Kardinal Brandmüller odbacuje Pripravni dokument Sinode o Amazoniji

Kardinal Walter Brandmüller, predsjednik Papinskoga vijeća za povijesne znanosti od 1998. do 2009. i jedan od sastavljača glasovite dubije o Amoris Laetitiji iz 2016. godine – na koju papa Franjo nikada nije odgovorio – optužio je Instrumentum laboris (radni dokument) nadolazeće Sinode o Amazoniji za krivovjerje i otpadništvo.

Njegovu izjavu objavio je vatikanist Sandro Magister 27. lipnja 2019., deset dana nakon objave rimskoga dokumenta. On se pita o potrebi za ovom sinodom o Amazoniji pišući: ,,Treba se u načelu postaviti pitanje zašto bi se biskupska sinoda trebala baviti temama koje – kao što je sada slučaj s tri četvrtine Instrumentum laborisa – imaju u najboljem slučaju tek marginalno ikakve veze s evanđeljima i Crkvom. Očigledno se ovdje događa da se biskupska sinoda agresivno upliće u čisto svjetovne poslove države i društva u Brazilu. Trebamo se zapitati: kakve veze imaju ekologija, gospodarstvo i politika s nalogom i poslanjem Crkve?”

,,I najviše od svega: koja stručna ekspertiza ovlašćuje crkvenu Biskupsku sinodu da daje izjave u tim područjima?”

,,Ako biskupska sinoda doista to učini, to bi bilo prekoračenje granica i klerikalna drzovitost, koju bi tada državne vlasti morale odbaciti.”

Visoki prelat naglašava: ,,Treba dodati još jedan vidik koji se može pronaći kroz cijeli Instrumentum Laboris, a to je vrlo pozitivna prosudba naravnih religija, koja uključuje urođeničke prakse iscjeljivanja i slično, pa čak i mitsko-religijske prakse i oblike kultova. U kontekstu poziva na sklad s prirodom, čak se govori i o dijalogu s duhovima (br. 75)... teritorij – tj. šume amazonske regije – čak se proglašava locusom theologicusom, posebnim izvorom božanske objave. To bi bila mjesta bogojavljenja gdje se pokazuju spremišta života i mudrosti koja govore o Bogu (br. 19). Za Instrumentum laboris karakteristično je proturacionalno odbacivanje ,,zapadne” kulture koja naglašava važnost razuma. A u isto se vrijeme posljedična regresija od Logosa do mita podiže na kriterij onoga što Instrumentum laboris naziva inkulturacijom Crkve. Rezultat je prirodna religija sa kršćanskom krinkom.”

Apostolska pobudnica i ukidanje grijeha preuzetnosti

Nova sinodalna Crkva na djelu: kardinali Dolan (lijevo) i Wuerl na Misi otvaranja Izvanredne sinode o obitelji u Rimu u listopadu prošle godine

Ne postoji drugi način da se to kaže: unatoč uvjeravanju u suprotno, Amoris Laetitia predstavlja pokušaj ostvarenja revolucije u katoličanstvu na štetu prethodnog učenja Crkve o nerazrješivosti braka i primanju Euharistije. Osim toga je to i na svjetovnoj razini jedno zamorno, dugačko i opširno djelo loše napisane i promišljene amaterske postmoderne dekonstruktivističke sociologije.

Kako bi postiglo svoj cilj razgradnje sakramenata Ženidbe i Euharistije, djelo ocrtava sliku sakramentalne bračne ljubavi kao mučilišta zlostavljanja, dominacije, seksizma, izrabljivanja i beskrajnih financijskih i emocionalnih tjeskoba. Sakrament ženidbe, tvrdi se, podvrgava bračne drugove potrebi međusobnog traženja stalnog oprosta i uzajamnog milosrđa na trajnoj osnovi.

Doista, predstavljajući naizgled vrlo uznemirujućim jezikom znatnu zbrku o naravi bračne ljubavi, ovo djelo pokušava istaknuti da su zapreke ostajanju u doživotnom braku sve veća ružnoća i nemoć koje prate starost. Takve tvrdnje su jednostavno neshvatljive i odražavaju ono što bi se, u svjetlu nedavnog ponašanja hijerarhije, moglo tumačiti kao uznemirujuće veličanje i očaranost mladošću.

Pozivanje na tako različite i značajne izvore kao što su "istočnjački majstori", Erich Fromm, Martin Luther King, Babettina gozba, te brojne i prekomjerne Franjine vlastite ranije izjave, a povremeno čak i selektivne citate iz Biblije, autor traži da Crkva prihvati i ne komentira negativno razvod i preljub. To će, tvrdi on, smanjiti učestalost tih pojava.

Zaključni dokument Rimske biskupske sinode

Rimska biskupska sinoda s kojom je bilo povezano tako mnogo očekivanja i bojazni zaključena je 25. listopada.

Sinoda nije pledirala ni za podjelu svete Pričesti rastavljenima i ponovno građanski oženjenima, a niti je tražila pozitivan stav prema homoseksualnosti kako bi to željeli mnogi progresivni katolici i biskupi. S druge strane Sinoda nije niti pronašla jasne riječi za katoličku istinu. Nažalost je istina što je kurijalni kardinal Kurt Koch rekao: Nisu se „zatvorila vrata“. Na koncu ostaje dakle opet otvoreno hoće li se unatoč tome ipak još uvesti nova praksa.

S obzirom na homoseksualnost Sinoda je izrekla još relativno jasne riječi i u broju 76 označila homoseksualne veze nespojivima s Božjim planom o braku. Ondje stoji i da je posve neprihvatljivo kada međunarodne udruge vrše pritisak na siromašne zemlje povezujući primjerice financijsku pomoć sa zakonskim institucionaliziranjem homoseksualnog braka.

