Christus Rex

Roberto de Mattei: "Evo zašto II. vatikanski sabor nije osudio komunizam"


Sovjetski Savez i zemlje bloka iznudili su od najviših crkvenih vlasti da Sinoda ne prihvati peticije protiv staljinističkih strahota

Budući da se ovih dana prisjećamo samo svijetlih trenutaka, dopustite mi podsjetiti na široko područje sjena: izostalu osudu komunizma. Bile su to šezdesete godine i širio se novi duh optimizma koji je utjelovio Ivan XXIII., „dobri Papa“, Nikita Hruščov, komunist s ljudskim licem i John Kennedy, heroj „nove američke granice“. Međutim, bile su to godine u kojima je podignut Berlinski zid (1961.), a Sovjeti su postavili rakete na Kubu (1962.). Komunistički imperijalizam sačinjavao je makroskopsku stvarnost koju II. vatikanski sabor, prvi „pastoralni koncil“ u povijesti, koji je otvoren 11. listopada 1962. i zaključen 8. prosinca 1965., neće moći zanemariti.

Na Koncilu je došlo do sukoba dviju manjina: jedna je zahtijevala obnovu osude komunizma, druga je tražila „dijalošku“ crtu, otvorenu modernom dobu čijim se izrazom činio komunizam. Peticiju osude komunizma, koju su 9. listopada 1965. predala 454 koncilska oca iz 86 zemalja, nije se čak ni proslijedilo Povjerenstvima koja su radila na shemi, izazvavši sablazan. Danas znamo da je u kolovozu 1962. u francuskom gradu Metzu postignut tajni dogovor između kardinala Tisseranta, predstavnika Vatikana i novog nadbiskupa Jaroslava, monsinjora Nikodema, koji je bio, kako je dokumentirano nakon otvaranja moskovskih arhiva, agent KGB-a. Na temelju ovog dogovora crkvene su se vlasti trudile ne govoriti na Koncilu o komunizmu. To je bio uvjet koji je Kremlj tražio da bi se dopustilo sudjelovanje promatrača Moskovske patrijaršije na II. vatikanskom saboru. (pogledajte: Jean Madiran, L'accordo di Metz, Il Borghese, Roma 2011). Zabilježba koju je vlastoručno napisao Pavao VI., a koja se čuva u Vatikanskom tajnom arhivu, potvrđuje postojanje ovog dogovora kako sam i dokumentirao u svojoj knjizi Il Concilio Vaticano II. Una storia non scritta (Lindau, 2010.). Druge je zanimljive dokumente objavio George Weigel u drugom svesku svoje impozantne biografije Ivana Pavla II. (L'inizio e la fine, Cantagalli, 2012). Weigel je doista konzultirao izvore kao što su arhivi KGB-a, poljske Službe Bezpieczenstewa (SB) istočnonjemačke Stasi, izvlačeći iz njih dokumente koji potvrđuju kako su komunističke vlade i tajne službe istočnih zemalja prodrle u Vatikan kako bi podupirale svoje interese i infiltrirale se u najvišim krugovima katoličke hijerarhije. U Rimu, u godinama Koncila i u pokoncilskom razdoblju, Mađarski je kolegij postao filijalom tajnih službi iz Budimpešte. Svi rektori Kolegija od 1965. do 1987., piše Weigel, morali su biti obučeni i sposobni agenti, sa znanjima u operacijama dezinformiranja i postavljanja prislušnih uređaja. Poljska SB, po američkom učenjaku, pokušala je čak krivotvoriti koncilsku raspravu o osobitim točkama katoličke teologije kao o ulozi Marije u povijesti spasenja. Ravnatelj IV. odsjeka, pukovnik Stanislaw Morawski, radio je skupa s dvanaest suradnika, stručnjaka za mariologiju kako bi pripremio promemoriju za koncilske biskupe u kojoj se kritizirala „maksimalistička“ koncepcija o Blaženoj Djevici Mariji kardinala Wyszynskog i drugih biskupa.

Konstitucija Gaudium et Spes, šesnaesti i posljednji dokument koji je objavio II. vatikanski sabor, htjela je biti posvema novom definicijom odnosa između Crkve i svijeta. U njoj je pak nedostajao bilo kakav oblik osude komunizma. Konstitucija Gaudium et Spes tražila je dijalog s modernim svijetom u uvjerenju da je put koji je on prevalio, od humanizma i od protestantizma sve do Francuske revolucije i marksizma, bio nepovratnim procesom. Marksističko-prosvjetiteljska misao i konzumerističko društvo koje je ona hranila, u biti je bila uoči duboke krize koja će očitovati prve simptome samo nekoliko godina nakon toga, u Revoluciji 68.godine. Koncilski su oci mogli učiniti proročku gestu, izazivajući modernu, radije nego zagrliti joj tijelo koje se raspada kako je i učinjeno. No, danas se pitamo: jesu li bili prorocima oni koji su na Koncilu napadali brutalni komunistički jaram, zahtijevajući svečanu osudu ili oni koji su držali, kao tvorci „istočne politike“ (Ostpolitik) da je trebalo pronaći kompromis sa Sovjetskom Rusijom jer je komunizam predstavljao žudnju čovječanstva za pravdom te da će preživjeti barem jedno ili dva stoljeća, popravljajući svijet?

II. vatikanski sabor, nedavno je rekao kardinal Walter Brandmüller, umirovljeni predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti, „bio bi napisao slavnu stranicu da je, slijedeći tragove Pija XII., našao hrabrosti izgovoriti ponovnu i izričitu osudu komunizma“. To se, nažalost, nije dogodilo i povjesničari moraju registrirati kao neoprostiv propust izostalu osudu komunizma koju je trebao izreći Koncil koji je nakanio pozabaviti se problemima njemu suvremena svijeta.

Roberto de Mattei, autor knjige Il Concilio Vaticano II. Una storia mai scritta, Lindau 2010, dobitnik nagrade Acqui Storia 2011. i preveden ili je prevođenje u tijeku na pet jezika. 

Arhiva bloga

Časopis: