“Vidite, najnormalnija je
stvar koja postoji da nismo ništa učinili kako bi sve ovo otpočelo, nastavili
smo služiti Misu u Cahirciveenu onako kako smo to vazda činili, onako kako su
nas naučili da to činimo. Misa! Misa na latinskome, svećenik leđima, leđima
okrenut vjernicima kako bi vjernici gledali oltar gdje je Bog. Prinositi Bogu
svagdašnju Misnu Žrtvu. Kruh i vino koji postaju tijelom i krvlju Isusa Krista
onako kako je Isus tijekom Posljednje Večere rekao svojim učenicima da to čine.
„Ovo je moje tijelo i ovo je moja krv: ovo činite meni na spomen.“
Bog je
poslao svoga Sina da nas spasi. Njegov je Sin došao na zemlju i bio je raspet
poradi naših grijeha, a Misa je spomen raspinjanja, žrtve tijela i krvi Isusa
Krista poradi naših grijeha. Misa je dakle svećenik i vjernici koji se mole
Bogu, koji nazoče čudu po kojem Isus Krist ponovno dolazi među nas, tijelo i
krv pod prilikama kruha i vina ondje, na oltaru. A Misa se govori na latinskome
jer je latinski jezikom Crkve, Crkve koja je jedna i sveopća, tako je katolik
mogao ići u svaku crkvu u svijetu, ovdje kao i u Timbuctuu, ili u Kini, i
slušao je istu Misu, jedinu Misu koja je negda postojala, Misa na latinskome.
Da je k tome Misa bila na latinskome, a puk nije govorio latinski, to je bio
dio misnog misterija jer Misa nije govorila našemu susjedu, nego je govorila
Bogu. Svemogućemu Bogu! Tako smo činili gotovo dvije tisuće godina i cijelo ovo
vrijeme crkva je bila mjestom gdje je svatko bio miran, smjeran, bilo je to
mjesto tišine jer je Bog bio ondje, Bog je bio na oltaru, u svetohraništu, u
obliku Hostije i kaleža s vinom. Bila je to Kuća Gospodinova gdje se svednevice
događao svagdanji misterij. Bog je dolazio među nas. To je misterij. Naprotiv,
ova nova misa nije misterij, nego šala, vazda ista zamorna pjesma, ne govori
Bogu, govori našem susjedu: a zbog toga je na engleskome, njemačkome, kineskome
ili na svakom drugom jeziku koji ljudi govore u crkvi. Kažu da je simbol, ali simbol
čega? To je predstava, eto što je ona. Ljudi su to razumjeli. I te kako su to
razumjeli. Pa zbog toga se penju na brdo Coom, zbog toga dolaze zrakoplovima i
brodovima, punim autima, sa šatorima koje podižu po poljima, neka ih Bog
pomogne, i zbog toga ostaju ako bi došao i kraj svijeta, a kada zazvoni zvono u
trenutku Podizanja, kada svećenik poklekne i podiže Hostiju-da, blaženoga
Spasitelja-, drži visoko Hostiju, svemogućega Boga, zajednica kleči iza
svećenikovih leđa, prigiba se kako bi se klanjala svojem Gospodinu, da, oče,
ako vidite ove ljude, otkrivenih glava, a kiša pljušti po licu kada vide
uzdignutu Hostiju, taj komadić beskvasnog kruha koji, zahvaljujući misteriju i
čudu Mise, jest sada Tijelom i Krvlju Isusa Krista, našeg Spasitelja, ipak ćete
osjetiti sram, oče, sram jer želite ukloniti sve to i na njegovo mjesto staviti
ono što ste sada stavili - pjesme, gitare, zagrljaje sa susjedom, predstave i
apsurdnosti, sve s ciljem da privučete ljude u crkvu na isti način kako ih se
nekada privlačilo u župne dvorane na partiju binga!“
Uzeto iz “Cattolici”, od Briana
Moorea (Lindau 2012.)
