Kristovo društveno Kraljevstvo bit će i Marijino društveno Kraljevstvo

Razmislimo o velikom idealu koji mora nadahnjivati katolike: uspostavljanje Kristovog društvenog Kraljevstva. Ovaj ideal je posljedica naravi i poslanja Crkve. Unatoč mogućeg otpadništva ljudi koji je vode, također i u vremenima najveće tmine, Crkva nastavlja sjati i biti prepoznatljiva, zahvaljujući znakovima koji je obilježavaju: ona je jedna, sveta, katolička i apostolska i uvijek je vidljiva. Isus Krist je naime svom mističnom Tijelu dao vanjski oblik ljudskoga društva. Ne samo da njegova Glava, Papa, jest i mora biti vidljiv, nego su to također i njegova vjera, njegovo pravo i njegovi obredi.

Ako je Crkva vidljiva, onda je također i njeno poslanje vidljivo. To znači da Crkva ne ograničava svoje poslanje na individualno spasenje duša, nego ga proteže na spasenje naroda, nacija, cijeloga društva, prema poslanju od Isusa Krista da naviješta Evanđelje svim narodima (Mt 28, 19), sve do kraja zemlje (Dj 1, 8). Crkva je katolička, jer je po svojoj naravi općenita (univerzalna) i širi svoju spasonosnu poruku svakom stvorenju, na svakom mjestu i u svako vrijeme. Ne radi se samo o mogućnosti širenja u svijetu, nego o stvarnom širenju koje mora učiniti da se božanska istina Crkve očituje cijelom svijetu.

Istina je da će prije kraja svijeta, kako kaže Evanđelje, ,,mnogi zalutati u vjeri“ (Mt 24, 10), ali kraj svijeta neće stići sve dok svi narodi i sam izraelski narod ne uđu u Crkvu. Zbog toga sveti Pavao kaže: ,,Jer vam, braćo, neću zatajiti tajne ove, da sami sebe smatrate mudrima, jer sljepoća pade na jedan dio Izraela, dok ne uđu neznabošci u punom broju. I tako će se spasiti sav Izrael“ (Rim 11, 25-26).

Iz tih riječi Apostola naroda možemo zaključiti da će doći vrijeme kada će u svijetu biti uspostavljeno ne samo relativno katoličanstvo, nego također i apsolutno katoličanstvo, jer će se Evanđelje proširiti po cijelome svijetu. A ako će postojati Antikristovo doba, postojat će i doba Kristovog društvenog Kraljevstva.

Pismo ravnatelja MI br. 12

Dragi vitezovi Bezgrješne!

Želim vas s radošću i zahvalnošću obavijestiti da je naš novi Generalni poglavar odobrio i blagoslovio utemeljenje međunarodnoga sjedišta Vojske Bezgrješne (MI) u Varšavi. Također je napisao preporuku za ,,Priručnik MI“, koji je već objavljen na engleskomu, francuskomu i španjolskomu jeziku i uskoro će biti dostupan na njemačkomu jeziku. To je sažetak poslanja MI: prije svega njezine suštine i svrhe, korisnosti i značaja. Posebno poglavlje također objašnjava odnos MI prema drugima marijanskima pokretima, s obzirom da se u vezi s njima pojavljuju pogrešna shvaćanja i nepovjerenje. Vjerojatno najvažniji dio bavi se konkretnim postojanjem MI: članstvom u MI i osobito ustrajnošću vitezova. Uvijek je lako nešto započeti, ali iznimno je teško nastaviti i ustrajati. Svaka udruga opstaje ili pada na pitanju kako zadržati svoje članove i očuvati njihovu prvu revnost ili čak produbiti početan žar. To je veliko pitanje za svakoga katolika, a posebno za svakoga viteza: kako mogu ostati vjeran i postati vjerniji?

