30 godina. Crkva je čuvala dokumente koji se odnose na život sestre Marije od sv. Petra i pobožnosti. Na kraju je 1874. Charles-Théodore Colet imenovan za novog nadbiskupa Toursa. Nadbiskup Colet pregledao je dokumente i 1876. dao dozvolu za njihovu javnu objavu i poticanje pobožnosti. Pobožnost Svetoga Lica Isusova je na kraju odobrio papa Lav XIII. 1885. godine.

Cilj ovog malog izlaganja je oživjeti pobožnost prema Svetom Licu Isusovom kao sredstvo zadovoljštine Bogu za zlodjela počinjena naspram Njegovom Božanskom Veličanstvu. Može se postaviti pitanje, nije li se ta pobožnost zadovoljštine općenito prakticirala u Crkvi prije nekog vremena? Odgovor je: da, bila je raširena već dugi niz godina nakon uredbe pape Lava XIII., kojom je kanonski uspostavljena nadbratovština Svetoga Lica 1885. Nažalost, ona je zapuštena i zaboravljena u godinama neposredno prije Prvog svjetskog rata - 1914. Nije li to možda zbog našeg neuspjeha da se nastavi ta zadovoljština, kao što je zahtijevao naš Božanski Gospodin u Njegovim objavama svetoj karmelićanki iz Toursa, da je Bog dopustio "zlobu zlih ljudi" da nam se istaloži u dva svjetska sukoba, uza sve njihove neizrecive užase?

I sada, kada živimo svakodnevno na rubu Trećeg svjetskog rata, koji prijeti potpunim uništenjem zbog nuklearnog oružja u rukama raznih ateističkih i komunističkih država, hoćemo li na kraju prihvatiti ovu naknadu koju zahtjeva naš Gospodin? Revolucionari koje je Gospodin označio kao komuniste (stanje političkog duha i namjere pored specifične organizacije): "Komunizam nije mrtav", kao što govore mnogi stručnjaci među nama, nego je oživljen u novom protubožjem svijetu i religiji (poganskog pokreta) u obliku "slobodnog zidarstva" koji je tako zahvatio svijet da se čovječanstvo suočava s uništenjem. To je usuglašeno mišljenje iz neoborivih izvora, uključujući i pape Pija X. i Pija XII., koji su smatrali da postoji opće svjetsko stanje koje može eksplodirati u svakom trenutku.

Obraćajući se mistično pobožnoj karmelićanki, Gospodin joj je rekao da obećava, posebno svojim svećenicima, da će ih braniti pred Ocem na Nebu i dati im Njegovo kraljevstvo ako oni, kroz riječi, molitve i spise budu branili Njegov zahtjev u ovom djelu zadovoljštine. Pastiri bi, dakle, i svećenici koji su spremni odgovoriti na ovaj poziv, trebali nastojati, po redovitom postupku, uspostavljati bratovštine Svetoga Lica u svojim župama.

Obećanja Gospodina Isusa Krista onima koji štuju Njegovo 'Sveto Lice':

1. Svi oni koji štuju moje Lice u duhu zadovoljštine će na taj način obavljati službu pobožne Veronike. Prema skrbi koju će oni poduzimati u činjenju zadovoljštine Mome Licu, koje su unakazili bogohulnici, pobrinut ću se za njihove duše koje su unakažene grijehom. Moje Lice je pečat božanstva, koji ima snagu reproducirati u duše sliku Božju.
2. One koji riječima, molitvama ili pisanjem brane moj zahtjev u ovom djelu zadovoljštine ću braniti pred svojim Ocem, i dat ću im svoje Kraljevstvo.
3. Prikazujući Moje Lice Vječnom Ocu, ništa im neće biti odbijeno, te će zadobiti obraćenje mnogih grešnika.
4. Po mome Svetom Licu oni će činiti čudesa, utišat će gnjev Božji i privući milosrđe na grešnike.
5. Kao što se u kraljevstvu može nabaviti sve što tko želi s novčićem na kojem je utisnut kraljevski lik, tako će i u Kraljevstvu nebeskom dobiti sve što žele s dragocjenim novčićem moga Svetoga Lica.
6. Oni koji su na zemlji razmatrali rane moga Lica, u nebu će zračiti slavom.
7. Oni će primiti u svojoj duši svjetlo i trajno zračenje moga Božanstva te će po sličnosti s Mojim Licem zablistati posebnim sjajem na Nebu.
8. Ja ću ih braniti, čuvati ih i osigurati im ustrajnost do kraja.

