Proučavajući razvojni
tijek revolucije valja upozoriti na djelovanje njezine „pete kolone“ koje se
tim više treba bojati dok se njezini adepti i dalje nazivaju katolicima.
Nakon djelovanja
„redovitih postrojbi“ Revolucije, valja upozoriti na djelovanje njezine „pete
kolone“.
Drugim riječima, nakon
djelovanja svih onih koji djeluju kao deklarirani neprijatelji kršćanskog
uređenja, ne treba zaboraviti sve one koji se ponašaju kao neprijateljeve uhode,
tim opasniji jer se i dalje nazivaju katolicima.
Crkva će biti izložena
unutarnjim klicama krivovjerja do kraja vremena i iskustvo pokazuje da u svakom
ratu peta kolona nadilazi, glede učinkovitosti, najstrašnija oružja.
Kad se stvori tumor
unutar katoličkih redova, snage se dijele, energije koje bi se posvema trebale
trošiti u borbi protiv vanjskog neprijatelja slabe u rasprama među braćom.
Ako se, radi
izbjegavanja takvih raspri, umjereni prestaju suprotstavljati, trijumf će pakla
biti još veći. Uistinu, moći će izvjesiti svoj barjak u samoj unutrašnjosti
Božjeg Grada i proširiti svoja osvajanja.
Ako bi u nekom
vremenskom razdoblju pakao prestao s takvim plodnim djelovanjem, đavao bi
prestao postojati.
O ovoj točci,
posvemašnja jednodušnost izvora nameće da se posve složimo: ono što je Crkva
javno pokudila, zbilja je Revolucija izjavila, najavila i preporučila.
Pogledajmo ponajprije, s
katoličke strane, opažanje kardinala Saliegea (Conférenceaux retraits ecclésiastiques,
1953.): „Sve se odvija kao da postoji orkestrirana akcija određenog tiska, više
ili manje trajna, određenih okupljanja, više ili manje tajnih, koji nastoje
pripraviti, u krilu katoličanstva, pokret dobrodošlice komunizmu. Postoje vođe
koji daju poticaj i dobro poznaju svoj cilj i pristaše koje ih nesvjesno
slijede“.
I monsinjor Fulton
Sheen, pomoćni biskup New Yorka, u jednom govoru koji je držao u crkvi svete
Suzane u Rimu, rekao je kako su 1936. godine američki komunisti dobili tajne upute
da se infiltriraju „u krilo redovničkih zajednica kako bi ih iznutra uništili.
Poslan je proglas da ulaze u redovničke družbe i da studiraju u bogoslovijama,
čak i pod cijenu velikih žrtava; isti je monsinjor izjavio da se jedan
revolucionarni agent pokušao ubaciti čak i u njegov ured“ (Usp.L'ancre des
jeunes, broj 9, Rue de Verneuil, Pariz VIII).
„Prema Vatikanskom
radiju, može se pročitati u novinama da postoji specijalizirani odjel
Kominforma koji zapadnu Europu preplavljuje lažnim svećenicima, kojima je
naloženo sijati nemir među katolicima u izgnanstvu, podrijetlom iz istočne
Europe. Opskrbljeni lažnim putovnicama i k tome još lažnim životopisima,
pojašnjava Vatikanski radio, ovi su lažni svećenici naučili slaviti Misu i
kadri su sudjelovati u teološkim rasprava na visokoj razini, jer su školovani i
brižno pripravljani u specijaliziranim centrima stvorenih s ovim ciljem u
Sovjetskom Savezu. Trenutačno je broj ovih svećenika koji su po Zapadu oko tisuću“ (Citirano u Peternité).
U svjetlu ovih raznih
izjava, čovjek se manje uplaši odmetnuća isusovca, oca Tondija, docenta
Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu koji je u dvojim revolucionarnim
novinama, L'Unità i Paese sera, izjavio da je prigrlio komunizam već prije dugo
vremena. Samo, prema ove dvije izjave otkrilo se da je imao česte kontakte s
Togliattijem(1).
Poslušajmo sada ispovijesti revolucionara.
Od 1720. engleski deist
Toland, u svojem Pantheisticonu, pisao je da se „mnogi članovi sokratskih
udruženja solidarnosti nalaze se u Parizu, drugi u Beču, u svim nizozemskim
gradovima, poglavito u Amsterdamu i čak na Rimskom dvoru“.