Prvi odgovor dolazi izvana: to je odgovornost vodstva MI u pružanju vitezovima ,,oružja i streljiva“ u borbi za duše, na različite načine ih poticati kako bi postali još bolje oruđe u rukama Bezgrješne. Cijela struktura MI osmišljena je kako bi stvarala apostolatske materijale i predavala ih vitezovima s odgovarajućim uputama za uporabu: to su redovni časopisi, pisma, letci, štandovi (tiskani materijali na stolovima), itd.

Drugi odgovor mora doći od samoga viteza: kakva je korist od svih tih napora ako ih vitez sam zanemaruje? Ako ne uzima ono što mu se nudi i to zapostavlja? Onda nas ne bi trebala čuditi iznenadna spoznaja da on pripada vitezovima koji spavaju, vitezovima koji su to samo po nazivu, koji postaju nevjerni svojim obećanjima kako će učiniti barem jednom dnevno nešto za Bezgrješnu i za spas duša.

Koliko je dakle važno da molimo za vjernost i velikodušnost, ali i da nastavimo promišljati o naravi viteza, koja je tako vješto sažeta u posvetnoj molitvi.

Časopis Christus Rex br. 19: Pokora

Dostupan je novi, 19. broj časopisa Christus Rex – prvi broj u 2019. godini, koji je posvećen temi pokore prigodom korizmenoga vremena u koje smo ušli. Časopis možete osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. te skinuti na sljedećoj poveznici.

Časopis je dostupan besplatno, a zahvalni smo za svaki dobrovoljni prilog da bi se pokrili troškovi tiska i poštarine.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

fsspxhr(et)gmail.com

Sadržaj:

Predgovor: Digitalni post – koristiti vrijeme za dobra djela i molitvu!

Katolička Tradicija o liturgiji, postu i pokori

Kardinal Desire Mérciér: Praktične upute za kršćansko mrtvljenje

Bl. Alojzije Stepinac: Pokora, pokora, pokora!

Službeno priopćenje o izjavi pape Franje i imama

Dokument o ljudskome bratstvu – od utopije do krivovjerja

Papa Franjo je 4. veljače 2019. god. potpisao dokument o „Ljudskome bratstvu za mir u svijetu i suživot“ s velikim imamom Sveučilišta Al-Azhar u Kairu. Dok se prizivalo Božje ime, Isus Krist se ne spominje. Katolička Crkva bi htjela udružiti snage „s muslimanima Istoka i Zapada” za izgradnju svijeta koji će služiti ljudskome bratstvu i sveopćemu miru. To je utopija koja vodi propasti katoličanstva.

Tragovi Sillona

U uvodu se pozivaju „sve osobe koje vjeruju u Boga i u ljudsko bratstvo, da se ujedine i surađuju“. Ovaj poziv na rad za ostvarivanje ljudskoga bratstva „čuvajući stvaranje i cijeli svemir i podržavajući sve osobe“ sličan je Sillonu Marca Sangniera (1873.-1950.) kojega je 1910. godine osudio papa Pio X.

Bila je to ogromna utopija u kojoj su pod uzvišenim pojmovima „ljudskoga dostojanstva, slobode, pravde i bratstva“, moderni novotari na čelu sa Sangnierom pokušavali obnoviti Crkvu i izgraditi novo čovječanstvo. Pozivali su na rađanje novoga svijeta u kojem je pogrešno shvaćanje bratstva, utemeljeno na nejasnome i lažnome shvaćanju ljudskoga dostojanstva, zamijenilo istinsku ljubav koja se temelji na vjeri. Sveti papa Pio X. smatrao je to propašću katoličanstva:

,,Ali još su čudnije, šokantnije i istodobno žalosne drskost i neozbiljnost ljudi koji se nazivaju katolicima i sanjaju o preoblikovanju društva pod takvim uvjetima te da se na zemlji, preko i izvan okvira Katoličke Crkve, uspostavi 'vladavina ljubavi i pravde', s radnicima koji dolaze sa svih strana, iz svih religija i bez religije, s vjerovanjima ili bez njih, sve dok se odriču onoga što bi ih moglo podijeliti – svojih vjerskih i filozofskih uvjerenja, i sve dok međusobno dijele ono što ujedinjuje – 'velikodušni idealizam i moralne snage koje izvlače iz bilo kojega izvora'.