O rastavljenima i ponovno građanski oženjenima se potom u broju 84 doduše daju izjave koje nisu prihvatljive. Je li zbilja istinito da „Duh Sveti na njih izlijeva darove i karizme radi dobra sviju“? Ako se ova rečenica u nuždi može još nekako i opravdati jer „darovi i karizme“ ne pretpostavljaju nužno stanje milosti, to kod sljedeće izjave već nije više slučaj: „Oni se ne trebaju osjećati ne samo da nisu izopćeni, nego mogu kao živi udovi Crkve živjeti i zreti.“

Istina je da rastavljeni i ponovno građanski oženjeni – dok se ne odvoje od Crkve i ne otpadnu od vjere – nisu izopćeni. Oni dakle ostaju udovima Crkve, ali nisu više „živi udovi“, nego „mrtvi“ udovi. Živi ud je prema teološkom izričaju katolik koji je u stanju milosti. To se gubi svakim teškim grijehom tako da grješnik doduše ostaje još povezan s Kristom i Crkvom, ali kao mrtvi ud u kojemu božanski život više ne teče. Rastavljeni i ponovno građanski oženjeni žive u trajnom stanju teškoga grijeha. Sve dok ne žele napustiti braku sličan suživot koji proturječi Božjoj volji, u ispovijedi ne mogu kao drugi teški grješnici dobiti oproštenje jer ono pretpostavlja pokajanje i želju za obraćenjem. U ovome stanju oni ne mogu zbiljski „zreti“, nego jedino svojim sudjelovanjem u crkvenom životu izmoliti sebi milost i snagu za okončanje svog grješnog stanja.

Dvoznačnosti se nalaze i u broju 86. Što treba značiti kad se ovdje čita da razgovor sa svećenikom koji rastavljeni i ponovno građanski oženjeni vode u forum internum, pridonosi „stvaranju pravedne prosudbe o onome što omogućuje mogućnost punijeg sudjelovanja u životu Crkve i o koracima koji tome pridonose i koji im mogu dopustiti sazrijevanje“? Čini se da bi se ovdje trebala ostaviti otvorena vratašca da se ove vjernike nakon zrelije odluke savjesti itd., itd., ipak pripusti sakramentima. Po sebi, rastavljeni i ponovno građanski oženjeni ne predstavljaju velike teološke probleme. Čin napuste svoje grješno stanje, mogu se opet ispovijedati i potom i pričešćivati. Ali dok to ne učine, ne može im nijedan svećenik koji se pridržava Kristovog i crkvenog nauka dati dopuštenje za primanje Pričesti. Ovaj paragraf je bio najkontroverzniji na Sinodi i teškom mukom je dobio potrebnu dvotrećinsku većinu sa 178 glasova.

ÖRF: ,,Bratstvo sv. Pija X.: Sinoda kao 'trijumf dvoznačnosti'“

Prenosimo članak objavljen na internetskoj stranici austrijske nacionalne televizije koji prikazuje stav FSSPX-a o protekloj Sinodi o obitelji.

Za kontroverzno tradicionalističko Svećeničko bratstvo sv. Pija X. zaključni dokument Svjetske biskupske sinode je „trijumf dvoznačnosti“, kako je Bratstvo napisalo u utorak u jednoj okružnici.

„Niti je to popuštanje sukladno nadanjima progresivnih snaga, a niti čvrsto i nedvosmisleno potvrđivanje katoličkog nauka“, rekao je p. Stefan Frey, poglavar Austrijskog distrikta Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Dokument se nalazi „na ničijoj zemlji između neustrašivog naviještanja zapovijedī i prilagođavanja duhu vremena“.

Doduše, „velika vrijednost se pridaje izjavi da se želi ostati vjernima nepromjenjivom nauku Crkve. Ili kako je to kardinal Kasper izrekao u govoru pred konzistorijem da nauk mora ostati netaknut, a da se samo praksa treba promijeniti. Ali što znači ovaj rascjep između teoretskog morala i primijenjenog morala?“, kaže Svećeničko bratstvo sv. Pija X.

„Moral proizvoljnosti“

To na koncu dovodi do „morala proizvoljnosti“. Time o tekstu Sinode nastaje „krajnje dvoznačan utisak“. „Nedostatkom jasnoće i jasnog usmjerenja nastaje ogroman manevarski prostor za tumačenje. U biti, svatko može unijeti tumačenje koja više odgovaraju njegovim vlastitim predodžbama“, napisao je Frey.

Roberto de Mattei o Zaključnom izvješću Sinode

Intervju s Robertom de Matteijem:

„Zaključno je izvješće Sinode loš dokument“

Profesor Roberto de Mattei, autor knjige o Drugom vatikanskom saboru i jedne apologije o Tradiciji bio je spreman odgovoriti na pitanja o Sinodi koja mu je postavio DICI, međunarodna obavijesna agencija Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

DICI: I sada, budući da je prošao i drugi krug zasjedanja Sinode o obitelji, koja je Vaša prosudba o Relatio finalis i o zaključnoj izjavi pape Franje?

Prof. de Mattei: Ponajprije se mora reći da je Relatio finalis Sinode o obitelji, strogo uzevši, dokument savjetodavnog karaktera, bez doktrinarne vrijednosti. Govorimo o jednom lošem dokumentu i s obzirom na porabljeni jezik, ali i u njegovoj suštini koji ne samo da lagano otvara vrata za rastavljene i ponovno građanski oženjene osobe, nego uopće teži za nijekanjem objektivnog i apsolutnog karaktera katoličkog morala. Mnogi konzervativni izrekli su pozitivnu prosudbu dokumenta jer je postojao rizik donošenja još goreg dokumenta, ali manje zlo je još uvijek zlo i mi ne možemo drukčije nego izreći negativan sud o ovome dokumentu.

