subota, 3. kolovoza 2013.

Cristina Siccardi - Franjevci Bezgrješne na putu mučeništva svetaca Crkve


Bol i zbunjenost spopali su mnoštvo vjernika, svećenika, župnika, redovnika i redovnica nakon vijesti da je redu Franjevaca Bezgrješne, Congregatio fratrum Franciscanorum Immaculatae, odista zabranjeno služiti svetu Misu po starom Obredu. Postavilo se pitanje: je li Crkva Majka ili maćeha? Crkva je kao mistično Tijelo Kristovo Majka, ali često, kao ljudski autoritet, osobito nakon II. vatikanskog sabora jest maćeha.


Mnogobrojne duše, rekosmo, trpe poradi ove nepravedne kušnje jer je u dubokom proturječju s motuproprijem Benedikta XVI., izdanom 2007., Summorum Pontificum koji je olakšao celebraciju Mise po tridentskom obredu koji, uostalom, nikada nije bio dokinut i uvijek je vrijedio kako je i izjavio sveti Pijo V. u buli Quo primum tempore:

„ …također im trajno dopuštamo i odobravamo apostolskom vlašću i snagom ove odredbe da odsada potpuno slijede ovaj Misal kod pjevanja ili recitiranja Mise u kojim god Crkvama, bez ikakvih skrupula u savjesti i bez upadanja u bilo kakve kazne, osude i zabrane, te da se njime mogu i smiju slobodno i zakonito služiti.

Jednako tako određujemo i izjavljujemo da se poglavari, upravitelji, kanonici, kapelani i drugi svećenici bilo kojega naslova, svjetovni ili redovnički kojega god reda, ne obvezuju slaviti Misu drukčije nego smo to odredili; i da se nitko ne tjera ili primorava zamijeniti ovaj Misal;

Neka, dakle, nikome od ljudi ne bude dopušteno povrijediti ovu obznanu Našega odobrenja, odredbe, uredbe, zapovijedi, naredbe, dozvole, dopuštenja, izjave, volje, odluke i zabrane, niti joj se nerazboritom drskošću suprotstaviti. A ako bi se netko drznuo to pokušati, neka znade da će upasti u srdžbu Svemogućega Boga i blaženih Apostola njegovih Petra i Pavla…“

Franjevcima Bezgrješne neće većma biti dopušteno pridržavati se uredbi Benedikta XVI., „pape u miru“, koji je još živ, uredbi napisanih u motupropriju Summorum Pontificum:

„Prema tome, dopušteno je, u smislu izvanrednoga oblika crkvene liturgije, slaviti Misnu Žrtvu prema tipskome izdanju Rimskoga misala koji je objavio blaženi Ivan XXIII. godine 1962. i koji nikada nije bio ukinut. Uvjeti za upotrebu ovoga Misala, propisani prethodnim dokumentima »Quattuor abhinc annos« i »Ecclesia Dei«, mijenjaju se na sljedeći način:

Čl. 2. U Misama koje se slave bez prisustva naroda, svaki katolički svećenik latinskoga obreda, biskupijski ili redovnički, može se služiti ili Rimskim misalom koji je izdao blaženi papa Ivan XXIII. godine 1962. Ili Rimskim misalom koji je objavio papa Pavao VI. godine 1970., i to bilo koji dan, izuzevši Vazmeno trodnevlje. Za to slavljenje prema jednome ili drugome Misalu svećeniku nije potrebno nikakvo dopuštenje, niti od Apostolske Stolice, niti od vlastitoga Ordinarija.

Čl. 3. Ukoliko zajednice Ustanova posvećenoga života i Družbi apostolskoga života, bilo papinskoga bilo biskupijskoga prava, u konventualnim odnosno »zajedničkim« slavljima unutar vlastitih crkvi žele slaviti svetu Misu prema izdanju Rimskoga misala iz godine 1962., to im je dopušteno. Ako pojedina zajednica, ili cijela Ustanova odnosno Družba želi često, ili redovito,ili trajno održavati takva slavlja, neka o tome odluče viši poglavari u skladu s crkvenim pravom te prema vlastitim zakonima i odredbama.