Kada uzmemo u obzir snage, znanje i nadnaravne kreposti koje su potrebne za uspostavu kršćanskoga grada, patnje milijuna mučenika, svjetlo koje su dali crkveni oci i naučitelji, žrtve svih junaka kršćanske ljubavi, moćnu hijerarhiju određenu na Nebu, potoke božanske milosti – sve to izgrađeno, povezano i prožeto životom i duhom Isusa Krista, Božje Mudrosti, Riječi koja je postala čovjekom – kada razmislimo, kako kažem, o svemu tome, zastrašujuće je vidjeti nove apostole koji željno pokušavaju učiniti nešto bolje uzajamnom razmjenom nejasnog idealizma i građanskih vrlina.

Crkva – naša radost, naša ljubav, naš život, naš ponos (II.)

Nastavak predavanja p. Franza Schmidbergera o otajstvu Crkve kao mističnoga tijela Isusa Krista s hodočašća u Fuldi, 2. rujna 2012.

V. Mistično tijelo Isusovo

Vjernici koji su sjedinjeni s Kristom čine strukturiranu cjelinu, kako sv. Pavao na predivan način izlaže u svojim poslanicama. On govori o otajstvenoj građevini. U 2. poglavlju Poslanice Efežanima, retci 19-22: „Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu“. Vjernici su stoga sveta građevina, kuća Božja, hram i svetište Svevišnjega. U toj zgradi sam Krist je zaglavni kamen ili spojni kamen u svodu koji drži cijeli svod i cijelu građevinu zajedno. Pojedinačni vjernici uzidani su kao živo kamenje u ovu građevinu i time cijela zgrada raste. To nije samo hrpa kamenja nego strukturirana, planirana gradnja. Nadalje govori sv. Pavao o Crkvi i o kršćanima kao o nasadu: „Ja sam posadio“, govori on u 3. poglavlju Prve poslanice Korinćanima. On nastavlja ovu misao izlažući: „Vi ste Božja njiva, Božja građevina“. Nasad nije divlja šikara niti nekoliko proizvoljno rastućih stabala, nego planirani nasad. Tako je i sa svetom Crkvom: ima strukturu, a svaki vjernik u ovom nasadu ima svoje osobno mjesto sa sasvim osobnim, individualnim zadatkom.

Zatim sv. Pavao uspoređuje odnos između Krista i Crkve sa ženidbom: Krist je zaručnik, Crkva je zaručnica. „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju, da je posveti, očistivši je kupelju vodenom u riječi, da on prikaže sebi slavnu crkvu, koja nema ljage ni nabora, ili što slično, nego da bude sveta i neokaljana. Tako su dužni i muževi ljubiti svoje žene kao svoja tjelesa.“ (Ef 5, 25-27). Kako bračni drugovi zajedno izrastaju u jedno tijelo, tako i Krist i njegova Crkva postaju cjelina Kristova, glava s članovima. Odnos između Krista i Crkve je odnos između dvaju dobrih kršćanskih supružnika.

Službeno priopćenje Generalnoga poglavara FSSPX-a o zajedničkoj izjavi pape Franje i imama

4. veljače 2019. potpisao je papa Franjo s Velikim imamom džamije u Kairu dokument o bratstvu svih ljudi za svjetski mir i zajednički život.

Pravo bratstvo postoji samo u Isusu Kristu

Ekumenski Krist ne može biti pravi Krist. Više od 50 godina ne prestaje moderni ekumenizam i međureligijski dijalog predstavljati svijetu umanjenoga, neprepoznatljivoga i iskrivljenoga Krista.