Progresisti koji sa svoje strane slave pobjedu jer govore da je Relatio finalis doduše nedostatan, ali ipak „korak naprijed“ u odnosu prema izvješću na otvorenju koje je održao kardinal Erdö. Ali cilj novotara je bio verzija koja je na Sinodi predstavljena uvečer u četvrtak, 22. listopada i koju su sinodski oci odbacili ujutro 23. listopada. Po mojemu mišljenju i jedni i drugi, dakle i progresisti kao i konzervativni oci, pobijeđeni su na ovoj Sinodi. Ni sam papa Franjo ne može se označiti kao „pobjednik“. Njegov zaključni govor od 24. listopada pokazuje da je vrlo nezadovoljan rezultatom Sinode.

DICI: Koje paralele vidite kao povjesničar Drugog vatikanskog sabora između načina na koji ova Sinoda funkcionira i onoga što se moglo promatrati na Koncilu?

Prof. de Mattei: “Sinodalnost“ je pokušaj pretvoriti monarhiju i hijerarhijski ustroj Crkve u demokratsku i parlamentarnu strukturu. U ovom pogledu način funkcioniranja Sinode podsjeća na dinamiku koju je Augustin Cochin u svojoj epohalnoj studiji Les sociétés de pensée et la démocratie moderne [otprilike: Ideološke frakcije i moderna demokracija] opisao kao revolucionarna okupljanja: pod obličjem demokracije u stvarnosti jedna ograničena skupina organizatora upravlja i manipulira okupljanjem. To je ono što se dogodilo i na Drugom vatikanskom saboru kao i tijekom 14. redovite Sinode o obitelji.

Sinoda kompromisa

Kratak komentar o kompromitiranoj Sinodi o obitelji.

Duga crkvena rasprava, sada već punih dvanaest mjeseci, konačno je iza nas…tako se barem čini. Rasprave su često žestoke i dovode do podjela. Za crkvene vlasti koje raspravljaju u srcu kršćanstva pred zajedničkim ocem o jednoj tako važnoj temi kao što je obiteljski život, postojao je veliki rizik s obzirom na propadanje zakonodavstva koje hara u vodećim zapadnim zemljama.

Premda je veći broj skupinā napustio Vječni grad prije s pozitivnim stavom, rezultat je u stvarnosti neodlučnost koja svakoga ostavlja zbunjenim i zgranutim. Neki su Sinodu nazvali „III. vatikanski sabor“, a kako se čini, nije baš da nemaju pravo. Nitko nije zbilja pobijedio, a svi su ostali poraženi u svojim pregnućima jer je dokument koji je iz toga proistekao kompromis. Čak je i slika Pape kao glave podijeljene kuće postala tmurna. Kako je napisao Roberto de Mattei: „Na koncu smo suočeni s dvoznačnim i proturječnim dokumentom koji svima dopušta proglasiti pobjedu premda nitko nije nešto dobio.“ [1]

Babilon

Druga Sinoda o obitelji završava sutra u nedjelju, 25. listopada i svi promatrači se pitaju što bi iz toga moglo proisteći…

Jedno povjerenstvo stručnjaka koje će proučavati pitanje rastavljenih i civilno-pravno ponovno vjenčanih katolika? Posinodsko apostolsko pismo pape Franje? Doktrinarni dokument o braku i obitelji? Nakon više od dva tjedna rada nitko ne zna što dolazi. No cjelokupni dojam je dojam velike dogmatske pomutnje i najdubljeg jaza između sinodskih otaca.

Naravno,oni će govoriti o „sinodskoj polifoniji“ ili „kolegijalnoj simfoniji“ da sakriju pravu kakofoniju. Kako bi maskirali stvarnu pogibelj raskola koji je de facto, reći će da se došlo do „diferenciranog suglasja“ da se uporabi zamagljujući izričaj slavnog Kaspera. Onda će se stručnjaci susresti kako bi pokazali da će svatko, opet ponovno, i dalje tražiti…

Ali iza cijele ove retorike i cijelog ovog prenemaganja razorna kolegijalnost će svakoj biskupskoj konferenciji dopustiti da u praksi čini ono što želi: što jednima ostaje doktrinarna zabluda, drugima je pastoralna istina. Grijeh za kardinala Caffarru iz Bologne, milosrđe za kardinala Marxa iz Münchena!

Aggiornamento, otvorenost za modernost i kult čovjeka…Otkada su počeli slušati svijet, ni o čemu u Crkvi nisu više postigli suglasje. S tim u vezi Isus kaže: „Blaženi oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11,28)

Izvor: fsspx.de

Napad na sakrament braka

Uporno poziva Generalni poglavar i naš poglavar Distrikta na molitvu i post s obzirom na pogibelj da će Sinodu o obitelji u Rimu od 4. do 25. listopada unutarcrkveni neprijatelji zlorabiti da crkveni nauk o ženidbi i obitelji prilagode duhu svijeta. Nedvojbeno će Papino ponašanje biti odlučujuće; ishod je još neizvjestan.

Nove pravne uredbe o parnici poništenja braka koje je početkom rujna Papa objavio motuproprijem pridonose da se bojimo lošeg ishoda. Novouvedeni neprecizno formulirani razlozi za poništenje ženidbe, odluka koju će u budućnosti donositi mjesni biskup kako god on to usko ili široko tumačio i dokinuće dvostrukog postupka provjere dopuštaju u ovom slučaju zbilja govoriti o „rastavi na katolički način“ koja je tu moguća.