„Minirati gluho i bez
buke zgradu - napisat će kasnije Fridrich II. Voltairu (Pismo od 29.7.1775.) - i
prisiliti je da padne sama od sebe“.
„Revolucija u Crkvi
permanentna je revolucija“, izjavit će Maleni Tigar, član talijanske lože Alta
Vendita, koji je uostalom autor obrasca koji će koristiti Trocki stodeset
godina kasnije da izrazi svoj marksistički ideal Revolucije. Zna se jako dobro
da se Alta Vendita u borbi protiv Rimske Crkve specijalizirala u pokušajima da
je oslabi iznutra. „Italija je puna vjerskih bratovština i pokornika različitih
boja-govorio je Maleni Tigar; ne bojte se ubaciti nekoga od naših u ta stada
puna glupe pobožnosti: neka naši pažljivo proučavaju osobe tih bratovština i
vidjet ćete da, malo pomalo, neće izostati žetva… Okupite vaše skupine, i
skupine neznalica, na jednom ili na drugom mjestu, čak i u kapelicama i
sakristijama, stavite ih pod vodstvo kreposna, ugledna svećenika koji je pak
lakovjeran i kojeg je lako zavarati; ubrizgajte otrov u odabrana srca,
ubrizgajte ga u malenim dozama, a potom, kao da je slučajno, ostavite ostalo
razboru; prestrašit ćete se vašeg uspjeha“ (Pismo Malog Tigra članovima Alte
Vendite Torina 18.1. 1822. koju je citirao Crétineau-Joly, L'Eglise romaine en
face de la Revolution, T. II, str. 120). Naređenja Stalnom nalogu Vrhovne
Vendite čak su pozivale da se cilja uviše. „Naš je konačni cilj-može se u njoj
pročitati-cilj Voltairea i Francuske revolucije: konačno uništenje kršćanstva i
čak i kršćanske misli. Papa, tko god on bio, nikada neće pristupiti tajnim
društvima; na tajnim je društvima učiniti prvi korak prema Crkvi s ciljem da se
pobjedi obadvoje. Posao koji ćemo započeti nije stvar dana, mjeseca ili godine:
može potrajati dugo godina, možda i stoljeće, ali u našim redovima pada vojnik,
ali borba se nastavlja.
Nećemo pokušavati
pridobiti pape za našu stvar, učiniti ih neofitima naših načela, širiteljima
naših ideja. To bi bio smiješan san…Ono što trebamo zahtijevati, trebamo
tražiti i nadati se, kao što Židovi čekaju Mesiju, jest papa prema našim
potrebama. Aleksandar VI., unatoč svim svojim nedjelima, ne bi nam odgovarao
jer nikada nije zabludio u vjerskim stvarima: jedan Klement XIV. Naprotiv, bio
bi naš od glave do pete…
Ne sumnjajmo da ćemo
dospjeti do vrhovnog zaključenja naših pregnuća, ali kada? I Kako?
Pa dobro, da bismo
osigurali Papu traženih osobina, ponajprije je potrebno pripremiti mu naraštaj dostojan
sna za kojim čeznemo. Ostavite postrance starce i odraslu dob i okrenite se
mladeži i, ako je moguće, djeci. S njima nikada ne rabite riječi bezboštva ili
nečistoće. Morate nastupati s izgledom ozbiljna i moralna čovjeka. Kada vaš
ugled bude siguran u kolegijima, u školama,na sveučilištima i u bogoslovijama;
kada jedanput zadobijete povjerenje profesora i studenata, trudite se da,
osobito oni koji se upisuju u kleričku vojsku, traže razgovor s vama. Za
nekoliko godina ovaj će mladi kler zauzeti odgovorna mjesta: vladat će,
upravljat će, sudit će, sudjelovat će u kraljevim savjetima…Neka kler stupa pod
vašim stijegom vjerujući uvijek da stoji pod barjakom Apostolskih Prvaka.