§ 3. Dopušteno je zaređenim klericima služiti se također Rimskim brevijarom koji je blaženi Ivan XXIII. objavio 1962. godine.


Suočeni smo s istinskom zloporabom ovlasti, koja je ostvarena interpretacijom koja odstupa od važećih normi: u kanonskom pravu nikada nije dopušteno interpretirati norme protiv njihovog ratia, poglavito protiv salus animarum koji je suprema lex i nadustavno načelo cijelog uređenja Crkve. Piše Sandro Magister: Franjevci Bezgrješne

„žele biti vjerni Tradiciji u posvemašnjem poštivanju crkvenog Učiteljstva. Istina je da se u njihovim zajednicama slave mise i po starom obredu kao i po novome, kao što uostalom u cijelome svijetu čine stotine drugih redovničkih zajednica-da uzmemo samo primjer benediktince iz Nursije-primjenjujući duh i slovo motuproprija Summorum Pontificum Benedikta XVI.

Međutim, upravo im je ovo osporila skupina unutarnjih disidenata koji su prizvali na vatikanske vlasti, tužeći se na prekomjernu naklonost svoje kongregacije slavljenju Mise po starom obredu, s učinkom stvaranja isključenja i suparništva unutar zajednice, rušenja unutarnjeg jedinstva i, ono najgore, slabljenja najopćenitijeg „sentire cum Ecclesia“.

Vatikanske su vlasti odgovorile poslavši lani apostolskog vizitatora. A sada je imenovan komesar. A ono što ponajvećma iznenađuje jest posljednjih pet redaka Dekreta od 11. srpnja:

„Dodatno uz gore izneseno, sveti je otac Franjo odredio da je svaki redovnik kongregacije Fratara Franjevaca Bezgrješne  dužan slaviti liturgiju po redovitom obredu i da će, eventualno, uporabu izvanrednog oblika (Vetus Ordo) morati izričito dopustiti nadležni autoriteti, za svakog redovnika i/ili zajednicu koja će to zatražiti“.

Čuđenje proistječe iz činjenice, da ono što se naređuje, proturječi uredbama koje je dao Benedikt XVI. koje za slavljenje Mise po starom obredu „sine populo“ ne traže nikakvav prethodni zahtjev za odobrenje:

„Ad talem celebrationem secundum unum alterumve Missale, sacerdos nulla eget licentia, nec Sedis Apostolicae nec Ordinarii sui“[1].

Dok za Mise „cum populo“ postavljaju neke uvjete, ali uvijek jamčeći slobodu celebriranja.

Općenito, protiv dekreta jedne vatikanske kongregacije moguće je podnijeti žalbu kod Vrhovnog suda Apostolske signature kojom danas predsjeda jedan kardinal, amerikanac Raymond Leoi Burke koji se drži prijateljem tradicionalista.

Ali ako je dekret predmetom Papinog odobrenja na osobit način kako se, čini se, dogodilo u ovom slučaju, žalba nije dopuštena“ [2]. Poradi toga će se Franjevci Bezgrješne morati pridržavati zabrane slavljenja Mise po starom obredu počevši od nedjelje 11. kolovoza.

Situacija je dakako zbilja teška: subjektivna prava svećenika i vjernika, zajamčena već barem 500 godina trajnom papinskom vlašću i uvriježenom crkvenom praksom, osim  u 38 godina koje su prošle od 1969. do motuproprija Summorum Pontificum 2007. ( s postupnim usporavanjem tih sveza, barem počevši od 1984.) sada se postavljaju u pitanje. Ono što je još gore, jest način na koji se to ostvaruje: nije to jasna i organska zakonska reforma, nego papinsko jamstvo upravnog čina koji se time proglašava neosporivim kod viših instanci.