Krista se ranjava u Njegovoj ljubavi

Ovim motuproprijem Papa kratko prije početka Sinode daje usmjerenje koje je vrlo kobno. Što unutarcrkveni neprijatelji spremaju Kristovoj Zaručnici, novo je probadanje kopljem Presvetog Srca Isusova! Brak je prema nauku svetog Pavla u Poslanici Efežanima 5,32 znak koji upućuje na nešto što je iznad njega: na Kristovu ljubav prema Svojoj Zaručnici, Crkvi. U ovoj ljubavi Krista se najdublje ranjava kada se svetište braka prilagođava željama duha vremena te ga se time profanira. Kako onda brak još može znakovito (sakramentalno) izreći Njegovu ljubav prema Crkvi? Kako jedan „brak“ koji se de facto načelno čini razrješivim ili kao odnos preljuba koji se prikriva kao takav, može biti znakom za nerazrješivu vezu ljubavi Kristove koja povezuje Njega s Crkvom? To bi bilo profaniranje ovoga znaka, odnosno sakramenta koji je Bog ustanovio, po kojemu Njegova ljubav u ovome svijetu treba biti vidljiva i plodonosna.

Usrdna molba mons. Fellaya Svetom Ocu u povodu Sinode

Sveti Oče,

s najvećim nemirom danas oko nas konstatiramo sve veće propadanje braka i obitelji, izvora i temelja cijelog ljudskog društva. Ovo rastakanje sve se više ubrzava, osobito zakonskom promidžbom najnemoralnijih i najizopačenijih oblika ponašanja. Božji zakon, također i naravni, danas se javno gazi, najteži se grijesi na dramatičan način umnažaju i vape za osvetom u Nebu.

Sveti Oče,

ne možemo Vam skriti da nas je prvi dio Sinode posvećen „Pastoralnim izazovima o obitelji u kontekstu evangelizacije“ dovela u stanje najviše pripravnosti. Čuli smo i pročitali iz usta osoba koje su crkveni velikodostojnici – koji se služe Vašom podrškom, a da se to ne opovrgava – tvrdnje tako protivne istini, tako suprotstavljene jasnom i trajnom crkvenom nauku o svetosti braka da je naša duša poradi toga bila duboko potresena. Ono što nas još i više uznemiruje jesu neke Vaše riječi koje daju razumjeti da bi mogao postojati razvoj nauka kako bi se odgovorilo novim potrebama kršćanskog puka. Naš nemir dolazi od osude koju je sveti Pio X. formulirao u enciklici Pascendi, slične prilagodbe dogme jesu zahtjevi koji se danas iziskuju. Sveti Pio i Vi, Svetosti, dobili ste puninu vlasti naučavanja, posvećivanja i upravljanja u poslušnosti Kristu koji je Glava i Pastir stada u svakom vremenu i na svakom mjestu i kojemu Papa mora biti vjerni namjesnik na zemlji. Predmet dogmatske osude ne može vremenom postati praksa koja je pastoralno dopuštena.

Bog koji je stvorio narav želio je čvrsto jedinstvo muškarca i žene radi uzdržavanja roda ljudskoga. Objava Staroga zavjeta nas poučava na najjasniji način da je brak, jedan i nerazrješiv, između muškarca i žene, ustanovio izravno Bog i da su njegova bitna obilježja oduzeta slobodnom izboru ljudi kako bi ostali pod vrlo osobitom božanskom zaštitom: „Ne poželi žene bližnjega svoga“. (Iz 20,17).

Evanđelje nas uči da je sam Isus kao Njegov vrhovni autoritet za sve vijeke ponovno ustanovio brak koji je iskrivila ljudska pokvarenost u njegovoj prvotnoj čistoći: „Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 19,6).

Slava je Katoličke Crkve da je tijekom stoljeća unatoč ugrozama i kušnjama od sviju branila ljudsku i božansku stvarnost braka. Uvijek je držala visoko na cijeni stijeg vjernosti, čistoće i plodnosti koje obilježavaju istinsku bračnu i obiteljsku ljubav premda su je pokvareni ljudi napustili samo zbog tog razloga.

Dok se bližimo drugom dijelu Sinode posvećene obitelji držimo na savjesti da moramo izreći Apostolskoj stolici duboku tjeskobu koju osjećamo na pomisao o „zaključcima“ koji bi se mogli predložiti ovom prigodom, ako bi u žalosnom slučaju trebali predstavljati nov napad na svetost braka i obitelji, novo slabljenje stanja u kojem se nalaze bračni parovi i obiteljski domovi. Naprotiv, nadamo se od svega srca da će Sinoda zbilja učiniti djelo milosrđa podsjećajući radi dobra duša na cjeloviti i spasonosni nauk o braku.

Posve smo svjesni, u trenutačnom kontekstu, da osobe koje se nalaze u neregularnim bračnim situacijama treba pastoralno pratiti, sa samilošću, kako bi im se pokazalo milosrdno lice Boga ljubavi kojega Crkva daje upoznati. Međutim, Božji zakon, izraz Njegove vječne ljubavi za ljude, u sebi samome predstavlja vrhovno milosrđe za svako vrijeme, svaku osobu i svaku situaciju.

Mi dakle molimo da evanđeoska istina o braku koju bi Sinoda morala proglasiti ne bude izdana u praksi mnogostrukim „pastoralnim iznimkama“ koje bi joj izopačile izvorni smisao ili zakonodavstvom koje bi joj gotovo automatski ukinulo stvarni domašaj. O ovoj točci ne možemo prešutjeti da će nedavne kanonske uredbe motuproprija Mitis iudex Dominus Iesus koje olakšavaju ubrzane izjave o ništavnosti zbiljski otvoriti vrata postupku „katoličke rastave“ pod drugim imenom, usprkos izjavama o nerazrješivosti braka kojima je popraćen. Ove uredbe slijede razvoj današnjih običaja ne tražeći da ih ispravljaju prema božanskom zakonu; kako onda ne biti potresen sudbinom djece koja su rođena u ovim poništenim brakovima po hitnom postupku koji će biti žalosne žrtve „kulture odbacivanja“?