Riječ Božja, jedini Sin Očev, nestvorena i vječna Mudrost postala je čovjekom. Naočigled te povijesne činjenice ne može nitko ostati ravnodušan: ,,Tko nije sa mnom, protiv mene je; tko ne skuplja sa mnom, rasipa“ (Mt 12,30). Po činjenici utjelovljenja postao je Krist Veliki svećenik novoga i jedinoga saveza te Učitelj, koji nam naviješta istinu. On je postao Kralj srdaca i društava te ,,prvorođeni među mnogom braćom“ (Rim 8,29). Pravo bratstvo postoji dakle samo u Isusu Kristu i jedino u njemu: ,,Jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima, u kojem treba da se spasimo“ (Dj 4,12). Tko nije sa mnom, protiv mene je; tko ne skuplja sa mnom, rasipa.

Istina je vjere da je Krist Kralj sviju ljudi i da ih sve želi privesti svojoj Crkvi, svojoj jedinoj Zaručnici, svome jedinome otajstvenome tijelu. Kraljevstvo koje on uspostavlja je Kraljevstvo istine i milosti, svetosti, pravde i ljubavi, te je time mironosno. Ne može biti pravoga mira bez našega Gospodina Isusa Krista. Zato je nemoguće pronaći mir izvan Kristove vlasti i religije koju je on osnovao. Tu istinu zaboraviti znači graditi na pijesku i sam Krist nas upozorava da je takva namjera osuđena na propast (usp. Mt 7, 26-27).

Dokument o bratstvu svih ljudi za svjetski mir i zajednički život, koji su potpisali papa Franjo i Veliki imam Al-Azhara, je kuća izgrađena na pijesku. Štoviše, to je bezbožnost koja prezire prvu zapovijed i koja Mudrosti Božjoj, koja je za nas u Isusu Kristu postala čovjekom i umrla na križu, govori da je ,,pluralizam i raznolikost religija mudra božanska volja“.

Takve izjave suprotstavljaju se dogmi da je katolička religija jedina prava religija (usp. Syllabus, 21. teza). Kada se radi o dogmi, ono što joj se protivi označava se krivovjerjem (herezom). Bog ne može sam sebi proturječiti.

Nasljedujući sv. Pavla i našega časnoga utemeljitelja, nadbiskupa Marcela Lefebvrea te pod zaštitom Blažene Djevice Marije, Kraljice mira, prenosit ćemo katoličku vjeru koju smo primili (usp. 1 Kor 11,23) te se sa svim snagama zauzeti za spasenje duša i naroda, propovijedajući pravu vjeru i pravu religiju.

,,Idite i učinite sebi sve narode učenicima krštavajući ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih da drže sve, što sam vam zapovjedio“ (Mt 28, 19-20). ,,Tko vjeruje i pokrsti se, spasit će se; a tko ne vjeruje, osudit će se“ (Mk 16,16).

24. veljače 2019.
  p. Davide Pagliarani, generalni poglavar
mons. Alfonso de Galarreta, prvi asistent
p. Christian Bouchacourt, drugi asistent

Intervju s p. Pagliaranijem: budućnost Crkve i zvanja je u obiteljima u kojima su roditelji usadili Gospodinov Križ

P. Davide Pagliarani, generalni poglavar Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., dao je ekskluzivni intervju za Porte Latine, podsjećajući na plodove Križa za zvanja i obitelji. Posebno naglašava potrebu očuvanja istinskog duha utemeljitelja, nadbiskupa Marcela Lefebvrea, ,,duha ljubavi prema vjeri i istini, prema dušama, prema Crkvi“ u svjetlu nedavne kanonizacije Pavla VI. i promicanja sinodalnosti u Crkvi.

„Budućnost Crkve i zvanja leži u obiteljima u kojima su roditelji usadili Križ našega Gospodina“

La Porte Latine: Prošlo je pet mjeseci otkako ste izabrani za generalnoga poglavara Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. na dvanaest godina. Ovih pet mjeseci zasigurno su Vam omogućili prvi pogled na rad koji je osnovao nadbiskup Lefebvre, koji nadopunjuje Vaše već bogato osobno iskustvo. Jeste li stekli prvi opći dojam, možete li postaviti prioritete za nadolazeće godine?