Za Franjevce Bezgrješne, koji su prisiljeni slaviti Misu samo na moderan način, to mora biti duboko tragično i mučno…suze prolivene za koga i za što? Valja, pak, dobro pripaziti: Vetus Ordo nije stvarnost zatvorena u samu sebe. Živjeti svetu Misu znači imati drukčiji, autentičan katolički stil: u novoj se živi menzu, okupljeni zbor zajednički slavi i sudjeluje u svećeništvu, a u staroj celebrant prinosi in persona Christi svetu Kalvarijsku Žrtvu, a nazočni vjernici napajaju se na izvoru euharistijske Milosti. Nije samo riječ o profinjenijim i elegantnim estetskim ukusima; ljepšim ili ružnijim paramentima; više cvijeća na oltaru, više ili manje upaljenih svijeća; o orguljama ili gitarama; o anđeoskim ili rock zborovima…riječ je o življenju ili neživljenju svete Mise kao propicijatorne (pomirbene) Žrtve.

Na koncu, pak, s obzirom na ove činjenice, nekomu će se otvoriti oči i reći će: „Istina je, dakle, da obred Mise unosi podjele!“, i zbilja, još je napisao Magister: „ Okrnjena je uporišna točka pontifikata Josepha Ratzingera. Od izuzetka kako se mnogi pribojavaju-ili žele-uskoro će postati pravilo“[3].

Godine 1965. otac Stefano Maria Manelli O.F.M. Conv. otkrio je i razmatrao Franjevačke izvore i spise Maksimilijana Marije Kolbea. I tako je na Badnjak 1969. zatražio od Generalnog poglavara Franjevaca Konventualaca, oca Basilija Heisera da otpočne s novom družbom franjevačkog života. Poglavar je prihvatio zamolbu. U Pravilu piše: molitva i siromaštvo, pokora i intenzivan rad u apostolatu. Ali koja molitva! I koje siromaštvo! Ona molitva i siromaštvo koji dodiruju Božansko Srce i daju da se kiša milosti spušta na zemlju, koja je danas tako suha zbog toga što se umjesto življenja siromaštva i molitve deklamira pauperizam i, umjesto molitve, deklamira se takozvano „ljudsko dostojanstvo“, pacifizam, ekumenizam, vjerska sloboda…a onda se gazi dostojanstvo onoga koji poštuje Vjeru, ufanje, ljubav, teologalne kreposti, stožerne kreposti, dogme, stalni nauk Crkve.

Franjevci Bezgrješne podnose ljutu hladnoću zimskih mjeseci; obuvaju sandale bosonogi, također i po kiši i snijegu. Što se tiče prehrane, ništa se ne kupuje, sve se očekuje od Providnosti. Puno strogosti, ipak…procvat zvanja i Crkva priznaje skupinu fratara: 22. lipnja 1990., blagdan Presvetog Srca Isusova, ondašnji nadbiskup Beneventa mons.Carlo Minchiatti, „po odluci Svetog Oca“ (usp. Segreteria di Stato. N. 258.501), potpisao je dekret o ustanovljenju nove Ustanove biskupijskog prava, a 23. lipnja 1990., na blagdan Bezgrješnog Srca Marijina, dogodilo se stvarno ustanovljenje kod Centro La Pace u Beneventu, sa svečanim redovničkim zavjetovanjem otprilike 30 redovnika. Brz rast samog reda u svijetu i akreditivna pisma biskupa u čijim se biskupijama nalaze kuće Ustanove, doveli su do papinskog priznanja 1. siječnja 1998., na blagdan Marije Bogorodice (usp. CRIS Prot.n.B 242-1/94). Novost koju je predložio utemeljitelj sastoji se u „marijanskom zavjetu“ koji se u svečanim redovničkim zavjetima polaže na prvom mjestu, a onda slijede zavjeti čistoće, siromaštva, poslušnosti.