U XVI. stoljeću papa Klement VII. odbacio je rastavu koju je tražio engleski kralj Henrik VIII. S obzirom na prijetnju anglikanskog raskola Papa je unatoč pritiscima zadržao nepovredivi nauk Krista i Njegove Crkve o nerazrješivosti ženidbe. Hoćemo li sada vidjeti da se njegovu odluku ne priznaje zahvaljujući „crkvenopravnom pokajničkom činu“?

U našim danima, svugdje u svijetu, brojne obitelji hrabro ustaju protiv građanskih zakona koji podrivaju naravnu i kršćansku obitelj i koji jasno ohrabruju besramne oblike ponašanja protivne najelementarnijem moralu. Zar će Crkva napustiti one koji, kadšto i na vlastitu štetu, i uvijek uz podsmijeh i uvrede, nastavljaju s tako nužnom i teškom borbom? Bilo bi to katastrofalno protusvjedočanstvo i bilo bi za ove ljude izvorom gnušanja i obeshrabrenja. Crkveni ljudi pak snagom vlastitog poslanja moraju im biti jasan i temeljni oslonac.

Sveti Oče,

poradi časti našega Gospodina Isusa Krista, poradi utjehe Crkve i svih katoličkih vjernika, poradi dobra cijelog ljudskog društva u ovom ključnom trenutku Vas usrdno molimo da se preko Vas u svijetu ponovno zaori riječ istine, jasnoće i čvrstoće u obranu kršćanskog odnosno naprosto ljudskog braka, kao potpora njegovu temelju, dakle razlici i komplementarnosti spolova, kao potpora njegovoj jedinstvenosti i nerazrješivosti. Sinovski Vas usrdno molimo da se preko Vas zaori riječ koju prate učinkovite mjere koje pokazuju Vašu potporu katoličkoj obitelji i u djelima.

Ovu poniznu molbu povjeravamo zaštiti svetog Ivana Kristitelja koji je podnio mučeništvo jer je javno štitio svetost i jedinstvenost ženidbe od svjetovne vlasti koja je bila sablažnjivo „ponovno vjenčana“; moleći Preteču da Vašoj Svetosti dade hrabrost da pred svijetom podsjeti na istinski nauk o naravnom i kršćanskom braku.

Na blagdan Gospe od sedam žalosti, 15. rujna 2015. godine.

+Bernard Fellay

Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Poziv na molitvu za Sinodu

Dragi vjernici,

od 4.-24. listopada u Rimu će zasjedati Biskupska sinoda o temi ženidbe i obitelji. Očekuju se veliki sukobi. Duboke podjele u Kardinalskom kolegiju i u episkopatu u ovoj stvari bivaju očite. Past će dalekosežne odluke glede bračnog morala i identiteta kršćanske obitelji. Savjetovanja, raspre i zaključci će sa sobom donijeti i teške posljedice za samu Crkvu.

Stoga, odsada do blagdana Krista Kralja, sve Vas pozivamo na usrdnu molitvu u Vašim obiteljima i u kapelicama, na revno primanje svete Pričesti na ovu nakanu, na veće i manje žrtve. Posrijedi je Božja čast, posrijedi je spasenje bračnog morala, kršćanske obitelji. Posrijedi je spasenje duša. Molimo stoga s cijelom Crkvom: „Svemogući Bože, ne svrći pogled sa Svoga puka koji Te u nevolji zaziva, nego poradi časti Svoga imena nevoljnima milosno pohiti u pomoć. Po Kristu, našemu Gospodinu.“

Zaitzkofen, na blagdan svetog Mihovila Arkanđela, 29. rujna 2015. godine

p. Franz Schmidberger, rektor

Istina i milosrđe

Povodom predstojeće rimske Biskupske sinode o braku i obitelji poglavar Njemačkog distrikta Svećeničkog bratstva sv. Pija X., p. Firmin Udressy, objavio je okružnicu koju objavljujemo u hrvatskom prijevodu:

U Kristu ljubljeni vjernici,

vijesti koje ovih dana dopiru do nas iz crkvenih krugova toliko su nevjerojatne da smo dosada držali nezamislivim što se tu može pročitati. Čovjek to čita i protrlja oči: „Moramo gledati na raznolikost oblika suživota koji su jednostavno tu“ i „moramo ipak cijeniti ako se u homoseksualnim vezama žive vrijednosti kao vjernost i pouzdanost.“ To su riječi novoga hamburškog nadbiskupa u njegovom najnovijem intervjuu koji je dao baš novinama Kölner Anzeiger. novinama koje se već godinama ističu osobito ruganjem i pakošću prema Crkvi i njezinim dostojanstvenicima.

Koje značenje još ima riječ Božja s time u vezi za sve više prelata našega vremena, jasno je pokazao biskup St. Gallena i predsjednik Švicarske biskupske konferencije: „Naše današnje znanje o homoseksualnosti kao nasljeđu i seksualnoj orijentaciji koja se ne bira slobodno, u vrijeme Biblije uopće nije bilo poznato.“ On je mišljenja da se Crkva mora „svjesno suočiti sa svojim povijesnim teretom u odnosu prema homoseksualnosti“ i „pronaći jedan novi jezik.“

Dok ja s obzirom na tako zamršena iskrivljavanja gotovo zanijemim, dotle navodnoj „toleranciji i milosrđu“ strastveno kliču mediji i duh vremena.

Put do otvorenog raskola i potom do krivovjerja

Katolička crkva u Njemačkoj je na najboljem putu da se odijeli od Rima. Kardinal Marx, predsjednik Biskupske konferencije, dao je 24. veljače 2015. prema DT-u izjavu: ,,Ne možemo čekati, dok Sinoda ne kaže, kako mi ovdje trebamo oblikovati pastoral braka i obitelji".