Bratstvo je Božje djelo i što ga više otkrivamo, to ga više volimo. Dvije su stvari koje mi najviše koriste kod ovog otkrića: prvo, providonosni značaj Bratstva. On je rezultat odluka i zaključaka jednoga svetoga prelata, vođenog isključivo nadnaravnom i ,,proročkom“ mudrošću. Njegova mudrost se tijekom godina kako se kriza Crkve produbljuje, sve više cijeni. Nadalje, mogu ponovno utvrditi da nemamo povlasticu biti pošteđeni: dobri Gospodin posvećuje sve naše članove i vjernike kroz neuspjehe, kušnje, razočaranja, jednom riječju po križu, a ne nekim drugim sredstvima.

Zvanja dolaze iz obitelji u kojima nema mjesta gorčini i kritici svećenika

La Porte Latine: Sa 65 novopridošlih bogoslova ove godine, Bratstvo drži rekord u posljednjih trideset godina. Vi sami ste bili gotovo šest godina rektor bogoslovije u La Reji (Argentina). Kako namjeravate promicati razvoj sve brojnijih zvanja?

Uvjeren sam da pravo rješenje za povećanje broja zvanja i njihove ustrajnosti ne leži ponajprije u ljudskim i takozvanim ,,tehničkim“ sredstvima kao što su okružna pisma, apostolska putovanja ili oglašavanje. Poziv se prije svega treba razviti u domu u kojemu se ljubi Gospodina Isusa Krista, Njegov Križ i Njegovo svećeništvo; dom u kojemu nema gorčine i nema mjesta za kritiziranje svećenika. Poziv se budi osmozom, u kontaktu s istinski kršćanskim roditeljima i svećenicima duboko ispunjenim duhom našega Gospodina. Na toj razini moramo nastaviti raditi svom snagom. Zvanje nikada nije rezultat spekulativnog razmišljanja ili lekcije koju je mlada osoba primila i s kojom se intelektualno slaže. Takvi elementi mogu pomoći odgovoru na Božji poziv, ali samo uz pretpostavku onoga što sam upravo rekao.

Članak iz Večernjeg lista o celibatu (16. 2. 2019.)

Prenosimo kao zanimljivost članak novinara Darka Pavičića o temi celibata u kome se navode opsežniji citati p. Marka Tilošanca iz teksta ,,Klerički celibat – biblijsko i tradicijsko utemeljenje“, objavljenoga 2013. godine na stranici katolik.hr. Članak Darka Pavičića objavljen je u Večernjem listu prošle subote (16. veljače). Podsjećamo da je isti novinar napravio intervju s p. Tilošancem povodom posjeta Hrvatskoj mons. Bernarda Fellaya u listopadu 2015.

Kardinal Müller baca metaforički kamen u dvorište pape Franje

Pričest za rastavljene i ,,ponovno oženjene”, vječnost pakla, svećeništvo za žene, svećenički celibat, vjerski pluralizam: kardinal Ludwig Müller prokazao je ,,rastuću pomutnju oko vjerskoga nauka” u dokumentu koji Vatikan promatra kao napad na papu.

,,U svjetlu rastuće pomutnje glede vjerskoga nauka, (...) nastaviti šutjeti o tim i drugim vjerskim istinama i u skladu s time poučavati ljude jest najveća obmana”.

Od prve rečenice svoga Očitovanja za vjeru koje je objavljeno 8. veljače 2019., bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere daje do znanja da je njegova nakana prokazati nejasnoće trenutnoga pontifikata, bez da ih imenuje.

Vatican Insider, jedan od vatikanskih neslužbenih komunikacijskih kanala, jasno uočava: ,,Ispravci su točni i specifični (...), kardinal Müller kritizira nauk pape Franje, naglašavajući njegovu tzv. pomutnju”, piše vatikanist Domenico Agasso 9. veljače. Očitovanje kardinala Müllera objavljeno je nakon Dokumenta o ljudskome bratstvu koji su potpisali 4. veljače u Ujedinjenim Arapskim Emiratima papa Franjo i veliki imam Al-Azhara, Ahmed Muhammed Al-Tayyeb.