Karizma Ustanove jest franjevačko-marijanska koja se sastoji u življenju franjevaštva u svjetlu Bezgrješne po Pravilu svetog Franje Asiškoga i Marijanskog traga franjevačkog života, s posvemašnjim posvećenjem Bezgrješnoj koje redovnike odvodi na čiste marijanske izvore franjevaštva (Sveta Marija od Anđela) i na novije primjere i učenja svetog Maksimilijana Marije Kolbea (koji je bio „lud“ za Bezgrješnom i mučenik ljubavi), s osobitim poticajom na misijsko djelovanje i na uporabu sredstava društvenog priopćavanja za apostolat.


Kakav će sada stav zauzeti Franjevci? Hoće li ostati vjerni Tradiciji Crkve? Ili će, kako su to već učinili ostali u prošlosti, zbog uplašenosti presudama i drakonskim mjerama, koje su prema njima poduzete, popustiti pritiscima i ucjenama?

Ovdje nije posrijedi neposlušnost, nego opreka između dviju poslušnosti: pokoravati se ljudima ili Bogu. Nijedna norma svete Majke Crkve ne može sadržavati štetu za spasenje duša; ako bi je sadržavala, prestala bi ipso facto biti crkvenom normom i bila bi to osobna samovolja crkvenih ljudi koji su je objavili. A to, u kanonskom pravu, nema samo etičku vrijednost, nego i juridičku vrijednost koja se odmah primjenjuje. Iz toga slijedi da, tko se god odupire nepravednoj naredbi, ne krši pravo, nego ga primjenjuje i, štoviše, tko primjenjuje nepravednu normu, krši kanonsko pravo.

Obično sveci popravljaju situaciju Crkve u krizi dok redovite vlasti, u pravilu, štite i održavaju bogatstva Tradicije u trenutcima duhovnog žara: sjetimo se svetog Atanazija u vrijeme arijanske hereze koju su s toliko kažnjivosti tolerirali Prvosvećenici tog vremena, u sukrivničkom podaništvu političkoj vlasti; svete Hildegarde iz Bingena između katara i laksizma samostana, Biskupa i Careva; na zalaganje za obnovom Apostolske Stolice svete Katarine Sijenske, pobjednice papinskog malodušja s obzirom na francuskog Kralja; na svetog Franju Asiškoga, vrh koplja sveopće vladavine Inocenca III., protiv svakog oblika pauperističke demokratičnosti i statolatrijske vrhovne vlasti s obzirom na Crkvu (onaj sveti Franjo koji brani pred Sultanom pravo križara da povedu rat s islamom i njegovim sljedbenicima, ne samo u Europi, nego i u Svetoj Zemlji kao što je posvjedočio sveti Toma Čelanski, njegov prvi biograf), svetaca protureformacije toliko junački angažiranih u borbi protiv hereza i ezoterijskih napasti i kao i u njihovom gušenju: od svetog Roberta Bellarmina, subrata vladajućeg Prvosvećenika, sjajnog optužitelja u procesu protiv Giordana Bruna, do svetog Karla Boromejskoga, veličajne personifikacije siromaštva i žrtve u privatnosti, koliko i sjaja u ispunjenju svojih biskupskih dužnosti, do svetog Filipa Nerija, savjetnika papa i uzvišenog podložnika ironije i radosti življenja u čistoći nauka i običaja, do svetog Franje Saleškoga, herojskog lava protukalvinističke borbe u samoj Ženevi i u svim okolnim zemljama.