Kada je kardinal Müller nekoliko mjeseci prije izvanredne Sinode u listopadu 2014. progovorio o apsolutnoj nerazrješivosti kršćanske ženidbe, rekao je kard. Marx načelno, da treba čekati Sinodu; i da bi stav predstojnika Kongregacije za nauk vjere kroz nju mogao naići na promjene. Je li takvo taktiziranje iskreno? Očito sada on više nije siguran oko ishoda Sinode i traži drugi izlaz: da se biskupi potrude ,,krenuti novim putovima", i ,,pomognu, da se otvore vrata". Pritom ne preže ni od toga, da izokrene Gospodinove riječi o nerazrješivosti ženidbe: ,,Mi nismo podružnica Rimu. Svaka biskupska konferencija je nadležna za pastoral u svom kulturalnom krugu i ima sebi svojstvenu zadaću propovijedanja Evanđelja".

Pored sablažnjivih riječi o ženidbi, nalazimo ovdje jednu tešku pogrešku o otajstvu Crkve: ona nije identična slagalici sastavljenoj od mjesnih ili pak nacionalnih crkvi; ona je naprotiv u svojoj cjelini mistično Tijelo Kristovo koje se dijeli na mjesne crkve, pri čemu svaki biskup u svojoj oblasti treba vjerno čuvati božanski nauk i sveto ga izlagati.

Još gore očituje se biskup Bode iz Osnabrücka. Za njega je stvarnost ljudi i ovoga svijeta pored Pisma i Tradicije, izvor vjere. Je li biskup ikad pročitao Ivanovu poslanicu, u kojoj stoji: ,,Jer sve, što je od svijeta – požuda tijela, požuda očiju i oholost života, ne potječe od Oca, nego od svijeta" (2,16)? Pritom se poziva na pastoralnu konstituciju Gaudium et spes II. Vatikanskog i na moralnog teologa Eberharda Schockenhofa, koji se odavno odijelio od obvezujućeg nauka Crkve. Mogli bismo biskupa također pitati, je li ikad čuo, da je objava zaključena smrću posljednjeg apostola? I otkad ono što jest, određuje ono što treba? Njegov citat iz Gaudium et spesa pokazuje samo, koliko su dvoznačni neki tekstovi ovog koncila i koliko pravo ima Svećeničko bratstvo sv. Pija X. kada traži, da ih treba jednoznačno ispraviti. Samo tako je moguće nadvladati trenutno zapanjujuće nejedinstvo u episkopatu, kada biskup stoji protiv biskupa i kardinal protiv kardinala, kao što je to Majka Božja navijestila u jednom od njezinih ukazanja (u Fatimi, op. prev.).

Što se tiče Svećeničkog bratstva sv. Pija X., ono će se kao i dosad odvažno oduprijeti svakoj težnji prema raskolu i svakom iskrivljivanju vjere i morala i ostati vjerno vječnom Rimu.

Zaitzkofen, 10. ožujka 2015.

p. Franz Schmidberger, rektor

Probijanje seksualne revolucije u Crkvu – izbrisan osjećaj za grijeh – ukinuto znanje o dobru i zlu

 

Osjećaj grijeha je izbrisan; ideja dobra i zla ukinuta; naravni zakon potisnut; bilo kakvo pozitivno spominjanje vrijednosti djevičanstva i čistoće napušteno. Izvješćem kojega je 13. listopada 2014. predstavio na Sinodi o obitelji kardinal Peter Erdö, seksualna revolucija se sada i službeno probila u Crkvu, s razornim posljedicama na duše i samo društvo.

Relatio Post Disceptationem koju je sastavio kardinal Erdö, sinopsis je prvog tjedna rada Sinode i to je ono što će usmjeriti njene zaključke. Prvi dio dokumenta pokušava nametnuti (jezikom najgore vrste po uzoru na 1968.) „antropološko-kulturalne promjene“ u društvu kao „izazov“ za Crkvu. Suočeni sa slikom od poligamije do afričkog „braka u fazama“ mi sada imamo „praksu suživota“ u zapadnom društvu; u izvješću se navodi postojanje „rasprostranjene želje za obitelji“. Nema nijednog elementa moralnog vrednovanja.

Prijetnju individualizma i individualističkog egoizma, tekst uspoređuje s pozitivnim vidom „relacionalnosti (stvaranja odnosa)“ koja se sama po sebi smatra nečim dobrim, pogotovo ako se nastoji pretvoriti u stabilnu vezu (br. 9-10). Crkva ne želi izricati prosudbe o vrijednostima, nego „[nudi] smislene riječi nade“ (br.11). Dakle, potvrđeno je novo zapanjujuće moralno načelo: „zakon postupnosti“ koji omogućuje uvažavanje pozitivnih elemenata u svim situacijama koje je, do sada, Crkva definirala kao grešne. Zlo i grijeh zapravo ne postoje. Postoje samo „nesavršeni oblici dobra“ (br.18) u skladu s doktrinom o „razinama zajedništva“ koja se pripisuje Drugom vatikanskom koncilu. „Stoga, shvativši potrebu duhovnog razlučivanja s obzirom na suživot, građanske brakove, te razvedene i ponovno vjenčane osobe, zadaća je Crkve prepoznati ono sjeme Riječi koje se proširilo izvan njenih vidljivih i sakramentalnih granica“.