Želite li da nestanu posljednji tragovi tirana i ugnjetavača: razapnite mreže
kao Šimun Barjona (to jest, Šimun sin Ivanov: sveti Petar); razapnite ih na dnu sakristija, sjemeništa i
samostana umjesto na dnu mora: ako djelujete bez naglosti, mi vam jamčimo
čudesniji ulov od njegova. Ribar riba uspio je biti ribarom ljudi; vi ćete
dovesti prijatelje oko Apostolske Katedre. Imat ćete u svojoj mreži revoluciju
s tijarom i pluvijalom koja maršira s križem i crkvenim barjakom; revoluciju
kojoj će trebati samo malena žigica da
zapali oganj na četiri kraja svijeta“. «Samo katoličanstvo –
pisao je Charles Dollfus grofici d’Agoult – može proždrijeti katoličanstvo;
kada mu je jedanput satrta glava, udovi će se raspršiti … ; neman će se
raskomadati da proždere samu sebe. Moramo znati čekati i ne pjevati pobjedu
prije vremena: ona će doći… » (pismo od 11.8.1875., citirao Jacques Viet in
Daniel Stern: Lettres républicaines du Second Empire. Documents inédites;
Edit. Du Cedre, rue Mazarine 13, Pariz).
Mnoge tragovi ove nade u tajnu akciju koja će uspjeti promijeniti crkveni duh
iznutra počesto nabasamo; tisuće je takvih spisa u XIX. stoljeću. Jedan
protestantski pastor iz Ženeve profesor Bouvier,nedvosmisleno kaže u siječnju
1870. u časopisu “Liberalna crkva”, “reformiranom” časopisu u Nizzi: «U našu
borbu protiv katoličanstva upliće se liberalno katoličanstvo koje je naoružano
i drevnošću i naukom novoga duha…samo liberalno katoličanstvo može ostvariti
djelo Reforme, živu izgradnju u sredini u kojoj je kršćanstvo rođeno. Kada
čisto Evanđelje katoličkim masama nose protestantske ruke, ono se samim time
kompromitira: sumnjivo je. Liberalno katoličanstvo ima mogućnost pronaći bolji
način pristupa i prodora katkad brže i izravnije u samo srce Vatikana».
Vidljivo
je-uvijek je to ista misao: to je san svih onih koji zanemaruju na kojim je
dubokim temeljima postavljena sveta Crkva. Ipak, to je san čiji se okvir
pojavljuje u određenim Gambettinim pismima iz vremena u kojem je izabran Lav
XIII. (2): iluzija koja će kasnije izazvati sarkazam Anatola Franca i renegata
Charbonnela (3).
Nakanu da se uništi
Crkvu iznutra, neće se nikada napustiti. Poznati masonski časopis L'Acacia u izdanju u ožujku 1908. na
stranici 235, definira to na jasan, iako neočekivan način: „Kada časopis La Croix bude postigao neosporan monopol
u orijentaciji katolika, zašto da njime ne zagospodarimo kupujući mu dionice uz
pomoć Židova, protestanata i Vlade?
Onda ćemo ukloniti
njegovu cijelu klerikalnu redakciju da bismo je zamijenili drugom redakcijom
slobodnih mislilaca koji će u početku sačuvati ton kuće, a onda ga malo pomalo
izmijeniti. Dovesti da toga da novine evoluiraju, a da to čitatelji ne zamijete
onako kako proizvođač čokolade mijenja svoj kakao, najjednostavnija je stvar.“
Uistinu, čini se da slične
koncepcije nisu uvijek bile platonske kao što pokazuje poznati slučaj novina La France catolique, kako izvješćuje
Copin-Albancelli (La conjuration contre le monde crétien, str 169, Vitte-Lion)
u kojem se saznalo za jednog svećenika koji je pokrenuo novine s takvim
naslovom zahvaljujući novcima koje mu je priskrbio Premijer Clemenceau. „Koji
je bio cilj ovoga? Prevariti katolike, pokušati zagospodariti rukovođenjem
njihovih političkih ideja stvarajući, preko pitanja udruženja Les cultuelles,
pokret kojemu su na čelu, samo prividno najčasniji ljudi, najkvalificiraniji
katolici, akademici, ali dopredsjednik iz L'Action Liberale. U stvari, izjave
svećenika Toitona pred sudom, dokazale su da je ovaj pokret organizirala i
njime upravljala, ne glava Crkve, kako se htjelo uvjeriti ljude, nego tajna sila
koja je djelovala-u ovom slučaju i, kako smo vidjeli, u drugim okolnostima-preko
utjecaja pojedinaca, brižno prikrivenih“.