Pisao je veliki kardinal Newman da se obratio na katoličanstvo pribivajući staroj Misi u rimskim, sicilijanskim, milanskim crkvama i proučavajući crkvene Oce:

„Vrijedi istaknuti činjenicu da, iako je, povijesno govoreći, četvrto stoljeće vrijeme crkvenih Naučitelja , proslavljeno po svetima Atanaziju i Hilariju, dva Grgura, Baziliju, Zlatoustom, Ambroziju, Jeronimu i Augustinu ( i po svim ostalim svetim biskupima), osim jednoga, unatoč svemu, upravo u tom su vremenu Božansku Tradiciju povjerenu nezabludivoj Crkvi, naviještali i čuvali puno više vjernici nego biskupi“[4].

Nije li možda to ovo što se događa? No, danas, gdje su sveci? Junaci vjere, gdje li su oni? Oni koji riječima i djelima znaju pokazati istinu, gdje su? Možda Božanska Providnost, zbog propadanja katoličanstva, njegovih doktrinarnih i moralnih načela, zove Franjevce Bezgrješne na otpor? Što bi na njihovu mjestu učinio sveti Pavao  koji se, kako sam izjavljuje, otvoreno suprotstavio Petru, jer je očevidno griješio[5]? Bi li popustio nadređenim hijerarhijskim instancama ili bi ostao vjeran Vjeri poradi koje Crkva postoji?

U ovom slučaju, naoko marginalnom, igra se utakmica velike vrijednosti za razvoj krize koja trenutačno potresa Crkvu: sudaraju se samovolja koja jedino u revolucionarnoj koncilskoj ideologiji pronalazi svoj razlog postojanja i kršćansko pravo koje je takvo jer proistječe iz naravne i objavljene istine. To je jako dobro istaknuo Enzo Bianchi [6] u svom članku klevetničkog napada na Svećeničko bratstvo svetog Pija X.: jedini stvarni razlog za zabranu i/ili samo ometanje celebracije svete Mise po starom Obredu jest da ona predstavlja kamen spoticanja na putu modernističkog hoda. To je već dobro zamijetio sveti Pijo iz Pietrelcine, kada je  nakon Drugog vatikanskog sabora odbio napustiti svetu Misu svih vremena, unatoč naredbama i pritiscima nadležnih vlasti; to je odbijanje bilo toliko čvrsto da  je navelo Pavla VI. da mu se divi revnosti vjere i odlučnosti te mu je dao osobni indult. Čini se dakle bjelodanom  golema odgovornost koja je na Franjevcima Bezgrješne, odgovornost koja u Duhovnom ocu njihova utemeljitelja [7] pronalazi svjetlo savjeta i primjer djelovanja: oni su stavljani pred izbor između mučeništva svetaca Crkve, sjemena kršćana i beskorisnog mučeništva vlastitog fizičkog i duhovnog žrtvovanja u opakoj poslušnosti nepravdi…Giottov Raspeti koji zapovjednički stoji u njihovoj velebnoj crkvi Svih Svetih u Firenci, promatra ih.

[1]Bilješka Sandra Magistera: „Čudno, još šest godina nakon objavljivanja, motuproprij Summorum Pontificum Benedikta XVI. i dalje je na službenim stranicama Svete Stolice samo na dva, i to najnepoznatija jezika: na latinskome i mađarskome“.
[2]S. Magister, Prvi put da Franjo proturječi Benediktu, na http://chiesa.espresso.repubblica.it/articolo/1350567   
[3]S. Magister, Prvi put da Franjo proturječi Benediktu, nahttp://chiesa.espresso.repubblica.it/articolo/1350567
[4] J.H. Newman, Arijanci IV. stoljeća, Jaca Book-Morcelliana, Milano 1981.; str.361.
[5]Usp. Gal 2,11.
[6]http://www.riscossacristiana.it/index.php?option=com_content&view=article&id=2575:la-fraternita-san-pio-x-ed-enzo-bianchi-il-santone-perde-lennesima-stupenda-occasione-per-star-zitto-di-cristina-siccardi&catid=61:vita-della-chiesa&Itemid=123
[7] Otac je Stefano Manelli duhovno dijete oca Pija od kojeg je dobio nadahnuće da utemelji Franjevce Bezgrješne.

Izvor:http://www.riscossacristiana.it/index.php?option=com_content&view=article&id=2632:i-francescani-dellimmacolata-sulla-strada-del-martirio-dei-santi-della-chiesa-di-cristina-siccardi&catid=61:vita-della-chiesa&Itemid=123

2 komentara:

  1. Cristina Siccardi je veliki intelektualac, k tome je zanimljiva, ali i jasna i pravovjerna. Njezini se tekstovi mogu čitati više puta. Nad njima se može razmatrati!
    Mislim da je odaslala važan SOS za Franjevce Bezgrješne, ali i Tradiciju.
    Premda je na jučerašnjem polaganju privremenih zavjeta, na kojem je bio nazočan i otac Stefano Maria Manell, služena tradicionalna Misa, bojim se da su modernisti uhvatili ovu mladu Družbu u svoje pandže. Po priopćenjima nekolicine patera osjeti se da ih se barem djelomično uspjelo uvjeriti da je stara Misa praktično izvor svih zala. Kad je se riješimo, odmah će puno toga samo po sebi biti OK. Žalosno!
    Ovo mnogi ni u svojim najružnijim noćnim morama nisu mogli zamisliti.
    Po izjavama mnogih po svijetu, ali i u Kuriji, vidljivo je koliko modernisti mrze staru Misu. Svi oni zatomljeni osjećaji u tijeku pontifikata pape u miru Benedikta XVI. sada su isplivali. Riječ je ne samo o prijeziru i mržnji, nego o pravom gnušanju i agresivnom gaženju Tradicije i tradicionalista.
    Tradicionalisti unose podjele, oholi su i svadljivi, svi odreda niječu holokaust, imaju gnostički osjećaj superiornosti nad ostalim vjernicima, a čak su sada i pelagijanci.
    Nadam se da se sada neće moći većma skriti razornost modernizma i njegov protukatolički naboj koji graniči s ludilom. Sada će valjda širi krugovi naših vjernika shvatiti da je zbilja riječ o opasnoj sljedbi koja ne želi dobro ni Crkvi, ni papinstvu, ni našem narodu i našoj Domovini, ni našim obiteljima, niti našoj djeci.
    Šuplja je priča o lefebvrovcima šizmaticima, neposlušnosti i proljeću Crkve!
    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. Iz članka:
    "Poradi toga će se Franjevci Bezgrješne morati pridržavati zabrane slavljenja Mise po starom obredu počevši od nedjelje 11. kolovoza."

    Naravno da neće morati. Kako kažu sv. Augustin i sv. Toma Akvinski, "lex injusta non est lex", "mala lex, nulla lex".
    Dapače, bit će grijeh ako se budu pridržavali te nezakonite zabrane. Nijedan papa, ni Pavao VI., ni Francisco, nema pravo ukinuti ili nekom svećeniku zabraniti slaviti Misu svih vremena, ujedno ga prisiljavajući da koristi protestantizirani "banalni proizvod" (riječi kard. Ratzingera za novi obred).

    Cilj ove zabrane je da se spriječi sve veće približavanje te družbe Bratstvu sv. Pija X. Nikoga se modernisti toliko ne boje koliko lefebvrovaca, jer jedino oni javno ispovijedaju cjelovitu Vjeru, bez modernih zabluda. Dok znaju da FSSP, IBP i ostali stoje daleko od Bratstva, dotad će te ED skupine biti sigurne, ali ako se počnu približavati Bratstvu, skršit će ih bez milosti da ih u tom spriječe.

    To je zato što liberali imaju tolerancije za one koji su drukčiji, dok god prihvaćaju njihov liberalizam. Međutim, za one koji su drukčiji, a odbijaju prihvatiti supostojanje njihovog liberalizma, liberali nemaju milosti, po starom geslu protukatoličke franc. revolucije:
    "Sloboda za sve, osim za neprijatelje slobode".

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.