Donosimo
članak prof. Roberta de Matteija koji s četrdesetgodišnjim odmakom
doziva u pamet povijesno predavanje mons. Lefebvrea u palači
Pallavicini u Rimu 6. lipnja 1977.
Mons.
Lefebvre i princeza Pallavicini – jedan datum i jedan događaj koji
su postali epohalna postaja za katoličku Tradiciju
Protječe
četrdeset godina od tog povijesnog događaja: predavanje koje je 6.
lipnja 1977. održao mons. Lefebvre u palači Pallavicini u Rimu na
temu ,,Crkva nakon Koncila“. Smatram korisnim obnoviti uspomenu na
taj događaj na temelju bilježaka i dokumenata koje čuvam. Mons.
Marcel Lefebvre, osnivatelj Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X.
(1970.) je nakon svećeničkih ređenja 29. lipnja 1976., 22. srpnja
iste godine, bio suspendiran a divinis. Među
opreznim katolicima postojale su, međutim, jake sumnje u kanonsku
legitimnost te mjere i povrh svega se nije razumio stav Pavla VI.
koji se činio da želi sačuvati svoje osude samo za one koji su
ispovijedali da žele ostati vjerni Tradiciji Crkve. U toj atmosferi
zbunjenosti je u travnju 1977. princeza Elvina Pallavicini (1914. -
2004.) odlučila pozvati mons. Lefebvrea u svoju palaču na Kvirinalu
da bi saslušala njegove razloge.
Princeza
Pallavicini je imala 63 godine i bila je udovica od 1940. od princa
Guglielma Pallavicinija de Bernisa, koji je pao u svojoj prvoj ratnoj
misiji. Unatrag mnogo godina živjela je u invalidskim kolicima zbog
progresivne paralize, ali je inače bila žena neukrotivoga
temperamenta. Oko nje bio je uzak krug prijatelja i savjetnika, među
kojima i markiz Roberto Malvezzi Campeggi (1907. - 1979.), pukovnik
Papinskih plemićkih čuvara u
trenutku raspuštanja tijela (1970.) i markiz Luigi Coda Nunziante di
San Ferdinando (1930. - 2015.), bivši zapovjednik talijanske
mornarice. Vijest o predavanju, raširena u mjesecu svibnju, nije
pobuđivala u početku zabrinutost u Vatikanu. Pavao VI. je smatrao
da će biti lako uvjeriti princezu da odustane od svoje ideje i
povjerio je taj zadatak jednom svom bliskom suradniku, ,,don Sergiju“
Pignedoli (1910. - 1980.), kojega je imenovao kardinalom 1973.
Grimizni je nazvao princezu s ljubaznim tonom, informirajući se prvo
o njenoj bolesti. ,,Drago mi je – primijetila je Elvina Pallavicini
s ironijom – zbog ovog vašeg zanimanja nakon toliko vremena
šutnje“. Nakon skoro sat vremena uobičajenih izraza pristojnosti
stiglo je napokon kardinalovo pitanje: ,,Znam da ćete primiti mons.
Lefebvrea. No hoće li to biti javno ili privatno predavanje?“. ,,U
mojoj kući predavanje može biti samo privatno“, odgovorila je
princeza. Kardinal je onda zaigrao na kocku: ,,Ne bi li bilo
prikladno odgoditi ga? Mons. Lefebvre je učinio puno patnje Svetom
Ocu, koji je jako tužan zbog te inicijative...“. Odgovor gospođe
Elvine sledio je kardinala Pignedolija. ,,Uzoriti, smatram da u moju
kuću mogu primiti koga želim primiti“.