Rastavljeni i ponovno oženjeni kao povod, za rušenje 2000 godina morala i vjere

Pitanje rastavljenih i ponovno oženjenih povod je koji odobrava načelo koje ruši dvije tisuće godina katoličke vjere. Prema Gaudium et spes „Crkva se obraća s poštovanjem onima koji su dio njenog života na nepotpun i nesavršen način, procjenjujući više pozitivne vrijednosti koje oni čuvaju, nego granice i mane“ (br. 20). Što znači da slabi bilo koja vrsta moralne osude, jer bilo koji grijeh predstavlja nesavršen oblik dobra i nepotpuni način sudioništva u Crkvi. „U tom pogledu, nova dimenzija današnjeg obiteljskog pastorala sastoji se u prihvaćanju realnosti građanskog braka i također suživota, uzimajući u obzir dužnu razliku“, (br.22) i to pogotovo „kada veza dosegne značajnu razinu stabilnosti putem javne prisege i karakterizira je velika ljubav, odgovornost s obzirom na potomstvo i sposobnost da se odupre kušnjama“ (br. 22). Time je nauk Crkve okrenut naopako jer je po njemu život u stanju grijeha u slučaju građanskog braka teži grijeh od povremenog i trenutnog spolnog čina, jer potonji predstavlja manje poteškoća za povratak na pravi put.

„Odvažne pastoralne odluke“ ne podrazumijevaju odvažnost suprotstaviti se zlu

„Nova osjetljivost u današnjem pastoralu sastoji se u shvaćanju pozitivne stvarnosti građanskih ženidbi i, nakon što smo istaknuli naše razlike, suživota.“ (br.36). Dakle nova pastoralna praksa onda podrazumijeva šutnju o zlu, odustajanje od obraćenja grešnika i prihvaćanje statusa quo kao nepovratnog. To je ono što se u izvješću naziva „odvažnim pastoralnim izborom“ (br.40). Odvažnost, čini se, nije u suprotstavljanju zlu, nego u prilagođavanju njemu. Odlomci posvećeni prihvaćanju homoseksualnih osoba činili su se najskandaloznijima, ali oni su logično dosljedni ovdje izloženim načelima. Čak i čovjek na ulici razumije da, ako je moguće da razvedeni i ponovo oženjeni primaju sakramente, onda je i sve ostalo dopušteno, počevši od homoseksualnog nazovibraka.

Kasperova zbrka

Prenosimo članak R. De Matteija uoči početka Biskupske sinode koji, vjerujemo, nije izgubio na aktualnosti i pomaže nam bolje shvatiti sveukupna zbivanja koja su uslijedila.

Nadolazećoj Biskupskoj sinodi prethodio je urnebes u medijima koji joj pridaju povijesni značaj veći od njegove važnosti u Crkvi, gdje je ona tek savjetodavni skup. Neki se žale zbog teološkog rata koji bi se na Sinodi trebao razviti, ali povijest svih biskupskih skupova u Crkvi (takvo je etimološko značenje pojma „sinode“ i njegovog sinonima „koncila“) sastavljena je od teoloških sukoba i oštrih rasprava o zabludama i podjelama koje su prijetile kršćanskoj zajednici od njezinih početaka.

Danas je tema pričesti za razvedene [i ponovo oženjene] samo smjernica rasprave koja se fokusira na vrlo složene doktrinarne pojmove, kao što su ljudska narav i prirodni zakon. Izgleda da se ova rasprava prenosi na antropološku razinu, trinitarnih i kristoloških nagađanja koja su potresala Crkvu od Nicejskog koncila (325.) do Kalcedonskog (451.).

Arijanci i famozna jota

U to vrijeme, raspravljalo se da bi se utvrdila narav Presvetog Trojstva, koji je jedan Bog u tri osobe i da bi se definiralo u Isusu Kristu osobu Riječi, koja subzistira u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj. Usvajanje grčkog izraza homoousios od strane Nicejskog koncila koji je preveden na latinski sa consubstantialis, te nakon Kalcedonskog koncila riječima „iste naravi“ božanske biti, da bi se potvrdila savršena jednakost Riječi i Oca, obilježava nezaboravni datum u povijesti kršćanstva i zaključuje eru dezorijentiranosti, zbunjenosti i drame savjesti sličnu onoj u koju smo [trenutno] uronjeni.

U tim godinama Crkva je bila podijeljena između „desnih“ sljedbenika sv. Atanazija i „lijevih“ sljedbenika Arija, (definicija povjesničara koncila, Karla Josepha von Hefelea). Između ova dva pola kolebala se treća „stranka“ poluarijevaca, i sama podijeljena u različite frakcije. Pojam homoiousios, što znači „slične biti“ postavljen je protiv nicejskog homoousios, što znači „iste biti“. Ne radi se o cjepidlačenju. U naizgled minimalnoj razlici između te dvije riječi, nalazi se ponor: s jedne strane, identičnost s Bogom, a s druge određena analogija ili sličnost koja Isusa Krista čini običnim čovjekom.

Preko noći je svijet „postao arijanskim“

Najbolja povijesna rekonstrukcija tog razdoblja je ona koju je napravio kardinal John Henry Newman, The Arians of the Fourth Century, dubinska studija koja iznosi na vidjelo krivnju klera i hrabrost „običnih ljudi“ u održavanju pravovjerja. Atanazije, kao đakon i branitelj pravovjerja, kasnije biskup, bio je prisiljen čak pet puta napustiti svoju biskupiju i uputiti se u progonstvo.

357. god., papa Liberije ga je izopćio na dvije godine nakon Koncila u Riminiju i Seleuciji, koji su predstavljali neku vrstu velikog ekumenskog koncila, predstavnika Zapada i Istoka, i napustio nicejski izraz „istobitan“ i uspostavio dvosmisleni srednji put, između sv. Atanazija i arijevaca. U to vrijeme je sv. Jeronim skovao izraz prema kojemu je „cijeli svijet u čuđenju ustanovio, da je postao arijanski“.

