Christus Rex

Jean Ousset: Infiltracija, ne frontalni napad (I.)


Proučavajući razvojni tijek revolucije valja upozoriti na djelovanje njezine „pete kolone“ koje se tim više treba bojati dok se njezini adepti i dalje nazivaju katolicima.

Nakon djelovanja „redovitih postrojbi“ Revolucije, valja upozoriti na djelovanje njezine „pete kolone“.

Drugim riječima, nakon djelovanja svih onih koji djeluju kao deklarirani neprijatelji kršćanskog uređenja, ne treba zaboraviti sve one koji se ponašaju kao neprijateljeve uhode, tim opasniji jer se i dalje nazivaju katolicima.

Crkva će biti izložena unutarnjim klicama krivovjerja do kraja vremena i iskustvo pokazuje da u svakom ratu peta kolona nadilazi, glede učinkovitosti, najstrašnija oružja.

Kad se stvori tumor unutar katoličkih redova, snage se dijele, energije koje bi se posvema trebale trošiti u borbi protiv vanjskog neprijatelja slabe u rasprama među braćom.

Ako se, radi izbjegavanja takvih raspri, umjereni prestaju suprotstavljati, trijumf će pakla biti još veći. Uistinu, moći će izvjesiti svoj barjak u samoj unutrašnjosti Božjeg Grada i proširiti svoja osvajanja.

Ako bi u nekom vremenskom razdoblju pakao prestao s takvim plodnim djelovanjem, đavao bi prestao postojati.

O ovoj točci, posvemašnja jednodušnost izvora nameće da se posve složimo: ono što je Crkva javno pokudila, zbilja je Revolucija izjavila, najavila i preporučila.

Pogledajmo ponajprije, s katoličke strane, opažanje kardinala Saliegea (Conférenceaux retraits ecclésiastiques, 1953.): „Sve se odvija kao da postoji orkestrirana akcija određenog tiska, više ili manje trajna, određenih okupljanja, više ili manje tajnih, koji nastoje pripraviti, u krilu katoličanstva, pokret dobrodošlice komunizmu. Postoje vođe koji daju poticaj i dobro poznaju svoj cilj i pristaše koje ih nesvjesno slijede“.

I monsinjor Fulton Sheen, pomoćni biskup New Yorka, u jednom govoru koji je držao u crkvi svete Suzane u Rimu, rekao je kako su 1936. godine američki komunisti dobili tajne upute da se infiltriraju „u krilo redovničkih zajednica kako bi ih iznutra uništili. Poslan je proglas da ulaze u redovničke družbe i da studiraju u bogoslovijama, čak i pod cijenu velikih žrtava; isti je monsinjor izjavio da se jedan revolucionarni agent pokušao ubaciti čak i u njegov ured“ (Usp.L'ancre des jeunes, broj 9, Rue de Verneuil, Pariz VIII).

„Prema Vatikanskom radiju, može se pročitati u novinama da postoji specijalizirani odjel Kominforma koji zapadnu Europu preplavljuje lažnim svećenicima, kojima je naloženo sijati nemir među katolicima u izgnanstvu, podrijetlom iz istočne Europe. Opskrbljeni lažnim putovnicama i k tome još lažnim životopisima, pojašnjava Vatikanski radio, ovi su lažni svećenici naučili slaviti Misu i kadri su sudjelovati u teološkim rasprava na visokoj razini, jer su školovani i brižno pripravljani u specijaliziranim centrima stvorenih s ovim ciljem u Sovjetskom Savezu. Trenutačno je broj ovih svećenika koji su po Zapadu oko tisuću“ (Citirano u Peternité).

U svjetlu ovih raznih izjava, čovjek se manje uplaši odmetnuća isusovca, oca Tondija, docenta Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu koji je u dvojim revolucionarnim novinama, L'Unità i Paese sera, izjavio da je prigrlio komunizam već prije dugo vremena. Samo, prema ove dvije izjave otkrilo se da je imao česte kontakte s Togliattijem(1).

Poslušajmo sada ispovijesti revolucionara.

Od 1720. engleski deist Toland, u svojem Pantheisticonu, pisao je da se „mnogi članovi sokratskih udruženja solidarnosti nalaze se u Parizu, drugi u Beču, u svim nizozemskim gradovima, poglavito u Amsterdamu i čak na Rimskom dvoru“.