Nakon toga je naš Spasitelj izdiktirao molitvu koju je nazvao "Zlatna strijela", rekavši da će Ga oni koji je budu recitirati ugodno probosti, kao i zaliječiti one druge rane, zadobivene od zlobe grešnika. Ova molitva smatra se samim temeljem djela zadovoljštine. Preporuča se izgovarati je na svakom od trideset i tri zrna krunice Svetoga Lica.

Izvor: sspxphilippinemissions.com

Euharistijsko klanjanje u Splitu

U tradicionalnom rimskom obredu običaj je da se kao priprava uoči početka korizme održava 40-satno euharistijsko klanjanje koje završava svečanim litanijama i blagoslovom. Tom prilikom održano je ove subote u Kapeli sv. Jeronima u Splitu kratko euharistijsko klanjanje, po prvi puta od uređenja kapele. Ovdje donosimo nekoliko fotografija. Pripremimo se svi za početak korizme da bismo u ovom pokorničkom vremenu mogli primiti brojne plodove za naš duhovni život.

Fatima i čudo u Santaremu

Euharistijsko čudo u Santaremu pruža nagovještaj poruke u Fatimi iako su jedan od drugog udaljeni 650 godina. Oko 40 kilometara od Fatime, u Santaremu – u istoj županiji kao Fatima – dogodilo se euharistijsko čudo 16. veljače 1266. Iako neki spominju godinu 1247., točna godina nije tako važna, jer činjenica je da je sačuvana posvećena hostija 750 godina, netaknuta i krvava, u crkvi svetog Stjepana i svetog Čuda.

Priča o ovom čudu počinje s nesretnom ženom koju je muž ostavio radi druge žene. Umorna od trpljenja, nije se obratila Bogu, već vještici koja je htjela uz pomoć svojih čarolija učiniti nešto u vezi ženine tužne sudbine. Vještica je obećala da će joj pomoći ako joj ona donese posvećenu hostiju.

Nesretna žena, osljepljena svojim očajem, pristala je počiniti svetogrđe. Otišla je u crkvu svetog Stjepana i primila Pričest. Nakon što je primila Presveti Sakrament od svećenika na jezik, krišom je izbacila hostiju na veo, izašla iz crkve i požurila u vještičin brlog. Ali na tom putu počela je teći krv iz vela, a da ona to nije primjetila i ljudi koje je susretala upitali su je li se ozbiljno ozlijedila kada toliko krvari.

Nesretna žena, potpuno smetena, požurila je kući i zaključala čudesnu hostiju u škrinju. Slučajno se baš te večeri muž vratio kući. Usred noći oboje su se probudili i vidjeli da kuća sjaji od svjetla i da zagonetne zrake dolaze iz škrinje. Kada mu je žena rekla za grijeh koji je počinila, muž je zajedno s njom proveo čitavu noć na koljenima u molitvi. U zoru su obavijestili župnika o tom događaju koji je došao do njihove kuće da uzme hostiju i odnese je nazad do crkve sv. Stjepana u svečanoj procesiji, koju je slijedilo mnoštvo svećenika i vjernika. Hostija je nastavila krvariti sljedeća tri dana. Zatim je stavljena u voštanu monstrancu u crkveno svetohranište.

Stoljeće kasnije, potresni događaj

Svećenik je 1340. otvorio svetohranište i vidio da je voštani omotač bio slomljen na nekoliko mjesta i da je umjesto njega tu nastala kristalna bočica; čudesna hostija i krv bile su u bočici. Kako su stavljene u zapečaćenu bočicu? Nitko ne zna.