Atanazije i branitelji pravovjernosti optuženi su da se tvrdoglavo drže riječi i da su svadljivi i netolerantni. To su iste optužbe koje se danas podižu protiv onih, unutar i izvan sinodalne dvorane, koji žele podići glas beskompromisne čvrstoće u obrani nauka Crkve o kršćanskom braku, poput petorice kardinala (Burke, Brandmuller, Caffarra, De Paolis i Muller), koji su, nakon što su dali pojedinačne izjave, skupili svoje izjave u obranu obitelji u knjizi koja je do sada postala manifest: Ostati u Kristovoj istini: brak i pričest u Katoličkoj crkvi, koju je upravo objavio Cantagalli iz Siene. Središnju ulogu u trenutnoj raspravi dobiva i knjiga francuskog isusovca Henrija Crouzela: „L‘Eglise primitive face au divorce“.

Papa Franjo zaboravlja snositi odgovornost za teološki sukob

Spisatelji u „Corriere della Sera“ i „La Repubblica“ razderali su svoje haljine zbog „teološke strke“ koja je sada u tijeku. 8. rujna i sam Papa Franjo je pozvao nedavno imenovane biskupe da „ne gube snagu u oprekama i sukobima“, zaboravljajući da je on osobno preuzeo odgovornost za sukobe, kada je povjerio posao otvaranja sinodalnih „plesova“ kardinalu Walteru Kasperu.

Biskup Athanasius Schneider o Biskupskoj sinodi

Nakon prvog i drugog dijela intervjua koji su već drugdje objavljeni, prenosimo i ostatak osvrta biskupa A. Schneidera na nedavno održanu Biskupsku sinodu.

Trenutno doživljavamo vrhunac agresije prema obitelji; ta agresija je praćena ogromnom zbunjenošću u području znanosti o čovjeku i ljudskom identitetu. Nažalost, postoje neki članovi crkvene hijerarhije koji, dok raspravljaju o tim stvarima, izražavaju mišljenja koja proturječe nauku našega Gospodina. Kako bismo trebali razgovarati s tim ljudima koji su postali žrtve ove zbrke da bismo ojačali njihovu vjeru i pomogli im k spasenju?

U ovom iznimno teškom trenutku Krist čisti našu katoličku vjeru tako da će kroz ovu kušnju Crkva jače zasjati i biti zaista svjetlo i sol za bljutavi novopoganski svijet zahvaljujući vjernosti i čistoj i jednostavnoj vjeri, prvo - vjernika, malenih u Crkvi, ,,ecclesia docta" (Crkva koja prima pouku), koja će u ovo vrijeme osnažiti ,,ecclesia docens" (Crkvu koja poučava, nositelji autoriteta), na sličan način kao što je to bilo u velikoj krizi vjere u IV. stoljeću kako je izjavio bl. kardinal John Henry Newman: ,,Ovo je vrlo važna činjenica, a u njoj je pouka. Možda je Bog to dopustio, da se Crkvu nauči baš u tom trenutku kad je izlazila iz njezina stanja progona veliku evanđeosku lekciju, da ne predstavljaju mudri i moćni, nego nepoznati, neuki, i slabi njezinu stvarnu snagu. Poganstvo je pobijeđeno uglavnom snagom vjernika. Vjernici su, pod vodstvom Atanazija i egipatskih biskupa, a na nekim mjestima uz potporu svojih biskupa i svećenika, odoljeli najgorim herezama i iskorijenili ih se sa svetog područja. ... U tom trenutku ogromne zbrke božansku dogmu o božanstvu našega Gospodina je naviještala, provodila, održavala i ljudski gledano očuvala, daleko više ,,Ecclesia docta" negoli "Ecclesia docens". Veći dio episkopata bio je nevjeran svojem poslanju, dok je većina laika bila vjerna svome krsnom pozivu. Jednom je papa, drugi puta patrijarh, metropolit, odnosno neki drugi značajni biskup, ili pak opći sabor, kazao ono što ne bi trebalo reći, ili učinili ono što je zamračilo i ugrozilo objavljenu istinu. Dok je s druge strane kršćanski puk, koji je, pod Providnošću, bio crkvena snaga Atanazija, Hilarija, Euzebija iz Vercellija, i drugih velikih pojedinih ispovjednika, koji bi bez vjernika ne bi uspjeli"(Arians of the Fourth Century, str. 446, 466).

Moramo potaknuti obične katolike da budu vjerni katekizmu kojeg su naučili, da budu vjerni jasnim Kristovim riječima u Evanđelju, da budu vjerni vjeri koju su im predali njihovi očevi i preci. Moramo organizirati studijske krugove i predavanja o vjekovnom nauku Crkve o pitanju braka i čistoće, pozivajući osobito mlade i bračne parove. Moramo pokazati ljepotu života u čistoći, ljepotu kršćanskog braka i obitelji, veliku vrijednost križa i žrtve u našim životima. Moramo sve više predstavljati primjere svetaca i uzornih osoba koje su pokazale, da su unatoč tome što su trpjeli iste napasti tijela, isto neprijateljstvo i podsmijeh u poganskom svijetu, ipak s Kristovom milošću vodili sretan život u čistoći, u kršćanskom braku i obitelji. Vjera, čista i cjelovita katolička i apostolska vjera će pobijediti svijet (usp. 1 Iv 5, 4).

Moramo osnovati i promicati zajednice mladih čista srca, obiteljske zajednice, zajednice katoličkih supružnika, koji će biti odani vjernosti svojih bračnih obećanja. Moramo organizirati skupine koje će pomagati moralno i materijalno razorenim obiteljima, samohrane majke, skupine koja će molitvom i dobrim savjetom pomoći rastavljenim parovima, skupine i osobe koje će pomoći ,,razvedenima i ponovo oženjenima" da započnu ozbiljno obraćenje, odnosno da prepoznaju ponizno svoje grešno stanje i da s milošću Božjom napuste grijehe koji krše Božju zapovijed i svetost sakramenta braka.