S pojmom „papolatrije“, namjerno pretjeranim, kako bi se
jasno pokazala iskrivljenja, nipošto ne kanim postavljati u pitanje osjećaj
poštovanja, ispravan odnos, vjernost Učiteljstvu, čak ni poslušnost koju
dugujemo Svetom Ocu kada vrši, o pitanjima Vjere i morala, svoju vrhovnu Učiteljsku
službu. Niti se želi ne priznati ili umanjiti jurisdikcijski primat i izravnu
vlast upravljanja svetom Crkvom što je katolički nauk vazda priznavao Rimskom
Prvosvećeniku.
Štoviše, govorim, a nadam se da će mi kritičari oprostiti, o
raširenom psihološkom stavu koji je zbilja u modi u katoličkom svijetu, i među
klericima i među takozvanim „angažiranim laicima“, i koji vazda i svagdje
dovodi do klicanja, preko svake granice intelektualne pristojnosti, svakom činu,
ponašanju ili stilu djelovanja Pape, prikazujući ga vazda najboljim mogućim,
beskrajno najpravednijim, najispravnijim, najboljim mogućim rješenjem za situaciju tog trenutka.
Tko nije naišao na komentare tipa:
„Zbilja su dirljive i znakovite riječi prvog pozdrava pape
Franje s lože blagoslova prvu večer njegova izbora: buona sera…“ ili da se ne
okomimo samo na vladajućeg Pontifeksa, kako procijeniti pretjerane hvale, koje
su pisali ili izgovorili često isti promatrači koji su na isti način prosuđivali
„herojskom“, „hrabrom“ i „znakom najdublje vjere u Svevišnjega“, i odluku Ivana
Pavla II. da ostane do smrti na Petrovoj katedri, kao i dijametralno oprečno
držanje Benedikta XVI. koji se odrekao službe?
Prošlo je, uostalom, samo osam godina; teško se dakle
pozvati na promjenu povijesnog konteksta.
Suočeni s proturječjima kao što su ova, sugovornici se
počesto nađu u nelagodi, ali se ne predaju. Oni se pozivaju na razliku
povijesnog konteksta, različnost zvanja i osobito, sve češće, na argument,
jasnog relativističkog okusa koji neizbježno dovodi do toga da se definira
dobrima i pravednima, u istoj mjeri, također i jasno oprečni i protivni
stavovi.
Benedikt je XVI. zahtijevao da vjernici primaju Euharistiju
klečeći. Papa Franjo ne poklekne ni za Posvetu…I onda? Što je čudno? Izvrsna su
oba držanja…Naglašavaju samo dva komplementarna vidika jedne Istine!
Ivan je Pavao II. organizirao scenografska i veličanstvena
putovanja, a da se nije brinuo za troškove. Papa Franjo nosi svoj kovčeg u
zrakoplov, pokazujući siromaštvo koje graniči s pauperizmom…Posrijedi su dva
„prividno“ različita načina življenja kršćanstva…Svatko ima svoju osobnost, a
Bog je zasigurno od njih želio ono što su u tom trenutku činili.
Mogli bismo tako nastaviti: Benedikt je XVI. veoma volio Mozartovu
glazbu…I sam ju je često svirao na glasoviru koji je postavljen u papinskom
stanu…Bio je počašćenim kada je mogao biti na nekom klasičnom koncertu.
Papa Franjo nije samo otvoreno „dao korpu“ onima koji su
organizirali koncert njemu u čast, nego se čini da se čak prijezirno pravdao da
se ne osjeća kao renesansni princ.
A što rade naši komentatori? Prije dvije godine su govorili
s ushićenjem o „dubokom senzibilitetu“ Petrova nasljednika, senzibilitetu koji
se snažno očituje u ljubavi prema glazbi. Danas se iste osobe raduju smislu za
praktične stvari koje izražava Rimski biskup, a koji ga dovodi do prijezira
beskorisnog lažnog blještavila i anakronističkih svečanih obreda.
Da se razumijemo. Oduvijek su se pape veoma razlikovali
jedan od drugoga, po karakteru, osobnosti i stilu života. Celestin je V. vodio posve
oprečan život s obzirom na odlučnoga Bonifacija VIII. Bojažljivi Klement XIV. ni
po čemu nije sličio hrabrom Grguru VII. A što reći o svjetovnom Aleksandru VI.
u odnosu na iznimno pobožnoga svetog
Pija V.?
Ovo zacijelo nije problem. Problem je u posve drugim
stvarima.
Nitko me zbilja ne može okriviti da ne osjećam „cum
Ecclesia“ ako kažem, primjerice, da je Kalist III. vjerojatno bio simonist, da
je Aleksandar VI. vodio nemoralan život, da se Klement XIV. pokazao slabim kada
je raspustio Isusovački red, da su avinjonski pape bili skloni ispunjati želje
francuskih kraljeva, da je Urban VIII. pogriješio, u biti ja to ne mislim,
osudivši Galilea Galileija.
Neke je kritike pak moguće formulirati, a da se čovjek ne
izloži riziku „ekskomunikacija“, sve do, a nipošto nakon, Pija XII. Od 1958.
nadalje, naprotiv…jao onomu koji bi se usudio iznijeti, pa čak i čisto
sramežljivo, najmanji pridržaj o papama koji su slijedili!
Svi savršeni, svi nenadmašivi, svi sveti! Za koje će se
stoljeće zasigurno mnogi smijati ovom našem nepoštenom i nekritičnom
konformizmu.
Je li to dvorsko puzanje? Je li to nedostatak volje izložiti
se? Bit će da je, osobito za novinare i pisce koji…“imam obitelj…“?
Na koncu možemo ipak mirna srca reći da ova intelektualna
prosječnost nema ništa izvorno katoličko. Jedna je stvar poštivanje proglašenog
nauka i stalnog Učiteljstva Rimskog prvosvećenika, jedna je stvar poslušnost uredbama
koje su dane s ciljem obrane i prenošenja Poklada vjere.
Nešto posve drugo je tupoglava niska udvornost, bezočno
laskanje, beskrajno veličanje.
Naposljetku, po mom mišljenju, ovi intelektualni stavovi,
osim što dovode do toga da gubi pouzdanost onaj koji ih predlaže, prije ili
kasnije i sami završe na nizbrdici koja vodi do indiferentizma. Kada u biti
vrijednost neke tvrdnje ili ponašanja ovise, u konačnici, ne od suštinskog
sadržaja istih, nego od osobe koja ih ostvaruje, čovjek se izlaže pogibelji da
ne bude kadrim vjerodostojno razlikovati ono što je ispravno i istinito, od
onoga što je pogrješno i time krivo.
Sud se uostalom ne temelji na objektivnim elementima, nego u
biti na vidicima koji su isključivo ili gotovo povezani s osobom i ulogom koju
ima.
Nasreću, veliki su nas sveci, a oni su zbilja bili katolici,
poučili da bježimo od „sakristijskog kršćanstva“. Sveti Pavao, sveti Atanazije
i sveta Katarina Sijenska toliko su voljeli Petrova nasljednika da iz ljubavi i istinskog poštovanja prema njemu
nisu uskratili izreći ukore i opomene.