U tome tekstu papa se poziva na teoriju – stranu i Tradiciji Crkve i božanskoj objavi – prema kojoj ,,pluralizam i različitost religija Bog želi u svojoj mudrosti po kojoj je stvorio ljudska bića”. Jesu li te izjave bile kap koja je prelila čašu za visoko rangiranoga prelata?

Tako bi se moglo učiniti prema kardinalovoj deklaraciji:

,,Trebamo se jasno i odlučno oduprijeti padu u drevna krivovjerja koja su u Isusu Kristu promatrala samo dobru osobu, brata i prijatelja, proroka i moralista.”

Blago uzvraćeni odgovor

Dan nakon što je objavljeno kardinalovo Očitovanje došli su prvi znakovi protunapada iz Vatican Insidera, koji su željeli opaske kardinala Müllera staviti u drugu perspektivu, podsjećajući da mu 2017. nije produljena služba prestojnika Kongregacije za nauk vjere i naznačujući da to nezadovoljstvo zasigurno objašnjava njegov napad od 8. veljače. Novine su također ukazale da je Očitovanje objavio Lifesitenews, konzervativna američka stranica koja otvoreno poziva na odreknuće pape Franje.

Time se htjelo izbjeći doktrinarnu dimenziju aktualnoga pitanja i pozvati se na teoriju kardinala Waltera Kaspera koji je u kolumni u Il Fatto Quotidiano 27. siječnja 2019. prokazao konzervativnu urotu protiv pape Franje. Dapače, kardinal Kasper je na Očitovanje svoga njemačkoga kolege kardinala reagirao i 10. veljače na katholisch.de, optužujući ga za ,,širenje pomutnje i razdora”. No trebat će vjerojatno više od toga da bi se riješilo ovoga novoga kamena koji je u dvorište argentinskoga pape usred zime bacio kardinal koji stavlja naglasak da još ima pristup... papi emeritusu Benediktu XVI.

Izvor: Vatican Insider / Il Fatto Quotidiano / katholisch.de / FSSPX.News

Crkva – naša radost, naša ljubav, naš život, naš ponos (I.)

Predavanje P. Franza Schmidbergera na hodočašću u Fuldi 2. rujna 2012.

U ovoj temi radi se o izlaganju o Crkvi, o otajstvu Crkve kao otajstvenog tijela Isusa Krista. Naše predavanje podijeljeno je na deset točaka.

I. Čovjek kao društveno biće

Bog je stvorio čovjeka kao društveno biće. Zajednica nije samo skup pojedinaca, nego je izgrađena u redu i skladu. Već kao dijete, kada čovjek dođe na svijet, ovisi o svojoj okolini. Tako i odrasla osoba, čak i obitelj. Samo zajedništvo muškarca i žene može prenositi život, a ne jedan čovjek, ne pojedinac. A u filozofiji ili u društvenom nauku društvo se naziva savršenim ako može osigurati svoje postojanje i ostvariti svoj cilj vlastitim naporima. U ovom vrlo preciznom smislu obitelj je nesavršeno društvo jer joj trebaju druge obitelji da bi postigla svoj cilj. Jedna obitelj ne može graditi ceste, izgraditi bolnicu ili uvoziti robu s udaljenih mjesta. Tako ni selo, pa ni grad nije savršeno društvo. Udruge nisu savršeno društvo u tom smislu. U tom preciznom smislu, u naravnom području samo država ili nacionalna zajednica je savršena zajednica, tj. ona može vlastitim snagama postići svoj cilj.