„Minirati gluho i bez buke zgradu - napisat će kasnije Fridrich II. Voltairu (Pismo od 29.7.1775.) - i prisiliti je da padne sama od sebe“.

„Revolucija u Crkvi permanentna je revolucija“, izjavit će Maleni Tigar, član talijanske lože Alta Vendita, koji je uostalom autor obrasca koji će koristiti Trocki stodeset godina kasnije da izrazi svoj marksistički ideal Revolucije. Zna se jako dobro da se Alta Vendita u borbi protiv Rimske Crkve specijalizirala u pokušajima da je oslabi iznutra. „Italija je puna vjerskih bratovština i pokornika različitih boja-govorio je Maleni Tigar; ne bojte se ubaciti nekoga od naših u ta stada puna glupe pobožnosti: neka naši pažljivo proučavaju osobe tih bratovština i vidjet ćete da, malo pomalo, neće izostati žetva… Okupite vaše skupine, i skupine neznalica, na jednom ili na drugom mjestu, čak i u kapelicama i sakristijama, stavite ih pod vodstvo kreposna, ugledna svećenika koji je pak lakovjeran i kojeg je lako zavarati; ubrizgajte otrov u odabrana srca, ubrizgajte ga u malenim dozama, a potom, kao da je slučajno, ostavite ostalo razboru; prestrašit ćete se vašeg uspjeha“ (Pismo Malog Tigra članovima Alte Vendite Torina 18.1. 1822. koju je citirao Crétineau-Joly, L'Eglise romaine en face de la Revolution, T. II, str. 120). Naređenja Stalnom nalogu Vrhovne Vendite čak su pozivale da se cilja uviše. „Naš je konačni cilj-može se u njoj pročitati-cilj Voltairea i Francuske revolucije: konačno uništenje kršćanstva i čak i kršćanske misli. Papa, tko god on bio, nikada neće pristupiti tajnim društvima; na tajnim je društvima učiniti prvi korak prema Crkvi s ciljem da se pobjedi obadvoje. Posao koji ćemo započeti nije stvar dana, mjeseca ili godine: može potrajati dugo godina, možda i stoljeće, ali u našim redovima pada vojnik, ali borba se nastavlja.

Nećemo pokušavati pridobiti pape za našu stvar, učiniti ih neofitima naših načela, širiteljima naših ideja. To bi bio smiješan san…Ono što trebamo zahtijevati, trebamo tražiti i nadati se, kao što Židovi čekaju Mesiju, jest papa prema našim potrebama. Aleksandar VI., unatoč svim svojim nedjelima, ne bi nam odgovarao jer nikada nije zabludio u vjerskim stvarima: jedan Klement XIV. Naprotiv, bio bi naš od glave do pete…

Ne sumnjajmo da ćemo dospjeti do vrhovnog zaključenja naših pregnuća, ali kada? I Kako?

Pa dobro, da bismo osigurali Papu traženih osobina, ponajprije je potrebno pripremiti mu naraštaj dostojan sna za kojim čeznemo. Ostavite postrance starce i odraslu dob i okrenite se mladeži i, ako je moguće, djeci. S njima nikada ne rabite riječi bezboštva ili nečistoće. Morate nastupati s izgledom ozbiljna i moralna čovjeka. Kada vaš ugled bude siguran u kolegijima, u školama,na sveučilištima i u bogoslovijama; kada jedanput zadobijete povjerenje profesora i studenata, trudite se da, osobito oni koji se upisuju u kleričku vojsku, traže razgovor s vama. Za nekoliko godina ovaj će mladi kler zauzeti odgovorna mjesta: vladat će, upravljat će, sudit će, sudjelovat će u kraljevim savjetima…Neka kler stupa pod vašim stijegom vjerujući uvijek da stoji pod barjakom Apostolskih Prvaka. Želite li da nestanu posljednji tragovi tirana i ugnjetavača: razapnite mreže kao Šimun Barjona (to jest, Šimun sin Ivanov: sveti Petar); razapnite ih na dnu sakristija, sjemeništa i samostana umjesto na dnu mora: ako djelujete bez naglosti, mi vam jamčimo čudesniji ulov od njegova. Ribar riba uspio je biti ribarom ljudi; vi ćete dovesti prijatelje oko Apostolske Katedre. Imat ćete u svojoj mreži revoluciju s tijarom i pluvijalom koja maršira s križem i crkvenim barjakom; revoluciju kojoj će trebati samo malena žigica da zapali oganj na četiri kraja svijeta“. «Samo katoličanstvo – pisao je Charles Dollfus grofici d’Agoult – može proždrijeti katoličanstvo; kada mu je jedanput satrta glava, udovi će se raspršiti … ; neman će se raskomadati da proždere samu sebe. Moramo znati čekati i ne pjevati pobjedu prije vremena: ona će doći… » (pismo od 11.8.1875., citirao Jacques Viet in Daniel Stern: Lettres républicaines du Second Empire. Documents inédites; Edit. Du Cedre, rue Mazarine 13, Pariz). 


Mnoge tragovi ove nade u tajnu akciju koja će uspjeti promijeniti crkveni duh iznutra počesto nabasamo; tisuće je takvih spisa u XIX. stoljeću. Jedan protestantski pastor iz Ženeve profesor Bouvier,nedvosmisleno kaže u siječnju 1870. u časopisu “Liberalna crkva”, “reformiranom” časopisu u Nizzi: «U našu borbu protiv katoličanstva upliće se liberalno katoličanstvo koje je naoružano i drevnošću i naukom novoga duha…samo liberalno katoličanstvo može ostvariti djelo Reforme, živu izgradnju u sredini u kojoj je kršćanstvo rođeno. Kada čisto Evanđelje katoličkim masama nose protestantske ruke, ono se samim time kompromitira: sumnjivo je. Liberalno katoličanstvo ima mogućnost pronaći bolji način pristupa i prodora katkad brže i izravnije u samo srce Vatikana». 



Vidljivo je-uvijek je to ista misao: to je san svih onih koji zanemaruju na kojim je dubokim temeljima postavljena sveta Crkva. Ipak, to je san čiji se okvir pojavljuje u određenim Gambettinim pismima iz vremena u kojem je izabran Lav XIII. (2): iluzija koja će kasnije izazvati sarkazam Anatola Franca i renegata Charbonnela (3).


Nakanu da se uništi Crkvu iznutra, neće se nikada napustiti. Poznati masonski časopis L'Acacia u izdanju u ožujku 1908. na stranici 235, definira to na jasan, iako neočekivan način: „Kada časopis La Croix bude postigao neosporan monopol u orijentaciji katolika, zašto da njime ne zagospodarimo kupujući mu dionice uz pomoć Židova, protestanata i Vlade?

Onda ćemo ukloniti njegovu cijelu klerikalnu redakciju da bismo je zamijenili drugom redakcijom slobodnih mislilaca koji će u početku sačuvati ton kuće, a onda ga malo pomalo izmijeniti. Dovesti da toga da novine evoluiraju, a da to čitatelji ne zamijete onako kako proizvođač čokolade mijenja svoj kakao, najjednostavnija je stvar.“

Uistinu, čini se da slične koncepcije nisu uvijek bile platonske kao što pokazuje poznati slučaj novina La France catolique, kako izvješćuje Copin-Albancelli (La conjuration contre le monde crétien, str 169, Vitte-Lion) u kojem se saznalo za jednog svećenika koji je pokrenuo novine s takvim naslovom zahvaljujući novcima koje mu je priskrbio Premijer Clemenceau. „Koji je bio cilj ovoga? Prevariti katolike, pokušati zagospodariti rukovođenjem njihovih političkih ideja stvarajući, preko pitanja udruženja Les cultuelles, pokret kojemu su na čelu, samo prividno najčasniji ljudi, najkvalificiraniji katolici, akademici, ali dopredsjednik iz L'Action Liberale. U stvari, izjave svećenika Toitona pred sudom, dokazale su da je ovaj pokret organizirala i njime upravljala, ne glava Crkve, kako se htjelo uvjeriti ljude, nego tajna sila koja je djelovala-u ovom slučaju i, kako smo vidjeli, u drugim okolnostima-preko utjecaja pojedinaca, brižno prikrivenih“.