„Ne propustite to!-govorio
je Clemenceau šaljući prvih deset tisuća franaka svećeniku Toitonu-, bit će to slikovit
događaj!“ zaključuje Copin-Albancelli: „Događaj se nije ostvario, ali na
njegovu mjestu imamo nešto što više vrijedi: viziju, ukratko, cijelog masonskog
djelovanja i načina djelovanja tipična za tajne sile“.
Bilješke:
1. Među svim pokudama ovih tajnih
spletkarenja, ne postoji nijedna dirljivija od slučaja monsinjora Thibaulta,
biskupa Montpelliera, koji je bio i agent i žrtva. Napoleon III. iznudio mu je obećanje
da će raditi na obnovi galikanskog raskola. Poznato je da je on, pokajavši se
zbog ovog zločinačkog pristanka, odmah otrčao ispovjediti svoju slabost i svoje
pokajanje pred kardinalom Morlotom, pariškim nadbiskupom, i preminuo je minutu
nakon svoje ispovijedi. U veljači 1894. don Andrés Gòmez Somorrostro u
katedrali se u Segoviji svečano odrekao masonerije. Trideset godina predsjednik
lože tog grada, istodobno je bio duhovnik i ispovjednik kraljice Izabele. Tajna
bezakonja, koju su već Pijo XI. i sveti Pijo X.-osobito ovaj posljednji - javno
osudili u vrijeme modernističke krize. Usp. Pascendi, odjeljak broj 2:“… počinitelje zabluda ne treba sada
tražiti medu deklariranim neprijateljima, nego se oni, a to pobuđuje veliku bol
i strah, kriju u samom krilu Crkve, i to su pogubniji što su manje vidljivi…“ i
u odjeljku 27: „I tako nastavljaju svoj put, nastavljaju ga usprkos pokudama i
osudama, prikrivajući nevjerojatnu drzovitost velom prividne poniznosti. Tobože
prigibaju glavu, ali rukama i umom nastavljaju još smjelije svoj rad. I tako
djeluju hotimice i svjesno, jer se povode za pravilom da autoritet valja
potisnuti, a ne srušiti, jer ne osjećaju potrebu izići iz ozračja Crkve da bi
mogli malo po malo mijenjati kolektivnu svijest“.
Jean Ousset „La revolución. Su Quinta columna“ iz sveska „Para que El reine“ Speiro, Madrid 1972. str.191-237
2.
Usp. Le coeur de Gambetta,
str. 244. Lettres a M.lle Léonie Léon, od. 20. Veljače 1878: „Danas će biti
veliki dan. Mir postignut od Berlina i možda pomirenje s Vatikanom. Izabran je
novi Papa. To je elegantni i profinjeni kardinal Pecci, biskup Perugie, kojemu
je Pijo IX. pokušao istrgnuti tijaru imenujući ga komornikom. Ovaj Talijan,
većma diplomat nego svećenik, prošao je kroz sve intrige isusovaca kao i
najegzotičnijih klerika. On je Papa, a da je uzeo ime Lav XIII., čini mi se
najboljim predznakom. Pozdravljam ovaj događaj prepun obećanja. Neće otvoreno
prekinuti s tradicijama i izjavama svojih prethodnika, ali njegovo držanje,
njegovi čini, njegovi odnosi većma će vrijediti od govora, i ako ne umre
prebrzo, možemo se nadati braku suživota s Crkvom.“ Dva mjeseca kasnije
Gambetta je ponovno pisao: „Dugujem beskrajnu zahvalnost novom Papi poradi
imena koje se usudio uzeti: on je sveti oportunist. Zar možemo s njim ne
pregovarati? Tko to zna? Kako kažu Talijani“. Valja napomenuti da su ova pisma
iz iste godine kao govor u Romansu u kojemu je Gambetta objavio rat klerikalizmu.
3.„Razočaranje je bilo višestruko
i okrutno. Lav XIII. je osudio neokatolicizam. Lav XII. je osudio Kongres
religija. Lav XIII. je osudio Kršćansku demokraciju (svećenika Daensa u
Belgiji) i uništio drugu (koju je vodio svećenik Garnier) koja je bila više
„hinjenje“ demokracije. Bez pridržaja je osudio amerikanizam. Lav XIII.,
„liberalni papa“ jest vrhovni Prvosvećenik anatema“ Ali nijedan drugi Papa nije
proglasio toliko anatema u svom životu“.