II. Milost i narav

U redu milosti Bog prilagođava svoje djelo spasenja vlastitom redu stvaranja. Kada su naši praroditelji, Adam i Eva, pali u grijeh i ispali iz stanja milosti, Bog je odabrao jednoga čovjeka, Abrahama, da bi, kako mu je rekao, učinio od njega velik narod, a potomak iz ovoga naroda treba postati blagoslov za sve narode na cijeloj zemlji. Bog daje Abrahamu ovo dvostruko obećanje. Znamo daljnju povijest potomstva Abrahamova, kako su se umnožili u Egiptu, prerasli u veliki narod, Egipćani su ih podjarmili, Mojsije ih izvodi iz zemlje ropstva, znamo o 40-godišnjem putovanju ovoga naroda kroz pustinju. Na gori Sinaju Bog stvara s njime posebni savez. On ga čini svojim narodom, svojim vlasništvom, svojom baštinom. On čini od ovoga naroda svoju zaručnicu, i urezao je u svijest svome narodu da ne smije imati nikakvih drugih bogova pored njega. Prva zapovijed koju Bog daje na Sinaju odabranom narodu, a time i cijelom čovječanstvu, glasi: „Ja sam Gospodin Bog tvoj; Nemaj drugih bogova osim mene“ (Izl 20). I Bog ljubomorno bdije nad vjernošću svoga naroda.

Zatim, kada je naš Gospodin i Spasitelj sišao s neba da u svojoj milosti obnovi sve stvari nakon istočnoga grijeha, on odabire svoje učenike. Izabrao je 12 apostola koji su trebali nakon njegove muke i smrti, nakon njegova pobjedonosna uskrsnuća, nakon njegovog slavnog uzašašća i poslanja Duha Svetoga nastaviti njegov rad kao njegovi namjesnici. On im daje zapovijed: „Idite po svem svijetu i učite sve narode. Propovijedajte Evanđelje, propovijedajte im istu istinu, istu vjeru, istu objavu Boga koju sam ja sam objavio čovjeku. A onda ih krstite“ (usp. Mt 28, 19-20). I nadalje im zapovijeda: „Činite to meni na spomen. Služite moju žrtvu na Golgoti koju sam ja izvršio radi spasenja čovječanstva, nastavite služiti moju žrtvu za sva vremena“ (usp. Lk 22, 19). Sv. Misa je doista nekrvno obnavljanje krvne žrtve na Križu, koja se treba nastaviti za sva vremena. On daje svojim apostolima nalog da opraštaju grijehe: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20, 23). Tako Krist nastavlja svoje spasenje putem 12 apostola i njihovih nasljednika do kraja vremena. Sve što je Krist sam činio, trebaju nastaviti činiti apostoli i njihovi nasljednici kroz stoljeća. Oni ne trebaju činiti ništa drugo, nego isto što je Krist činio. Tako je Crkva izgrađena na temelju 12 apostola kao nastavak života, nastavak djelovanja, širenja i prenošenja Krista u prostoru i vremenu. Stoga je riječ Božanskog Učitelja: „Kao što je mene poslao Otac, tako ja šaljem vas“ (Iv 20, 21). Otac šalje svoga Sina u svijet, Sin šalje svoju Crkvu da u njoj nastavi svoje djelo otkupljenja. To je upravo isto poslanje, isti nalog, isti autoritet.

Presveto Trojstvo, utjelovljeni Bog, naš Gospodin Isus Krist i sveta Crkva tvore nedjeljivo jedinstvo. Ne može se odijeliti Crkvu od Krista i Krista od Crkve. Ne možemo odijeliti Krista od Oca i Oca od Krista. Otac i Sin zajedno nadišu Duha Svetoga, životni dah koji je duša ove Crkve. Lijepa usporedba baca svjetlo na povezanost između Krista i njegove Crkve, naime usporedbe sa Suncem i zrakama: kako nema sunčevih zraka bez Sunca, tako nema Crkve bez Krista. S druge strane, Sunce se produžuje u zrakama, širi se, dodiruje nas i daje svjetlost i toplinu. Isto je tako i s Crkvom: po njoj se nastavlja Krist. To je od temeljne važnosti. To jasno govori da se ne ulazi u Crkvu po vlastitom raspoloženju, kao u nogometni klub, a potom izlazi kad se zasitimo njezinih rituala, dogmi i pravila, nego smo po Crkvi povezani s Kristom. Nema ni jedne druge povezanosti s Kristom osim preko Crkve, kao što ne možemo vidjeti Sunce osim po njegovim zrakama, po svjetlu koje ono šalje.