„Ne propustite to!-govorio je Clemenceau šaljući prvih deset tisuća franaka svećeniku Toitonu-, bit će to slikovit događaj!“ zaključuje Copin-Albancelli: „Događaj se nije ostvario, ali na njegovu mjestu imamo nešto što više vrijedi: viziju, ukratko, cijelog masonskog djelovanja i načina djelovanja tipična za tajne sile“.

Bilješke:

1. Među svim pokudama ovih tajnih spletkarenja, ne postoji nijedna dirljivija od slučaja monsinjora Thibaulta, biskupa Montpelliera, koji je bio i agent i žrtva. Napoleon III. iznudio mu je obećanje da će raditi na obnovi galikanskog raskola. Poznato je da je on, pokajavši se zbog ovog zločinačkog pristanka, odmah otrčao ispovjediti svoju slabost i svoje pokajanje pred kardinalom Morlotom, pariškim nadbiskupom, i preminuo je minutu nakon svoje ispovijedi. U veljači 1894. don Andrés Gòmez Somorrostro u katedrali se u Segoviji svečano odrekao masonerije. Trideset godina predsjednik lože tog grada, istodobno je bio duhovnik i ispovjednik kraljice Izabele. Tajna bezakonja, koju su već Pijo XI. i sveti Pijo X.-osobito ovaj posljednji - javno osudili u vrijeme modernističke krize. Usp. Pascendi, odjeljak broj 2:“… počinitelje zabluda ne treba sada tražiti medu deklariranim neprijateljima, nego se oni, a to pobuđuje veliku bol i strah, kriju u samom krilu Crkve, i to su pogubniji što su manje vidljivi…“ i u odjeljku 27: „I tako nastavljaju svoj put, nastavljaju ga usprkos pokudama i osudama, prikrivajući nevjerojatnu drzovitost velom prividne poniznosti. Tobože prigibaju glavu, ali rukama i umom nastavljaju još smjelije svoj rad. I tako djeluju hotimice i svjesno, jer se povode za pravilom da autoritet valja potisnuti, a ne srušiti, jer ne osjećaju potrebu izići iz ozračja Crkve da bi mogli malo po malo mijenjati kolektivnu svijest“.


Jean Ousset „La revolución. Su Quinta columna“ iz sveska „Para que El reine“ Speiro, Madrid 1972. str.191-237


2.     Usp. Le coeur de Gambetta, str. 244. Lettres a M.lle Léonie Léon, od. 20. Veljače 1878: „Danas će biti veliki dan. Mir postignut od Berlina i možda pomirenje s Vatikanom. Izabran je novi Papa. To je elegantni i profinjeni kardinal Pecci, biskup Perugie, kojemu je Pijo IX. pokušao istrgnuti tijaru imenujući ga komornikom. Ovaj Talijan, većma diplomat nego svećenik, prošao je kroz sve intrige isusovaca kao i najegzotičnijih klerika. On je Papa, a da je uzeo ime Lav XIII., čini mi se najboljim predznakom. Pozdravljam ovaj događaj prepun obećanja. Neće otvoreno prekinuti s tradicijama i izjavama svojih prethodnika, ali njegovo držanje, njegovi čini, njegovi odnosi većma će vrijediti od govora, i ako ne umre prebrzo, možemo se nadati braku suživota s Crkvom.“ Dva mjeseca kasnije Gambetta je ponovno pisao: „Dugujem beskrajnu zahvalnost novom Papi poradi imena koje se usudio uzeti: on je sveti oportunist. Zar možemo s njim ne pregovarati? Tko to zna? Kako kažu Talijani“. Valja napomenuti da su ova pisma iz iste godine kao govor u Romansu u kojemu je Gambetta objavio rat klerikalizmu.

3.„Razočaranje je bilo višestruko i okrutno. Lav XIII. je osudio neokatolicizam. Lav XII. je osudio Kongres religija. Lav XIII. je osudio Kršćansku demokraciju (svećenika Daensa u Belgiji) i uništio drugu (koju je vodio svećenik Garnier) koja je bila više „hinjenje“ demokracije. Bez pridržaja je osudio amerikanizam. Lav XIII., „liberalni papa“ jest vrhovni Prvosvećenik anatema“ Ali nijedan drugi Papa nije proglasio toliko anatema u svom životu“.

Arhiva bloga

Glasnik: